vertex:

Pitanje, možda najviše za no@: ima li smisla da se odlučimo testirati na vlastitu ruku, ili da vidimo da li će takav poticaj doći od škole?
I ne znam što bih mu rekla kad bismo se na to odlučili?
U stvari, testiranje darovitosti mi kao koncept stvara nelagodu. A opet - možda bi to za njega i bilo dobro.
Smisla ima. To ti je i zdenka2 napisala iz svog iskustva. Međutim ako nisi baš na čistu i imaš nelagodu po pitanju darovitosti, možda je bolje pričekati eventualni poticaj iz škole. Naime, djeca se uglavnom ponašaju "po modelu" i mnoge situacije interpretiraju na temelju vlastite procjene reakcije roditelja (ili drugih značajnih odraslih osoba). Ukratko: velika je vjerojatnost da će i tvoje dijete imati sličnu nelagodu (odnosno anksioznost) po pitanju testiranja i darovitosti.
Što bi mu rekla?! Ne znam koliko je star? Ako sam sve "pohvatala" radi se o budućem prvoškolcu?!
Treba mu dati onoliko informacija i pojašnjenja koliko sam traži. Ja inače, kod testiranja djece za upis u 1. razred ne govorim o testiranju. Kažem da ćemo ispunjavati listiće slično kao što su radili u vrtiću i da će im vjerojatno biti zabavno. Nastojim da budu opušteni i da nemaju osjećaj ispitne situacije. Pa možda možeš primjeniti sličan "recept".

Na testiranju za školu nam je psihologica istaknula da je imao izvrstan rezultat, ali je istaknula i da je to test spremnosti za školu, a ne test inteligencije.
Visok rezultat na Testu spremnosti za školu TSŠ, može biti dobar prediktor visokih kognitivnih sposobnosti (ali i ne mora). TSŠ mjeri i neke druge stvari kao što je (pred)znanje, grafomotorika i perceptivne sposobnosti.
Test spremnosti za školu konstruiran je na taj način da selekcionira djecu koja nisu (još) spremna za polazak u školu. To znači da je posebno "osjetljiv" i dobro diferencira djecu s niskim postignućima, odnosno rezultatima. Suprotno tome, za identifikaciju darovitih primjenjuju se testovi koji dobro diferenciraju djecu ili odrasle s visokim rezultatima.