Evo sad imate temu, slobodno dalje nastavite pisati
 |
|||
|
|
|||
Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama
Evo sad imate temu, slobodno dalje nastavite pisati
Re: Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potreb
Odlična tema. Darovitost je posebna potreba, po definiciji u školskom sustavu.
Super.
Kako uopce znat jel malo djete darovito ili ne? O kojoj dobi govorimo, ako govorimo o bebama od 1,5 godna, sto se tice pricanja i slaganja rečenica moj je tudum za to (ni jednu rijec nezna osim mama i tata, i jos neke sitne) ako pricamo o puzlama, drvenim pomisa tri različite po 15 puzli, i slozi ih u roku 2 minute, i ocekuje pohvalu
Darovit je npr dečkić od 3 godine koji svira violinu ili dijete od 3 godine koje samo od sebe napiše svoje ime.....
moj marko ( 3 god ) nije darovit mada zna otključat i zaključat vrata,obući se i svući i sl jer te vještine uglavnom svi do nekog doba usvoje
Ja Plavuša
mi to ignoriramo jer ne želimo da se izdvaja iz mase
Ova stvar i mene muči. Mislim da ne mogu to do kraja ignorirati, jer on doista zahtijeva drugačiji pristup, ali ne želim da se "darovitost" pretvori u još jednu etiketu koju će imati zalijepljenu na čelu. To rješavamo tako da o njegovoj darovitosti govorimo samo stručnom osoblju koje radi s njima, nikako ne roditeljima druge djece, a pogotovo ne njemu. Ponekad mu kažem da je pametan, ali nikada ga u tom smislu ne uspoređujem s drugom djecom.anki prvotno napisa
mi to ignoriramo jer ne želimo da se izdvaja iz mase
Ali, zvali ili ne zvali te sposobnosti darovitošću, prema njima se moramo nekako odnositi. Ja baš ovih dana razmišljam o tome što reći njegovoj učiteljici glazbe. Radi se o jednoj po svemu izvrsnoj osobi, odličnom pedagogu i čovjeku. Ona mog M. prihvaća takvog kakav je od prvog časa. Njoj nisu trebali papiri da bi skužila da je on drugačiji. Međutim, prošli tjedan, poštena kakva je, rekla mi je da joj nije lako s njim, jer on postavlja pitanja na koja ona nema odgovor, skuži sve male trikove kojima pokušava pridobiti djecu i to kaže i tako u nekim trenucima minira nastavu i tome slično. Ona kaže da ga razumije i da je sve što on kaže točno i da nije bezobrazan, ali da je oduzima oruđe rada iz ruku koje bi funkcioniralo u odnosu na drugu djecu. Ja mislim da darovito dijete ne treba biti u fokusu učitelja, pa sam mu rekla da ne smije ometati nastavu. To je profunkcioniralo, ali ne znam na koliko dugo. Anki, Ivana2, kakva su vaša iskustva?
Darovita su ona djeca kod kojih postoje sposobnosti koje se rangiraju u određenoj skali iznad iznadprosječne djece. Njihova darovitost je u kombinaciji određenih izvanrednih sposobnosti koja je različita kod svakog djeteta. Darovitost se očituje u ranoj dobi u primjetljivoj kognitivnoj naprednosti, interesima, brzini reagiranja na novo, načinima savladavanja zadataka i prepreka, verbalizaciji, nekonvencionalnosti, znatiželji itd. Darovitost ne mora biti specijalistička kao ovo sviranje violine s tri godine o kojem govori Maria71.Maria 71 Darovit je npr dečkić od 3 godine koji svira violinu ili dijete od 3 godine koje samo od sebe napiše svoje ime.
Darovitost se odnosi na svaku dob djeteta, ali se ne može u svakoj dobi jednako ispitivati. Darovito dijete se rađa, ali se njegova darovitost i razvija. U tome vidim korist od dijagnostike darovitosti posebnim psihološkim testovima, jer je djeci potrebna pomoć ne samo u tome da bi razvili svoje sposobnosti do maksimuma nego u tome da se razviju kao cjelovite, dobro socijalizirane osobe, što je darovitoj djeci iz mnogih razloga teže nego prosječnima. Koliko je meni poznato, u Psihološkom centru Medveščak testiraju djecu od 4,5 godine nadalje. Mi smo išli sa 6,5, zbog škole.
je oduzima = joj oduzima
mi nismo imali problema do škole. prvo se manifestiralo tj. objašnjavalo kao "zločestoća, nemir, hiperaktivnost"....onda smo otišli na testiranje, pa je ispalo da nema nikakav poremecaj, nego da ima neke nadprosječne sposobnosti (nije darovito dijete nego samo iznad prosjeka) i da traži puno više pažnje :/
ne znam kaj bi ti rekla...mi imamo faze kad je sve ok i faze "informativka" kad svaki dan dobivamo ljubavno pismo od učiteljice... kao što sam rekla, ignoriramo iz nekoliko razloga; prvo i osnovno ne znamo kako mu pomoći; nitko mi nije dao konkretan odgovor na to; on srećom nije previše nesretan zbog cijele situacije ili to ne pokazuje; i kao treće jednostavno nam se neda nakon škole još doma učiti, čitati....usmjerili smo ga na sport i za sada smo svi zadovoljni
sad je trenutno u fazi, da prostite na izrazu, sprdanja učiteljice; ne znam kako bi to drugačije nazvala i stvarno ne znam kako bi reagirala :?
evo npr. imali su zadatak izmisliti rečenice i onda ih napisati i u obliku pitanja. njemu je to očito bilo toliko ne dovoljno izazovno da se umjesto na gramatiku skoncentrirao na sadržaj. gramatički su bile savršeno točne, ali sadržajno
...i tako iz dana u dan...
imate li kakve knjige za preporucit ? npr. i neku sa savjetima kako kao roditelj poticati darovitost djeteta? tj. ne toliko poticati, koliko ga ne sprijecavati... nadam se da sam se dobro izrazila...
koliko sam shvatila te radionice su uglavnom za starije i uglavnom su koncipirane da se socijalizacija te djece unaprijedi, a ne njihova darovitost ?? :?
ja sam izbacila slijedeće fraze
ti si premali,jao čuvaj se,čekaj ja ću itd
uvela sam probaj, pokušaj, samo naprijed itd
upalilo je za oblačenje
Ima cijeli raspon kategorije darovitosti, i postoji vise vrsta tih darovitosti. Dijete koje s 3 godine svira violinu cak ni ne mora biti darovito, moze biti samo strasno poslusno i uporno koje usput ima roditelje koji forsiraju vjezbanje...
