Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[Zvrk]

Ja mogu njemu pričati i bodriti ga ukug, al to tvrdoglavo ko mazga

Danas su čitali priču neku i trebali ju nacrtati.

Mama ja nisam crtao.
Zašto?
Ha, ja nisam dobar u crtanju i nisam želio

Aaaaaaargggh i sad budi smiren. Ovakav stav je predivan pred školu. I tupimo da ne mora biti dobro, kažemo da nacrta ono apsolutno bilo što kako zna, ali nula bodova. Jedna teta ga još i motivira, al druga, nula bodova

Meni ovo više miriši na manjak samopouzdanja, a ne na perfekcionizam. Kao da opisuješ moje dijete. Nema perfekcionizma, al nikako da podigne to samopouzdanje. I tako već godinama. Radili smo isto - nitko nije najbolji u svemu, ja sam bolja u jednom, tata u drugom, bla bla... No, ona ne pokazuje ni ono u čemu je izvrsna. Sva njena čuda ostala su skrivena. Dosad su samo dva tri dva profesora primijetili njenu darovitost, ali nije htjela na natjecanja iz straha da netko ocjenjuje njen rad... jer "ako ne bude dobro onda će se loše osjećati". Jedino na što se prijavila nakon dugog nagovora profesorice u oš je mđn natjecanje iz pisanja na engleskom ( piše poeziju), no ono nije održano jer je stigla korona. Baš sam mislila da će joj to biti okidač, da prebrodi tu svoju emociju, al eto..
Ne ističe se ni u jednoj svojoj odličnoj osobini, ne pokazuje je jer smatra da to radi tako dobro jer je darovita, pa to onda i nije neka vrijednost.
Da samo znate koliko sam ljubomorna na sve one čije se dijete za nešto samo pohvali!

[tanja_b]

Meni ovo više miriši na manjak samopouzdanja, a ne na perfekcionizam. Kao da opisuješ moje dijete. Nema perfekcionizma, al nikako da podigne to samopouzdanje. I tako već godinama. Radili smo isto - nitko nije najbolji u svemu, ja sam bolja u jednom, tata u drugom, bla bla... No, ona ne pokazuje ni ono u čemu je izvrsna. Sva njena čuda ostala su skrivena. Dosad su samo dva tri dva profesora primijetili njenu darovitost, ali nije htjela na natjecanja iz straha da netko ocjenjuje njen rad... jer "ako ne bude dobro onda će se loše osjećati". Jedino na što se prijavila nakon dugog nagovora profesorice u oš je mđn natjecanje iz pisanja na engleskom ( piše poeziju), no ono nije održano jer je stigla korona. Baš sam mislila da će joj to biti okidač, da prebrodi tu svoju emociju, al eto..
Ne ističe se ni u jednoj svojoj odličnoj osobini, ne pokazuje je jer smatra da to radi tako dobro jer je darovita, pa to onda i nije neka vrijednost.
Da samo znate koliko sam ljubomorna na sve one čije se dijete za nešto samo pohvali!

Nisam shvatila, ona bi htjela na natjecanje ali se ne usuđuje prijaviti zbog ovog što si napisala, ili je natjecanja ni ne zanimaju, a vas to zabrinjava?
Jer, nisu sva djeca ni kompetitivna. Na žalost, natjecanja su u našem školskom sustavu glavni (a često i jedini) način da se daroviti na neki način istaknu. I često ne uključuju dodatni angažman nastavnika ili nekog drugog mentora (čast izuzecima!), nego samotno pripremanje kod kuće i izuzetnu samodisciplinu.

[tangerina]

Meni ovo više miriši na manjak samopouzdanja, a ne na perfekcionizam. Kao da opisuješ moje dijete. Nema perfekcionizma, al nikako da podigne to samopouzdanje. I tako već godinama. Radili smo isto - nitko nije najbolji u svemu, ja sam bolja u jednom, tata u drugom, bla bla... No, ona ne pokazuje ni ono u čemu je izvrsna. Sva njena čuda ostala su skrivena. Dosad su samo dva tri dva profesora primijetili njenu darovitost, ali nije htjela na natjecanja iz straha da netko ocjenjuje njen rad... jer "ako ne bude dobro onda će se loše osjećati". Jedino na što se prijavila nakon dugog nagovora profesorice u oš je mđn natjecanje iz pisanja na engleskom ( piše poeziju), no ono nije održano jer je stigla korona. Baš sam mislila da će joj to biti okidač, da prebrodi tu svoju emociju, al eto..
Ne ističe se ni u jednoj svojoj odličnoj osobini, ne pokazuje je jer smatra da to radi tako dobro jer je darovita, pa to onda i nije neka vrijednost.
Da samo znate koliko sam ljubomorna na sve one čije se dijete za nešto samo pohvali!

sad malo instant psihologiziranja, molim te nemoj me uzet preozbiljno
ali čitala sam o tome i vidjela (malo i kod sebe), osoba se jako poistovjeti s tim "ja sam pametna" ili u tvom slučaju "ja sam darovita" i osobni osjećaj vrijednosti dosta polaže na to
onda znaju dosta i prokrastinirat i izbjegavat aktivnosti upravo zato da se ne bi slučajno otkrilo da nisu baš pametni, jer vrijede li onda uopće? možda je sve to bila samo greška?
nešto kao u crtiću Encanto, gdje se svatko pretjerano poistovjetio sa svojim darom

tako da možda da u svojim ohrabrivanjima i poticanjima fokus stavite upravo na ohrabrivanja iz drugih područja, a ne darovitosti (koja uostalom nije naša zasluga)
možda to već i radite, znaš vjerojatno da to ne ide preko noći jednom kažeš pravu stvar i puf - teškoće prevladane
ko što im treba milijun puta reć da prljave čarape ne ostavljaju ispod kreveta nego u košari za prljavo rublje, tako im treba milijun puta reći da vrijede, da mogu..

