Mim, nisam ti ja neki stručnjak, tek sam počela proučavati to područje. Koliko su daroviti drugačiji, koliko se izdvajaju, ovisi o nizu okolnosti. Svako dijete je drugačije, svaka darovitost je drugačija. Tu mogu postojati i druge otegotne okolnosti, kao što je ADD ili ADHD i ne moraju. Koliko sam shvatila, kod velikog broja darovite djece je problem u tome što imaju vrlo loše razvijene socijalne vještine, pa su izdvojeni na dva načina. U tom kontekstu, rekla bih da ti ne moraš biti zabrinuta, jer tvoja kći pokazuje interes za društvo i sposobnosti da uspostavi kontakte. Kod mog M. je srećom isto tako, njemu je društvo jako važno i uvijek će se znati prilagoditi djeci. Malo više poteškoća ima s odraslima - s onima koji mu pristupaju kao maloj bebi i s autoritetima bez argumenata.

Druga stvar je ta što su darovita djeca već po definicija izdvojena - oni se naprosto previše razlikuju od drugih. Moj M. ne kuži tu razliku, ali se zna ponekad ljutiti kako njegovi prijatelji nešto ne shvaćaju što je njemu jasno kao dan. On misli da ga zafrkavaju. Mislim da takve situacije postaju izrazitije u školi. Ona djevojčica iz moje točke 4. je na početku školovanja imala dosta problema sa socijalizacijom. Htjela je društvo vršnjaka, ali nije znala što bi počela s njima, bila je jako osjetljiva na nepravdu i obračunavala se s njom, cijeli prvi razred je šetala po razredu i odgovarala učiteljici. Gutala je knjige koje će njezini vršnjaci čitati tek za 4-5 godina i to gutala - knjiga po danu. Živjela je u svom svijetu. Znala je biti proglašena i problematičnom. S vremenom se je našla u nekim predmetima i počela je ulaziti u dubinu, čitati znanstvene knjige za odrasle. U socijalnom smislu stekla je neke vještine - naučila se prilagoditi vršnjacima, a istovremeno i odustala od ideje da je svi moraju prihvatiti. Stvorila je krug prijatelja, a u razredu funkcionira, iako nije baš uvijek sretna.

Kad pogledaš odrasle ljude koji su daroviti, jasno je da su oni uvijek na neki način sami. Razumiju ono što drugi ne razumiju, drugačije gledaju na svijet i drugačije se prema njemu odnose. To ih jako često čini usamljenicima. Neki od njih jako loše funkcioniraju socijalno, ali ima onih koji se znaju pozicionirati u društvu, imaju obitelj, krug prijatelja i uredne odnose na poslu, sa susjedima i tako. I oni se osjećaju izdvojeno, ali se nekako nose s tim. Problem je i u osobnosti darovitih - oni su redovito individualci, beskompromisne osobe, nekonvencionalne osobe koje se odupiru uvriježenim pravilima. S tim osobinama nije baš lako živjeti.

Mene u sadašnjem trenutku zabrinjava ono što je nekoliko puta napomenula Ivana2, o čestom nedostatku radnih navika kod darovite djece, zbog toga što im je sve prelako. To je ono što je spomenula no@ o djeci koja u školi funkcioniraju ispod svojih mogućnosti. Zbog toga mislim da je identificiranje darovitih neophodno - ako se s njima radi i pomaže im se, tako nešto se neće dogoditi. Tvoja kći je izvrsna učenica, ali koliko sam ja čula i pročitala, to nije slučaj sa svom darovitom djecom. Dapače, oni znaju imati u školi problema s ocjenama i radom. Od stručnjaka sam čula da najveći postotak tzv. petnulaša čine iznadprosječna djeca, dok kod darovitih vlada veliko šarenilo, odnosno oni mogu biti i prilično loši učenici, jer imaju problema sa sustavom. Tu može puno pomoći okolina - roditelji, učitelji, psiholozi, pedagozi. Mislim da je u svemu tome ključna riječ prihvaćanje. Darovito dijete prvo mora biti prihvaćeno od svojih roditelja, bližnjih, nastavnika, djece, a onda ono mora prihvatiti sebe kao drugačije i prihvatiti druge oko sebe. Moj M., izrazito društveno i otvoreno dijete, ne želi biti drugačiji. Njemu je glavni društveni cilj da bude "isti kao svi dečki". On kuži da je pametan i ponosi se nekim svojim znanjima i postignućima, ali se ne mjeri s drugima, uopće. U školi će to vjerojatno biti drugačije, jer tamo vlada kompeticija. Ja mislim da on mora skužiti da je drugačiji, prihvatiti to i uklopiti se takav kakav je među druge. S obzirom na iskustvo njegovog odnosa prema posvojenju i prihvaćanja toga i, isto tako, njegovih izraženih socijalnih vještina, mislim da će u tome i uspjeti. Mi smo tu da pomognemo, a očekujem i podršku škole