Darovita djeca mogu biti vise logicki-matematicki nastrojeni, ili vise umjetnicki. Dijete moze biti darovit umjetnik sa teskocama u zbrajanju i oduzimanju, ili moze biti darovit sahist koji cita na razini prvasa... Tako da je tesko reci "sto je to darovito" - najmanje ima te djece koja su darovita kako vecina stereotipa definiraju darovitost, tj. rasturaju na svim ispitima, znaju odgovore na sva pitanja, pisu i citaju odlicno itd, tj, uspjevaju u svemu. Vise ima djece koja su neravnomjerno darovita, kao npr. ima dar za matematiku, rijesava zadace na svoj poseban nacin, ima smislu za logicno razmisljanje, a cita u skladu s prosjekom razreda i ima los rukopis. Ima i darovite djece s niskom emotivnom inteligencijom, tj. tok razmisljanja je na puno visoj razini od sposobnosti komunikacije pa imaju problema s prilagodjavanjem u drustvu. Itd...
mama courage, pitala si za knjige. Nabrojat cu ove koje su mene spasile kao mama tesko-odgojivog darovitog s elementima ADD-a dijeteta:
Vecina su od izdavaca OSTVARENJE:
http://razvojdjece.crolink.net/knjizara.asp
DAROVITA DJECA: Mitovi i stvarnost - Ellen Winner
OTKRIJTE STIL UČENJA VAŠEG DJETETA- Svako dijete uči na sebi jedinstven način - ovdje je ključ za uspješno učenja za svakoga - M. Willis i V. K. Hodson
ove nemaju naglasak na darovitosti, ali su mi pomogle razumijeti um mog dijeteta:
Vještine igrališta: RAZUMIJEVANJE EMOCIONALNOG ŽIVOTA VAŠEG DJETETA ŠKOLSKE DOBI - Stanley I. Greenspan
ZAHTJEVNA DJECA : Razumijevanje, podizanje i radost s pet teških tipova djece - S. Greenspan
i zadnje, ova je knjiga o djeci s ADD, ali mnogo djece s ADD su ujedno i darovita, pa mozda bi i ova pomogla:
http://www.amazon.com/Right-Brained-.../dp/0684847930
Ja bih da nam Flower kaže koju o ovome 8)
Ja razmisljam kao Zoila.
Meni je cilj da potaknem moje klince da ispune svoj potencijal.
Svako dosadno pitanje moze se pretvoriti u interesantno i izazovno. Recimo, zadatak o slaganju recenica i pretvaranja ih u pitanja. Ako je to jednostavno, onda napravis izazov tako da budu recenice interesantne, znaci da imaju u njima interesantne rijeci, da sadrze razlicite vrste interpunkcije i sl. Isto tako i sa pitanjem.
Npr., umjesto da napise
Ivo ide u skolu. Tko ide u skolu?
nek napise nesto tipa
Djecak Ivo, brat od Ane i Marka, ide u treci razred osnovne skole Jordanovac u Maksimiru. Kako se zove brat od Ane i Marka i u koji razred i skolu ide?
Iz svega se moze napraviti izazov.
I nema veze sto nam se ono sto su napisali ne cini logicno ili smisleno. Njihova masta je isto vrijedna koliko i nasa.
Petra je ovaj tjedan imala za zadacu napisati pricu, s tim da je fokus bio na Pocetak-Sredinu-Zavrsetak. Pricu mozes napisati u tri recenice, ili trideset. Kako takoder rade na prosirivanju rjecnika i koristenju interesantnih rijeci u izrazavanju, kao i razlicitih oblika interpunkcije, umjesto kratke (i dosadne) pricice, ona je napisala, na nas poticaj, jednu prekrasnu, fantasticnu i bogatu pricu. Osjecala se prekrasno nakon toga, ne zato sto je napisala "dobrru" zadacu vec zato sto je nesto stvorila, imala je onaj osobni, najvazniji od svih osjecaja uspjeha.
Kod bilo kakvog ucenja, bilo to rjesavanje zadace ili neobavezno istrazivanje, taj osjecaj zadovoljstva i uspjeha kojeg osjecas kao dio svog rasta je ono sto je bitno, ne sto ce drugi misliti o tome. I ako uspijemo usaditi tu vrijednost u nasu djecu, bila ona "darovita" ili ne, dati cemo nasoj djeci kljuc do uspjeha.
Da, upravo tako. Ne radi se o dodatnim intelektualnim i umjetničkim sadržajima nego o poboljšavanju socijalnih vještina djece i njihove emotivne strane. Oni su manjina kamo god došli i moraju se naučiti nositi s time - kako zadovoljiti sebe, svoje potrebe i sposobnosti, a pri tome biti uklopljen među ostale. Mnoga darovita djeca osjećaju se različitima od drugih i većini je upravo svojstveno da imaju loše razvijene socijalne vještine. Kod mog M. (srećom) nije tako - njemu su socijalne vještine upravo jedna od najrazvijenijih osobina i strašno mu je stalo do djece i do toga da bude uklopljen. Ali, i kod takve djece koja su socijalno vješta i prilagodljiva također dolazi do problema, jer njih njihova okolina u mnogočemu ne razumije i to ne samo djeca nego i odrasli. Zato mu je potrebna stručna pomoć.
Mi inače uopće ne forsiramo M. s puno sadržaja. On voli slobodne forme učenja koje su vođene njegovim interesima. Odgovaramo mu na pitanja, čitamo knjige, idemo u muzeje. Slova je naučio zato što je sam tako htio, tako i sve ostalo. Izvan vrtića ide samo u glazbenu školu, dva puta tjedno. Volimo da ima slobodnog vremena. Njemu je potrebno vrijeme i mogućnost da samostalno kreira svoje aktivnosti.
ako želiš poticati darovitost, imaš "Bistriće". Iako iskreno, darovitoj djeci to niti ne treba, njima treba pomoć u savladavanju različitosti i to uče u tim radionicama. Tamo se potiče i njihova kreativnost koja se sistem školovanja jako ubija.
Kao što Zoila piše, darovita djeca nisu mali Mozarti ili male Tesle - takvi su rijetki. Nažalost, društvo samo takvu djecu prihvaća kao genijalce i očekuje velika djela od njih.
Mi se s time očekivanjima susrećemo cijelo vrijeme njenog školovanja: "ona je tako pametna, a lijena. Mogla bi ona puno više".
Ona je kao mala znala tj osjećala da je različita i tek kada smo joj rekli istinu s njenih 10 godina - odahnula je jer je konačno znala kako to nazvati.
Postoje dvije sasvim domaće knjige na ovu temu koje sam dosta crpio za svoj magistarski rad. Darovito je, što ću s njim? i druga Darovito je, što ću sa sobom?
Kako god okreneš, kao i kod svih drugih posebnih potreba - nema alternative individualnom pristupu.