[Zvrk]

Sorry što nisam vidjela odgovor ( brza sam

[Peterlin]

Meni ovo više miriši na manjak samopouzdanja, a ne na perfekcionizam. Kao da opisuješ moje dijete. Nema perfekcionizma, al nikako da podigne to samopouzdanje. I tako već godinama. Radili smo isto - nitko nije najbolji u svemu, ja sam bolja u jednom, tata u drugom, bla bla... No, ona ne pokazuje ni ono u čemu je izvrsna. Sva njena čuda ostala su skrivena. Dosad su samo dva tri dva profesora primijetili njenu darovitost, ali nije htjela na natjecanja iz straha da netko ocjenjuje njen rad... jer "ako ne bude dobro onda će se loše osjećati". Jedino na što se prijavila nakon dugog nagovora profesorice u oš je mđn natjecanje iz pisanja na engleskom ( piše poeziju), no ono nije održano jer je stigla korona. Baš sam mislila da će joj to biti okidač, da prebrodi tu svoju emociju, al eto..
Ne ističe se ni u jednoj svojoj odličnoj osobini, ne pokazuje je jer smatra da to radi tako dobro jer je darovita, pa to onda i nije neka vrijednost.
Da samo znate koliko sam ljubomorna na sve one čije se dijete za nešto samo pohvali!

Probajte potražiti neku drugu aktivnost u kojoj će se dijete dobro osjećati i opuštati. Forumašica mitovski tako je svoje dijete dala na plivanje i to se pokazalo dobro...

Naše iskustvo - mojim sinovima je u izgradnji samopouzdanja pomogla glazbena škola (naročito mlađem, koji je imao gadnih problema sa samoozljeđivanjem). Tamo je u društvu sebi sličnih doslovno procvjetao. S druge strane, nije to bilo prvo mjesto koje smo pokušali - na gimnastici je nekako izdržavao, ali nije to baš volio, na atletici je išlo teško jer je astmatičar, pa nije mogao trčati kako treba iako je to volio, na plivanju nije išlo jer je bio mršav i imao malu mišićnu masu, pa se brzo počeo smrzavati i umarati, u kvartovskom dječjem zboru išli su mu na živce kad su tulili i krivo pjevali itd... Tek kad je dorastao do obične glazbene škole to je bilo ok. Tamo je u prvih par godina pobirao nagrade, a to je poslužilo isključivo izgradnji samopouzdanja. Danas se rijetko primi instrumenta, nije želio nastaviti u srednju glazbenu, ali osnovna je dobro poslužila

Stariji sin nikada nije imao problema sa samopouzdanjem, ali također nije tip koji bi se isticao. On se natječe sam sa sobom - dovoljno mu je da sutra napravi nešto bolje nego danas. To je do karaktera... Mislim reći - iako su djeca često u nečemu izvrsna, nije im uvijek nužna vanjska potvrda toga. Često im natjecanja budu veći izvor frustracija nego zadoovljstva. Moj stariji se godinama natjecao na Infokupu, ali kad je dogurao do srednje škole više ga nije zanimalo iako je tamo (po mom mišljenju) imao bolje uvjete, a ja sam se zapitala kome trebaju natjecanja - njemu ili meni , pa sam pustila dijete na miru. Bilo mi je važnije da volontira i radi nešto što će ga izgraditi kao ljudsko biće s empatijom, nego da pobere bodove na natjecanju.

[Zvrk]

Stariji sin nikada nije imao problema sa samopouzdanjem, ali također nije tip koji bi se isticao.
Bilo mi je važnije da volontira i radi nešto što će ga izgraditi kao ljudsko biće s empatijom, nego da pobere bodove na natjecanju.

Najprije isprika jer nisam skužila da si odgovorila.

Naravno, koji bodovi, to i nas i nju najmanje zanima! Al prihvaćanje od okoline, ne roditelja i odraslih, nego od vršnjaka - e, to joj fali otkad se rodila.
I sad se ponekad požali da je netko npr bio pohvaljen za nešto, a ona je to isto napravila, al nije pokazala jer joj je bilo glupo i sl. Mislim da je kod nje sad sve već neki miks slabijeg samopouzdanja, straha od uspjeha, pubertetske lijenosti... (16 god) Kad se desi da netko ipak nešto primijeti onda sva blista, al će opet reći da to nije ništa baš tako posebno, da to može svatko... Istina, i sama sam takva, ne zanimaju me isfuravanja i sama sam sebi šefica baš zato da mogu potiho po svom, al u svemu ostalom sam lavica ili barem škripim dok se promijenim neku meni važnu stvar. Kod nje ne vidim tu iskru da učini bolje sebi ni u običnim dnevnim događanjima.
Doktorirali smo već na temi podizanja samopouzdanja, 10 godina vježbi, radionica TS... Dio leži i u velikoj empatiji prema drugima...(stručno mišljenje).
Samo se nadam da će se u životu okružiti ljudima koji će biti nježni i prijateljski prema njoj pa da konačno ostvari taj željeni osjećaj pripadanja. Statistički, oko 25% djece ostanu takva. Samo sam se malo požalila.