Djeca koja su darovita ili barem bistra često imaju visoke kriterije koje si sami nametnu. Treba koristiti svaku priliku da ih emocionalno osnažimo, ali nije to uvijek jednostavno. Znalo se dogoditi da u najboljoj namjeri kažem nešto krivo i izazovem burnu reakciju, ali s vremenom čovjek nauči što i kako reći. Ne pogodiš uvijek radnu točku, ali uspije i to povremeno. S druge strane, ne pale sve metode kod svakog djeteta. Moj E je znao gnjaviti i šiziti kad nije mogao čitati titlove filmova, a ja sam pristajala čitati ako bi se uspio smiriti i lijepo zamoliti. Inače ne. Brzo je djelovalo. A gledao je i kad ja nisam čitala, pa je brzo naučio slušati engleski. To je samo primjer. Usmjeravaš dijete u prilikama koje se same pokažu. Samo treba stalno negdje na rubu pameti imati ciljeve koji se trebaju postići. I pomaže razgovor kao s odraslim, to im daje osjećaj važnosti.