Evo problema s kojima se mi susrećemo:
1. kompleks boga: ja sam najbolji, najpametniji i najljepši, nitko kao ja, ne trebam pomoć jer sve mogu sam, ako se netko hoće družiti sa mnom neka dođe k meni, ja ću odlučiti što ćemo se igrati ili ne ću sudjelovati u igri... - problem u ovome je što je u većini aktivnosti zaista najbolji i što djeca prirodno među sobom rade hijerarhiju prema sposobnostima i nametljivosti. Imamo sreću što naša učiteljica to budno prati i jako lijepo usmjerava taj dio socijalizacije. Inače, on se spreman i potući da potvrdi svoje nekakvo prvenstvo. Zato sam prošle godine, kad je tek upoznavao djecu iz razreda, svako malo hodočastila pedagogici. Pokazuje znakove prezira prema „tromoj djeci“ i slabijim učenicima. „Tromi“ su mu oni koji ne sudjeluju u nadmetanjima, ali poštuje dečke koji su slabiji i nježniji, ali igraju nogomet i drugo. Dakle, sve se vrti oko nadmetanja, borbe za prvenstvo, hijerarhije. Ne pokazuje znakove empatije, osim prema djeci koju smatra prijateljima. S druge strane, puno ljubavi i nježnosti posvećuje svojim plišanim igračkama. Mislim da je to blagi zaostatak u emocionalnom razvoju, ali to je navodno normalno i nije zabrinjavajuće.
2. previsoko postavljeni kriteriji - budući da sam najpametniji, ne smije mi se dogoditi greška. Zato petica nije petica ako je u testu i jedna greška. Na svakoj bilježnici vodi statistiku koliko ima 5, 4, 3, 2, 1, +, -, „bravo“, „super“, iako ima sve 5. To znači da je pod stresom poslije svakog pismenog testa.
3. Ne zna se nositi s neuspjehom. To je posljedica ovoga prije. Neuspjeh kod njega stvara bijes i destruktivnost koju on sam niti ne može razumjeti jer njegov emocionalan razvoj ne prati ostale sposobnosti. S time smo imali velikih problema prošle godine, a sad smo tu jako napredovali, s tim da sada psuje, ali to sam primijetila i kod druge djece.
4. Ne postojanje čvrstih granica. - To je naša roditeljska odgovornost. Ovakva djeca trebaju čvrste i jasne granice. Ali mi smo obični roditelji s neobičnim djetetom i treba nam više lekcija o tome da je prečica najčešće najduži put.
Nama je, između ostalog, pomoglo ignoriranje nadarenosti. S time da smo zauzeli stav: Svaki čovjek je vrijedan sam po sebi a ne po svojim sposobnostima. Najviše vrijede postignuća koja čovjek napravi svojim trudom, strpljivošću i upornošću, a kad nešto napraviš zahvaljujući onome što ti je Bog dao, samo možeš lijepo zahvaliti Bogu na tome. Mi bismo voljeli jednako M. i da ne zna i ne može sve što zna i može, tj. ne volimo ga zato što je tako pametan, nego zbog njega samoga.
Evo, mislim da su to naši osnovni problemi. Zapravo, sad više i nisu tako aktualni jer smo u međuvremenu sve stavili više-manje pod kontrolu. I imamo super učiteljicu, koja se ne divi tome kako je on pametan, nego drži red i disciplinu u razredu.
Priča moje kćeri je i opisana u ovoj drugoj knjizi kao primjer problema što sve može krenuti u sistemu krivo.
S uspjehom u školi ona tek sada u gimnaziji ima problema jer tu mora učiti puno više nego što je ikada prije trebala. A navikla je na odlične ocjene. Sada se svi navikamvamo na loše ocjene, tj. na šarenilo.
Npr u OŠ ako razred nije spremio neku cjelinu za odgovaranje, nju su molili da se javi. Ona bi pročitala za vrijeme odgovora lekciju i dobila bi ili 4 ili 5.
Proživljavala je strašni bullying jer se tako jako razlikovala od svojih vršnjaka. Preporodila se tek kada je upisala MIOC
Moj M. bi htio biti kao drugi dečki i jako se trudi da bi im se prilagodio. Ali, zapravo ne shvaća da ima od njih određena očekivanja koja oni ne mogu zadovoljiti. Onda se on ljuti, a zapravo si ne može protumačiti zašto. Ali, uglavnom, jako dobro funkcionira s djecom, jer mu je do tih socijalnih odnosa jako stalo i ulaže puno truda u to. Za razliku od ostalih dječaka, on se jako trudi i oko djevojčica i s njima se rado i lijepo igra. Ne znam kako će biti u školi.
Za sada se više problema pojavljuje u komunikaciji s odraslima. U njegovima očima odrasle ne štiti njihova dob. Ako netko govori gluposti, gnjavi, grub je, bezobrazan, on će mu/joj to bez pardona reći. On polazi od uvjerenja da smo svi jednaki i da smo svi jednako odgovorni za svoje postupke, pa ako odrasli mogu opominjati djecu, mogu i djeca odrasle. Tako ponekad dolazi do neprimjerene komunikacije. Mi mu pokušavamo utuviti u glavu da mora postojati određena distanca i poštovanje prema odraslima i da s njima ne može razgovarati na jednak način kao s djecom. U većini slučajeva ide, ali ne uvijek.
mene ovo muciZa sada se više problema pojavljuje u komunikaciji s odraslima. U njegovima očima odrasle ne štiti njihova dob. Ako netko govori gluposti, gnjavi, grub je, bezobrazan, on će mu/joj to bez pardona reći. On polazi od uvjerenja da smo svi jednaki i da smo svi jednako odgovorni za svoje postupke, pa ako odrasli mogu opominjati djecu, mogu i djeca odrasle. Tako ponekad dolazi do neprimjerene komunikacije. Mi mu pokušavamo utuviti u glavu da mora postojati određena distanca i poštovanje prema odraslima i da s njima ne može razgovarati na jednak način kao s djecom. U većini slučajeva ide, ali ne uvijek.
mislim, mislav isto ovako, ne pravi razliku izmedju odraslih i djece
meni to ne smeta, ne mislim da netko treba biti privilegiran, ako grijesi, smao zato sto je odrasli...
ali, cesto se sukobljavam s rodbinom oko ovoga .....njihovo je da djeca moraju biti pristojna prema odraslima, ja nekako mislim da ne moraju, ako odrasli to ne zasluzuju...
mislim, kad se sjetim svih ekstemnih slucajeva i pedofila i djece koja slusaju jer im netko odrasli kaze - najezim se...
ustvari, mislav je prema odraslima dobar ako su mu vrijedni, tj, ako ih cijeni a s nekima se odraslima opce ne slaze, uglavnom onima koji ga kao zezaju, ili ga smatraju bebom ili ga podcjenuju - prema njima nema milosti...
i sad, ja smtram da je to ok, ali.....
Ja ne znam kaj da mislim. Načelno, mislim da on ima pravo. Ali, u praksi, voljela bih da zna prešutjeti. Bilo bi lakše meni i njemu. Odrasli ljudi znaju bezobrazno nastupiti prema djeci i potpuno neprimjereno s njima komunicirati, a kad im dijete uzvrati ospu paljbu: neodgojeno, bezobrazno... itd. Zapravo bih htjela da sačuva svoj izvorni stav koji je pozitivan, ali da zna u kojima situacijama ući u bitke, u kojima ne. Ne bih htjela da u školi, uza sva pitanja koja postavlja i ideje koje ima, još i "stavlja odrasle na mjesto".
ja smatram to njegovom vrlinom, sto moze i bez straha i bez ikakve primisli reci ljudima sto misli o njima a drugi smatraju to njegovom manom, kao trebao bi se moci suzdrzati...
nece on neizazvan reci odraslim ili drugima nista, ali redovito ce jednoj teti govoriti vi, a drugoj nece...jer ovu koju oslovljava sa vi - s njom se bas ne slaze....pa se ona budi, nekoj duso meni govoriti 'vi'
ja ga ucim da ne glumi, i da uvijek moze reci kako se osjeca, sto misli a ne da mi kaze meni ili bilo kome ono sto zelim(o) cuti...
i onda ispada bezobrazan...
hm, o skoli jos ne razmisljam, jos nas cekaju 2 godine ....
ali, s obzirom na socijalne vjestine koje razvija i kako u ide, mozda i sam skuzi kad nesto moze reci i kome a kad i kome ne
Ne znam kakve se vama situacije događaju. Kod nas ovako, npr: ima i on kao i tvoj M. jednu tetu koju baš ne voli (s razlogom). Ona zna vrlo grubo razgovarati s djecom: tada on kaže: teta XY, ti si jako gruba/bezobrazna; ne dam da vičeš na mog prijatelja; vrlo si nepristojna. Kad se ona posluži argumentom "zato jer ja tako kažem" on će reći u boljoj varijanti: a zašto ti tako kažeš, a u lošijoj: "a ja ovako kažem".
Još jedan nedavni primjer: bili smo na zadušnici za jednu moju školsku prijateljicu i tamo se okupilo društvo mojih školskih prijatelja s kojima smo poslije išli na piće. On je bio tamo, jer je baš bio u muzičkoj školi koja je u neposrednoj blizini crkve. E sad, svi su naručili piće, a on sebi coca colu. Mi to ne pijemo ni ne kupujemo, ali kad on to naruči, a to je otprilike dva puta godišnje, nemam ništa protiv. I nikad je ne popije nego se vrati vodi. Ja tako postupam, jer mislim da zabrane vode samo ka većoj želji. Jedna moja školska kolegica koja uopće nema djece i ne zna ništa o odgoju je počela mene tupit: kako mu to možeš dati piti, sad će postat agresivan, pa jel ti znaš da djeca od toga podivljaju, pa ta ta ta ti ti ti, nikako da se skine s mene. A ja se opravdavam, iznosim svoje razloge, još mi je neugodno. I to traje i traje i eskalira. Nato on više ne može izdržat pa prvo kaže: A što je tebe briga što ja pijem? Ja tebe nisam pitao što si ti naručila. A ona i dalje meni tralala. Čak mi je rekla da ja sigurno lažem da ne kupujem coca colu, mislim bezveze, da sad ne prepričavam. I ja trpim i objašnjavam. Nato će moj M.: A što ti stalno blebećeš? A ona meni: "A zašto ti je sada rekao da blebećeš"? A moj M.: "Mama ne blebeće, nego ti blebećeš i već nas pola sata gnjaviš. Pij svoj čaj i pusti nas na miru." I ona nas je tada ostavila na miru. On je popio doslovno jedan prst coca cole i otišao se igrati kod tate. Ona nas je stvarno gnjavila, ali meni je bilo neugodno zbog te njegove preuzetnosti prema odrasloj osobi. To sam ispričala mami, koja je "stara škola" u odgoju i na moje iznenađenje, ona je rekla da je on potpuno ispravno postupio, a da sam ja pogriješila što sam dozvolila da me moja školska kolegica toliko gnjavi, a da joj ja ne odbrusim. S distance, ja se slažem s mamom i mislim da sam trebala prekinuti tu gnjavažu. Ali, istovremeno strepim od, kako kaže Anki "ljubavnih pisama" koje će mi zbog takvih njegovih intervencija stizati od učiteljice.
Bistrići
Brzo kuže - hvataju i sipaju ! :D
Pa , mislim , djeca govore ono što osjećaju i iskrena su - a mi ih onda učimo da lažu i sakrivaju svoje osjećaje jer to nije uredu?! 8)
I kad nas počnu lagati ,pitamo se gdje su to naučili?
hvala vam na prijedlozima... s velikim zanimanjem citam dalje ovaj topic.
Nisam se do sada htjela javljati na ovaj topic jer ne vjerujem da Sven spada ovdje. Ima kliker, to je sigurno, ali nisam primjetila da ničim odskače od svojih vršnjaka (osim možda po manjku dlaka na jeziku
Razmišljajući o tome moram priznati da ne mogu isključiti ni to da smo ustvari mi krivi i da možda nismo dobro postavili granice. Opet, s druge strane, da nije takav kakav je možda se nebi tako dobro nosio sa bolesti koju ima a u kojoj je najvažnija od svega disciplina. Na tom polju se ne mogu nadiviti njegovoj disciplini i savjesnosti (direktno i upornosti i tvrdoglavosti) koju je pokazao već sa svoje 2,5 godine. Bez te njegove crte tko zna gdje bismo sada bili.
I onda opet kada to sve prevrćem po glavi dolazim do zaključka da u različitim situacijama različito tumačimo jednu te istu osobinu. U bolesti joj se divimo i dižemo u nebesa, a u svakodnevnim situacijama koje uključuju njegov odnos kako prema nama tako i prema drugima bih si najradije počupala kosu koliko me živcira.
I onda kada tako gledam na stvar opet dolazim na početak i jedva čekam da dođemo na red u PCM da se napravi stručna obrada i da nam se daju barem neke smjernice kako dalje.
Granice su apsolutno potrebne. To što dijete ima izvanredne sposobnosti i što treba slobodu da ih razvije ne podrazumijeva slobodu bez granica. Oni se trebaju socijalizirati na svoj način, ali tako da poštuju sva pravila, kao i drugi. Ali, u slučajevima sličnima ovome kojeg sam opisala, M. se ne da zaustaviti dok ne izgovori svoje. Kad to krene, suptilan je kao buldožer. Mi smo poslije razgovarali i ja sam mu rekla da je razgovarao na način na koji ne bi smio i da se sve to može reći i ljepše. To za njegovu pouku, da se malo skulira. Ali, s druge strane, što više razmišljam o tom konkretnom događaju, bliže sam zaključku da je on uletio tamo gdje sam ja bila kratka i da me je spasio gnjavaže i omogućio mi da ostatak tog susreta govorim o temama zbog kojih sam tamo i došla. Osim toga, postojao je i uvod: to je njemu bio vrlo dugi dan - sat glazbenog mu je završio u sedam i ja sam ga zamolila da idemo s mojim razredom na piće, jer ih nisam dugo vidjela i hoću s njima malo popričati. Dakle, njemu se išlo doma, ali je pristao samo zbog mene. Ali na dodatnu gnjavažu nije pristao. I imao je pravo.
Kako se vi nosite s perfekcionizmom djece? Mom M. je samo savršeno dovoljno dobro. Užasno visoko si postavlja letvicu, a posljedica je često to da će radije odustati od neke aktivnosti nego da spusti kriterije. Pitam se kako će to biti u školi, jer mislim da je lista prioriteta mnogo bolja taktika nego ideja da u svemu moraš biti savršen.
kod TS smo imali jednom vrlo burnu raspravu o poštivanju autoriteta nastavnika/profesora u školi. Naime, bistrići imaju još više izražen osjećaj pravde od ostale djece i stoga im to dodatno otežava socijalizaciju. Roditelji su bili stava da dijete ima pravo profesoru koji je ispod djetetova nivoa i još gnjavi dijete, reći što mu ide i suprostaviti se.
Nato nas je TS pitala da li se i mi tako ponašamo na vlastitom poslu prema nadređenom kojeg ne cijenimo i ne smatramo da je bolji od nas osim po položaju? Zna se koji smo odgovor imali. Eto, veli ona, to trebaju i vaša djeca naučiti da nije pametno s rogatim se bosti jer rogati imaju moć da te kazne.
Ovo je jako pojednostavljeni prikaz cijele priče - priče koja je meni pomogla kako da se postavljam u situacijama problematike u školi
Ja sam skužila da se Sven najviše na mene naljuti kad se s nekim drugim posvađa a nije u pravu. Npr. htio se igrati sa susjedovom igračkom a on mu je nije htio posuditi. Na to sam mu rekla da je vrati jer nije njegovo i nije dobio dozvolu da se s tim poigra (isto tako ako on nekome nešto ne želi posuditi, ja ga ne tjeram jer je on vlasnik toga i ima pravo sam odlučiti). Na to se zaletio na mene ljut k'o ris i htio me udariti.
To je jedna situacija, ima ih dosta. I u tim situacijama je ustvari uvijek najviše ljut na mene a ne na onoga s kojim je počeo prepirku. I skužila da se tako prema meni ponaša onda kada ne stanem uz njega. Kao da me u taj tren percipira kao izdajicu.
A što se tiče perfekcionizma, i on je takav. Dugo vremena nije htio uopće primiti olovku u ruku i crtati jer nije mogao nacrtati onako kako si je to zamislio. To ga je užasno frustriralo i baš bi počeo šiziti, i onda bi sve bacio i odjurio dalje. I inače kada mu nešto ne uspije iz prve odmah cendra i viče. Pokušavam ga smiriti tako da mu kažem da nitko ništa ne zna iz prve, da za sve što se želi postići/naučiti treba vremena, puno vježbanja i upornosti. O tome dosta pričamo nakon što se smiri. U trenucima šize ga prvo zaustavim i smireno ponavljam da se smiri, skoncentrira i ponovno pokuša polako bez divljanja. Obično mu kada me posluša i uspije bolje, i sada je najčešće dovoljno samo da mu kažem: smiri se i probaj ponovno polako.
Ja sam s ovim pitanjem oko autoriteta potpuno na čistu. Mi svi, pa tako i djeca, smijemo, čak i moramo propitivati autoritete, ali neke društvene pozicije moramo poštovati, jer je to društveni dogovor koji nam omogućava da funkcioniramo u društvu. Prevedeno na jezik škole, dijete mora poštivati učiteljicu, jer je ona učiteljica, jer je u tom društvenom dogovoru ona "vođa". Ta koncepcija je M. jasna i on načelno poštuje hijerarhiju i autoritete. U probleme dolazi kada taj autoritet ne odgovara svojoj zadaći, kad primijeti šupljine i (osobito) nepravde, drugim riječima kada nema pravog autoriteta nego samo pozivanja na poziciju. Sve je u redu s autoritetom, ako taj autoritet poštuje one kojima je na ovaj način nadređen. Što se tiče onog pitanja s posla, ja sam itekako znala reagirati prema nadređenima na poslu, kada je ravnoteža izostajala. Mislim da je to pitanje građanske hrabrosti. No, mislim da je kod djece potrebno prije svega njegovati poštivanje autoriteta, jer inače dolazi do raspada sistema i kaosa u njihovoj glavi, a u slučajevima da nešto jako šteka treba stati iza njih.
Brunda, kod nas je točno tako bilo s crtanjem kako ti opisuješ. M. nije htio uopće crtati nekih 6 mjeseci. On nije neki izuzetno talentirani crtač, ali su mu crteži vrlo zanimljivi, kompozicijski složeni, bogati detaljima. Ipak, to mu dugo vremena nije bilo dovoljno dobro. Sad opet veselo crta, pa mislim da bude tako i Sven. Ali, perfekcionizam kao crta ličnosti ostaje. Recimo, TS mu je zadala zadaću da svaki dan na jedan papirić napiše što je taj dan sretno doživio. Sad je već prošlo par dana, pa jasno vidim obrazac: prvo, ne želi napisati ništa od onog što ga stvarno veseli, a to je mažnja, naše kazališne igre s njegovim plišancima, naše šale - to je isključio svojom vrlo čestom rečenicom: "To su privatne stvari". Drugo, ono što napiše mora biti neki uspjeh, neko postignuće, a ne nešto što ga usrećuje, ali je posljedica djelovanja nekog drugog ili nije ništa posebno. Sve te "sreće" koje je nabrojao zapravo su neka njegova mala postignuća. Imam li pravo ili krivo kad u tome vidim izraz perfekcionizma?
Evo i mene, tema je prezanimljiva i možda nam pomogne.
Naime, M. je dijete koje sve kuži od prve, sve joj je logično, lako... Jeste li ikada kod sebe primijetili kako negirate činjenicu da vam je dijete nadprosječno inteligentno? Ja jesam, htjela sam ponekad da je ista kao i ostali, da mora uložiti više truda u to što radi i da ne rješava zadaću iz matematike istovremeno čitajući knjigu. Nekako mi se činilo da bi njoj bilo lakše da je jednostavno prosječna jer je školski sustav takav da ne potiče bistre. Sad više ne znam što da mislim i kako da postupam s njom.
U školi je sve 5 (i frustrira je ako je u testu jedna pogreška), ako slučajno nešto ne uspije od prve jako se ljuti na sebe, strepi od ocjena, a svi znamo da će dobiti 5 (no njoj je važno da sve bude točno), uči i ono što treba i što ne treba (npr. engleski uči u školi, talijanski s nama doma, sad se primila španjolskog jer su joj deda i baka na njeno traženje kupili CD), ide u glazbenu školu (sve 5 i tamo-talentirana i pomalo lijena za vježbanje: objašnjenje-zašto da vježbam kad sve znam :/ ), ima treninge 3 puta tjedno....Uglavnom-mislim da mi je dijete preopterećeno, a ona ni od čega ne želi odustati. Nije lako, a nitko od roditelja s kojima komuniciram ne razumije i svi se žale da njihove klince ne zanima škola i vode rat oko zadaća. Znam da se iz njihove perspektive naša situacija čini idealnom, a M. djetetom za poželjeti, ali nama stvarno nije lako. Zaustaviti je ili je poticati??? A dan ima samo 24 sata....
Svi savjeti su dobrodošli.
Evo napokon i mene, nekoliko puta sam virila na ovaj topic, ali sam ja od onih roditelja koji što mim reče "negiram činjenicu da mi je dijete nadprosječno. Dok sam čitala postove Zdenke2 imala sam dojam da priča o mom N.
Od početka mi je zapravo jasno da je drukčiji.
Kad je imao 9 mjeseci i u parkiću jednoj mami za baby keks rekao (aja) hvala, mama je :shock: uz ono "Pa on nije kao naša djeca"(ekipa bebača iz parka).
Zapravo me pred neki dan, na neki način, na javljanje na ovaj topic potakla naša roda Iva, naši dečki su u istoj vrtićkoj grupi.
Mi nismo bili na nikakvim testiranjima, N je prilično živahan što graniči sa hiperaktivnošću, perfekcionizam je često izazivao ispade bijesa, ali smo se s vremenom i njegovom zrelošću s tim uglavnom naučili nositi.
Sad sam kao i mim u dvojbi što raditi ili ne raditi sa mojim djetetom, da li ga poticati i više nego sam traži ili samo slijediti njegov interes, odgovarati na pitanja i usmjeravati???
Ja sam činila i činim i jedno i drugo. Prvenstveno slijedim njegov interes, ali i nudim sadržaje koje smatram dobrima za njega. Kuća nam je puna knjiga, instrumenata itd. tako da već samo to okruženje djeluje poticajno na njega. MM i ja bavimo se zanimljivim stvarima, a isto tako i drugi članovi obitelji, tako da ima štošta što je upijao od nas. U mnogim stvarima slijedi mog tatu koji je prirodoznanstvenik i stariju sestričnu koja je isto tako darovita i rastura astronomiju i prirodoslovlje. Ja sam uvijek jako pazila na kvalitetu slikovnica i knjiga - bilo mi je važno da budu jezično ispravne i kvalitetnog sadržaja, od beletristike do znanstvenopopularne literature za djecu. Za knjige se brinem ja, a kad mu netko drugi pokloni knjigu to su obično one koje je on čitao prije neke 3 godine. Puno s njim razgovaramo o raznim temama, vodimo ga svuda, govorimo o povijesti, prirodi - uvijek smo mu govorili stvari onakve kakve jesu, nije baš volio pojednostavljivanje, kako bi isto tako slijedimo njegove interese. Potičemo ga i na taj način da jako vodimo računa o osobama koje s njim rade, koliko god je to u našoj moći.
Ono što svakako želim izbjeći je gomilanje izvanškolskih aktivnosti. M još ne ide u školu - kreće ujesen. Iako je već prošle godine znao čitati, pisati i računati barem do 100, nismo ni pomišljali na to da ga damo u školu sa 6 godina, zbog emotivne nespremnosti. Sada je posve spreman za školu. Od pete godine ide u glazbenu školu i u vrtiću uči engleski. Par puta je isprobavao razne sportove, ali nije se našao u tome, pa smo prekinuli. Sad želi nogomet, pa ćemo ga upisati u školu nogometa kad navrši sedam godina. Valjda će se naći u nekom sportu kad bude stariji, a ako i ne, ništa zato. Budući da sad završava drugi razred glazbenog vrtića namjeravamo pauzirati s muzičkom u prvom razredu OŠ, a ako ne bude, htio nećemo ga dalje ni upisivati. U muzičku smo ga dali, jer ima sluha, okružen je glazbom, jer je MM glazbenik i neizmjerno voli klasičnu glazbu. (Od 3. godine kad je on u autu, sluša se samo 3. program.) Ali, ako ne bude htio svirati, ne mora. Sigurno će učiti još jedan jezik, to mu odlično ide.
Moja ideja je da darovito dijete, barem ovakvo kao što je on, mora imati slobodnog vremena, da bi slobodno, nestrukturirano otkrivalo sebe i svoje interese. Međutim, kad bi on za nešto baš "grizao", kao M. od mim, ja bih to dozvolila i podupirala. Ako bih vidjela da dijete pretjeruje, razgovarala bih s njim i otvoreno rekla svoje bojazni.
Dakle, mislim da smo mi dužni našu djecu poticati i osiguravati im poticajnu okolinu, ali ne ih i pretrpavati.
U pogledu škole, imam bojazni kao i mim - to jest da će mu biti prelako, pa neće naučiti raditi. Kad sam ja išla u školu, učenici koji su bili posebno uspješni u pojedinim predmetima dobivali su drugačije, recimo to tako, teže zadatke i mislim da je to bilo dobro. Ne samo to što bih voljela da stekne solidne radne navike nego i da nauči ono što ne zna, a ne da se dosađuje slušajući ono što on već odavno zna.
Zdenka, razmisli o akceleraciji i upisu u 2. razred. Ja sam bila u velikoj dvojbi što da radim s M. kad je trebala krenuti u školu. Ipak sam odlučila da sve prolazi sa svojim vršnjacima, išla je s punih 7 godina u školu zato jer je emotivno bila beba. Sad više nisam sigurna je li to bila dobra odluka ili smo ipak prvi razred trebali preskočiti. Čak mi i ona sama danas nekad prigovori što joj to nisam dala jer sam joj pričala o svojim razmišljanjima. Kaže kako se dosađivala u 1. razredu i kako nije imala osjećaj da ide u školu. Sad je za akceleraciju prekasno, a i navikla je na svoje društvo iz razreda, ali vidim da joj je ipak dosadno na satu.
Kod nas se isto radi na principu otvorenih razgovora o svemu, podaci koje joj dajem su ponekad neprimjereni njenoj dobi, ali isto kao i tvoj M. ona ne želi skraćene verzije nego zadire u bit, čačka i istražuje. Neki dan lista enciklopedije i nakon pola sata ih ljuto baci i veli da su bez veze jer u svima piše kako raste krumpir, a nju zanima kako je nastao prvi krumpir :/ .
I MM i ja sviramo cijelog života tako da je klavir stalno u kući, svira ga od 4. godine i sama kaže kako ne može zamisliti život bez njega. Glazbu, međutim, ne sluša nego samo reproducira: pjevanjem i sviranjem, a na mp3-ci sluša presnimljeni CD španjolskog i neki engleski za turiste
1. razred nikako preskočiti jer on služi za uspostavljanje reda i discipline u glavama đaka - ne smiješ odgovarati dok ne dobiješ riječ, izdržati sjediti 45 min, fiziološka zrelost mjehura npr...
Akceleracija na početku 2. razreda da, ali samo uz dobru pripremu i škole i djeteta.
Mi smo imali akceleraciju, pa znam što pričam iz vlastitog iskustva. Nije svako darovito dijete za akceleraciju
Zdenka2 hvala na tvojim iskustvima.
Ja zapravo trenutno imam osjećaj krivnje, jer se u poslijednjih godinu dana nisam stizala dovoljno posvetiti N interesima, ovo malo čudo je dosta zahtjevno MM ima posao gdje jeuglavnom doma poslije 6.
Nemamo pomoć baka, djedova, teta, jer nam svi žive daleko, tako da većinu poticaja, razgovora, aktivnost sa N obavljam sama, zapravo sada ja i P zajedno.
Ono zbog čega često dugo promišljam što s njagovim aktivnostima je i stoga što je sve donedavno imao prilično kratkotrajnu koncentraciju, osim naravno za ono što jako voli. Za sada već drugu godinu ide jedino u sportski vrtić(osim redovnog vrtića) koji obožava, činilo mi se da bi mu još engleski ove godine bio previše. Osim toga je na početku ŠKG teško mogao "izgurati" 45 minuta i u njima aktivno sudjelovati. Prije nekih 2-3 mjeseca, neke su se stvari u maloj glavici posložile, ali sad nema upisa, možda da ipak ja krenem s njim redovito raditi engleski(po programu koji poznajem) jedino mislim da je rad u grupi za dijete ove dobi bolji.
N je prije nekih mjesec dana sam naučio čitati, 2 mjeseca nije bio u vrtiću i usput pitao za slova, sada već čita riječi tipa zrakoplov, čita sve i svuda, reklame na putu, registracije, natpise na mljieku soku...
Ja sam još prošle godine pokušavala potaći ga na čitanje ali nije bilo nikakvog efekta, kod njega za sve dođe klik i u trenetku stvari samo krenu...
To je koš jedan od razloga što mislim da više on traži i pita nego što ja nudim. Dakako da mu čitamo još od prvih dana, idemo zajedno u knjižnicu još dok nije prohodao, tamo uvijek izmoli knjižničarke za posudbu 2-3 slikovnice extra. N je najviše verbalno-vizualni tip, mislim da za glazbu nije previše zainteresiran, crtati ne voli, valjda jer mu ne ide, vjrovatno jer mu je fina motorika uz silan trud u najboljem slučaju prosječna za dob...Jezici ga izuzetno zanimaju, te su mu komunikaciske vještine i fond riječi najmanje na razini prvašića iako u školu ne ide ovu jesen, zapravo većina ljudi i djece kad ga upoznaju misle da već ide u školu..Eto, takvo je mojeveliko čudo
Vaša će nam iskustva biti dragocjena, naravno i savjeti
U kojem ste razredu to napravili?
Meni je ipak žao što nisam M. probala upisati u 2. razred jer je kompletno gradivo znala, a disciplinu i koncentraciju za školu je imala od 5. godine. Tete u vrtiću su rekle da je sa 6 zrela za školu, ali kod kuće je bila veća maza nego u vrtiću i nije pokazivala svoju bebastu stranu tetama tako da sam nekako više vjerovala sebi nego njima. Možda pogrešno, ali... Nekako mi se sad čini da je taj 1. razred trebalo preskočiti jer je stekla renome nekoga kome sve ide od ruke, čini mi se da je učiteljica ponekad previše ističe kao najbolju pa maloj rastu krila, ne mora se ni malo mučiti...Možda da je krenula odmah u 2. razred ne bi bilo tako. No, sad je kasno da se pitam što bi bilo. Ustvari se bojim da se ne uobrazi, da ne bude opterećena statusom najbolje, a najviše se bojim da ne pogriješim u odgoju takvog djeteta. Koga god sam pitala za savjet svi kažu: "Budi sretna što imaš takvo dijete". No, nije to baš tako lako. Najlakša stvar je naći informacije i baviti se njome: darovita djeca su baš dar za roditelja koji je voljan uložiti trud. Ali što ako je sve to njoj ipak previše? Nekad u razgovoru zaboravim da je dijete, često imam osjećaj da razgovaram s malom odraslom osobom.... Ja bih ustvari htjela da se igra lovice i da joj to bude dosta. Jednim dijelom.... Drugim dijelom bih voljela da postoji institucija koja bi pomogla roditeljima da takvo dijete usmjere, da nam pomognu da ih odgajamo u smijeru koji djeca biraju, potiču nas da budemo bolji roditelji....I sad ispada da se od svega najviše bojim da nisam dovoljno dobar roditelj svojoj kćeri.
Baš me zanima ima li netko starije dijete takvog profila i kako izlazi na kraj s njim. Vi mame malaca-tek ćete vidjeti kak će vam biti zanimljivo u školi kad vam npr. klinci, kao moja M. nakon 2 dana škole, pristojno pitaju učiteljicu:"Oprostite, a kad ćemo početi učiti nešto konkretno?"
Uh, mim baš si me nasmijala, kao da vidim mog N dok pita za nešto konkretno
Već me pomalo strah škole...
Mi smo prije 2 dana, na njegov upit imali za temu mekušce, zašto nemaju kralježnicu, čemu ona služi... biće da je to gradivo 3. osnovne :/
Nije, vjeruj miUh, mim baš si me nasmijala, kao da vidim mog N dok pita za nešto konkretno
Već me pomalo strah škole...
Mi smo prije 2 dana, na njegov upit imali za temu mekušce, zašto nemaju kralježnicu, čemu ona služi... biće da je to gradivo 3. osnovne :/
Nekad je pogledam i vidim u njoj čudo, nekad je samo moja mala curica koja, eto, slučajno puno toga zna.
Btw, nisam se šalila za psihologa. Ako slučajno koga znate-ja bih rado otišla sama na razgovor i po neki savjet kako dalje s njom.
E, da, kao buduće zanimanje odabrana je -forenzika. Njena teorija je da ti ljudi moraju puno znati, a njoj to ide dobro pa bi vjerojatno bila jako dobar forenzičar. Reče to dijete sa 6 godina. No comment
Mrak forenzičarka, moj N je prije gotovo 3 godine izjavio da će kad poraste biti Tarik Filipović
Jeste u Bili bili na blagajni
Mogu pitat frendicu, ona je psihologica pa možda zna nekog ko tebi treba mim. Čim je ulovim javim ti!
Ja nisam nikako za akceleraciju i mislim da nismo pogriješili što M. nismo upisali prošle godine u školu. Ne znam, možda ću promijeniti mišljenje za koju godinu, ali kako sad gledam na to, neće nikada ni biti akceleracije. Škola ne znači samo ovaj intelektualni, obrazovni dio nego i socijalni. Vi svi znate da je "darovitost" samo opći pojam za vrlo različitu djecu, odnosno, da su kombinacije njihovih sposobnosti vrlo individualizirane. Tako kod mog M. u samom vrhu njegovih sposobnosti između ostaloga stoje i socijalne vještine, što je zapravo neobično za darovitu djecu. Te sposobnosti odražavaju i njegove jako izražene socijalne potrebe. Njemu je grupa djece izuzetno važna i mislim da ne bi bilo dobro da bude odvojen od svojeg godišta i da bude najmlađi među dječacima. Među dečkima postoji određena hijerarhija i njemu je vrlo bitno da se dobro pozicionira u tome. Izuzetno lijepo i dobro komunicira s djevojčicama - različito nego s dečkima. Ima lijepa prijateljstva s njima. Mislim da ni za te odnose ne bi bilo dobro da bude godinu dana mlađi - cure se ionako ranije razvijaju, pa bi on za njih bio bebek, a to bi teško podnio. Ne bih htjela da tako izvisi kod svih cura (još pogotovo kad je tako zgodan 8) ). Uglavnom, jako sam protiv akceleracije. Pitanje dosade namjeravam rješavati na dva načina - prvo i najvažnije je dobra učiteljica koja će ga prihvatiti takvog kakav je i pobrinuti se da on dobiva dovoljno inputa. Drugo, što može raditi i učiteljica i mi doma, jest da on ide u dubinu - dakle isto gradivo, samo dublje i detaljnije od ostalih.
Pikulica, kad pričaš o N. stvarno mi zvuči kao da je to moj M.
Zdenka, kad ćeš imati vremena možeš mi malo više reći o radu Tanje Sever i eventualno poslati broj za kontakt. Voljela bih razgovarati s nekim tko se zaista bavi djecom kao što su naša.
Pikulica, slobodno pitaj prijateljicu pa ako ima nekoga za preporučiti rado ću ga kontaktirati.
Cure, hvala vam unaprijed. Problematiku s kojom se srećemo razumiju zaista samo roditelji koji imaju takva mala čuda doma.
A što se pažnje tiče-vidim da je M. oduvijek ima za ono što je beskrajno zanima. Srećom pa su i školske obaveze na tom popisu. No, pogledati film bez da radi još barem dvije stvari u to vrijeme ne može. Čitati knjigu, naprotiv, može satima. Kad se igra obično su to dvije različite aktivnosti u isto vrijeme, ali ako je u pitanju izrada nakita onda ne čuje što se oko nje događa. Dakle, koncentracija joj zaista ovisi o interesu. Inače, koliko sam primjetila, lakše komunicira sa starijima od sebe, ima s njima više zajedničkih tema... Učiteljica kaže da u razredu nema problema s vršnjacima, ali često u grupnom radu preuzima ulogu vođe grupe. Učiteljica to ne dozvoli svaki puta i onda je M. relativno razočarana jer, kako kaže, ona bi zadatak koji imaju bolje zamislila, ima više ideja od vođe grupe i na kraju je razočarana postignutim rezultatom jer npr. plakat nije ispao savršen, reljef koji su radili nema dovoljno detalja... Uglavnom, voli raditi u grupi jer je brbljava i društvena, ali je zadovoljnija rezultatom kad nešto radi sama.
Dakle, rado bih s nekim razgovarala o sociološkim vještinama i problemima, a i o tome kako dalje odgajati takvo dijete.
Zdenka, stvarno ti želim sreću da nađeš takvu učiteljicu. Naša donekle odgovara tvom opisu, ali je razred jako velik i često nema vremena dodatno raditi s M. i s još jednim dječakom koji joj je sličan. Daje im dodatne zadatke, idu i na dodatnu matematiku jednom tjedno, ali teško se u našim školama može govoriti o individualnom radu tako da se pripremi za to i nabavi sve dodatne materijale koje možeš. Mi imamo sreće što M. zanimaju jezici i matematika tako da nije teško doći do materijala za rad (osim što CD-a za učenje jezika za takvu djecu nema dovoljno jer je odavno prerasla dječje, a za one namjenjene odraslima nema dovoljno znanja iz gramatike). Srećom pa postoje knjižnicePitanje dosade namjeravam rješavati na dva načina - prvo i najvažnije je dobra učiteljica koja će ga prihvatiti takvog kakav je i pobrinuti se da on dobiva dovoljno inputa. Drugo, što može raditi i učiteljica i mi doma, jest da on ide u dubinu - dakle isto gradivo, samo dublje i detaljnije od ostalih.
Mim i pikulica, o TS se pisalo ovdje: http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewtopic.php?t=36154, pa si pogledajte.
i ja sam dugo negirao problem ali konačno sam ga odlučio podijeliti s vama .......ja nisam doduše toliko nadaren da znam reči "aja" kad mi daju keks ali sam definitivno obdaren
curke zbilja mislim da ste malo sad već pretjerale sa svojim "lumenima".....ima li uopće ovdje(mislim na rodi) koja čije je dijete normalno, pa kvragu ako neko dijete veli trilijun pa nije ono nadareno, nek riješi par razlomaka s 5-6 godina ili ranije pa se eventualno može razgovarati o nadarenosti....
općenito mi se ne sviđa ova tema jerbo služi veličanju ko zna čega ......ovaj topic se lagano pretvorio u ovo: "Nije da se hvalim ali....", "Ja bi da nije tako ali....", "Dugo sam negirala ovu činjenicu ali...."
i još nešto, to što djeca u predškolskoj dobi pokazuju interes za neke stvari i dave da im se čita o tome ili priča...npr.dinosaurusima, automobilima, svemiru....itd....i pri tome nauče imena nekih ili nauče par "odraslih" izraza - to je sasvim normalno jerbo klinci upijaju. Potencirajući korištenje takvih izraza, druženja s odraslima - jer oni ih kao jedini razumiju i veličanja njih, stvarate star-mal djecu a ne lumene.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom