 |
|||
Ne, on je sad prvaš. Zato ne vidim na koji način bih mogla provući testiranje a da ne objasnim o čemu se radi. Vidjet ćemo.no@ prvotno napisa
Kad sam govorila o nelagodi, nisam mislila na nelagodu zbog rezultata testa ili samog procesa. Više je to nelagoda tipa: što je sad meni važno da on bude darovit? Malo glupo, bojim se da bih se mogla previše fokusirati na jednu stvar, a to ustvari uopće ne sliči na mene.[/quote]
Ovaj zadnji "quote" je greška.
M već par dana zapitkuje o živčanom sustavu. Kako slika dolazi u mozak? Kako miris dođe u mozak? Kako može govoriti istovremeno dok misli tj. kad mozak odluči govoriti, kako odabere riječi? Zašto dječak u razredu muca? Je li on i misli na prekide? Koliko treba slici da dođe do mozga? Zašto može hodati a uvijek zaborivi da zapravo hoda? Koliko treba nakon udarca da skuži da ga boli?
Danas idem u potragu za knjigom koja mu to može objasniti.
MM je počeo filozofirati o fotoaparatima i mračnim komorama (što se vida tiče), ali ne znam baš da će mu to pomoći.
:?
Ivana2, kupila sam neki dan odličnu knjigu koja bi vjerujem, i vama bila super. Čini mi se da bi u njoj mogli dobiti odgovore koji vas zanimaju. Knjiga je za djecu, nije naznačeno za koju dob, ali vrlo je detaljna. A ima i internetske adrese navedene unutar tema na kojima se mogu naći još detaljniji podaci. Knjiga se zove "Tvoje čudesno tijelo", u izdanju Neretve.
Evo sadržaja u grubo, samo po cjelinama. Unutar svake cjeline je nekoliko tema.
- gradivni elementi organizma
- mišići i kosti
- koža, kosa, nokti
- mozak i osjetila
- disanje i krvotok
- prehrana
- zdravlje i liječenje
- tjelesne promjene (začeće i porođaj, odrastanje, hormoni, starenje)
- činjenice i podaci
Teme pod mozak i osjetila:
- naš čudesni mozak
- kako radi mozak
- vid
- sluh
- okus i miris
- opip i bol
- razmišljanje
- zavarajte svoj mozak
Super. Hvala. Potražit ću tu knjigu. :D
Za mlađu dob je jako zgodna knjiga Tijelo iz biblioteke Zvrk, Profilove, a za malu stariju Tijelo iz biblioteke Želim znati zašto, kako, od Naše djece.
Tijelo od Profila imamo od kad je izišlo. Tijelo od Naše djece je sigurno izvrsno. Imamo par knjiga iz te skupine.
Prateći ovu temu javila mi se potreba da napišem i svoje iskustvo kao darovitog djeteta koje nije iskoristilo svoje potencijale.
Izdvojili su me kao darovitu još u vrtiću, jednako kao i moju mamu (čitala latinicu i čirilicu sa 3 godine, pisala sa 4).
U vrtiću sam se najviše izdvajala kao likovno nadarena, iako sam i matematičko-logički i verbalno bila na višoj razini od ostalih vršnjaka. Međutim, likovno sam se totalno izdvajala i tu su me svi dizali u nebesa. Danas kada vidim svoje radove (mama ih sve čuva) ne mogu vjerovati da dijete te dobi može tako nešto nacrtati (krmača sa sisama i praščićima sa godinu i pol, ljudski profili sa 4 godine, romani...). Baš ću prvom prilikom uslikati par crteža pa vam pokazati.
Sjećam se da sam u vrtiću oslikavala sve panoe, nerjetko nisam spavala sa ostalom djecom poslije ručka (tada je to bilo obavezno) nego bih u drugoj prostoriji bila s tetom i radila crteže zadane tematike za panoe, najave vrtičkih predstava i sl.
Taj svoj potencijal nikada nisam ostvarila iako sam nakon osnovne škole htjela upisati primjenjenu. Roditelji mi nisu dozvolili. Inzistirali su na gimnaziji uz dozvolu da pohađam likovnu školu tj. sate crtanja u slobono vrijeme. Na te sate sam otišla jedan jedini put i bilo mi je dosadno jer sam to što su tamo pokazivali znala već davno prije. Odustala.
Na upisu u osnovnu školu testove sam riješila daleko bolje od bilo kojeg drugog djeteta i predloženo je čak da preskočim 1. razred. Roditelji su to odbili. Prva 4 razreda sam se totalno dosađivala jer sam to sve već savladala. Tu se razvio moj kasniji problem, a to je nestjecanje radnih navika.
U 4. razredu osnovne sam odlučila da ću studirati veterinu i zajedno sa još jednom prijateljicom se bacila u proučavanje stručne literature. Vodila sam dnevnik, vadila bilješke i na kraju imala cijelu hrpu svojih materijala o svim mogućim bolestima i poremećajima sisavaca.
Tu negdje sam se počela baviti i stolnim tenisom i opet se pokazalo da sam talent. Time sam se bavila do faksa i ostvarila brojne uspjehe. Između ostalog, bila sam prvak Hrvatske u svojoj kategoriji, 3. u Jugi, u reprezentaciji Hrvatske na nekoliko europskih prvenstava i hrpi međunarodnih.
Jedina stvar koju su u školi napravili vezano uz moju darovitost bila je ta što su se u 3. i negdje u 5. ili 6. razredu pojavili neki ljudi (nemam pojma tko niti od kuda) koji su bili na 1 ili 2 sata u učionici prateći moje ponašanje i ispitujući razrednika po čemu se izdvajam :? Tu se sjećam da je razrednik kao jedinu stvar po kojoj se izdvajam rekao da grizem nokte
U srednoj školi sam zbog svog neučenja (i markiranja) došla u situaciju da tjedan dana prije kraja 1. razreda budem neocijenjena
iz 7 predmeta :shock:
Tu mi je voda došla do grla i sjela sam zagrijati stolac. Iz 3 dana učenja izrodilo se to da sam svih 7 predmeta odgovarala usmeno i dobila ocjene između 3 i 5. Nikada nisam išla na produžnu iako sam često na kraju šk. godine bila u škripcu. Bila sam tipičan kampanjac i tek kada mi je totalno zagustilo bih sjela i učila (i tada uredno dobivala petice).
Na faksu mi je bilo najbolje baš zato jer nisam trebala redovito učiti. Učila sam isključivo za ispite. Kroz faks sam se prošetala i diplomirala sa odličnim.
Moje viđenje nakon svega:
Bila sam dijete sa hrpom interesa ali nikada nisam tjerala sve odjednom. Uvijek bi zapela za jednu stvar i tome se skroz posvetila. Problem je bio taj što nikada nisam "gurala" stvari do kraja. Brzo bih se zasitila i prelazila na drugo područje. Tu je interesantno i to da nakon 10 godina svakodnevnog treniranja po nekoliko sati, nakon što sam prestala nikada nisam primila reket u ruke.
Pa čak i struka kojom se bavim me više ne zanima. Sad opet imam neke druge interese i izazove. Problem je jedino što sada više nemam vremena za ostvarivanje tih interesa u potpunosti (novi studij) i moram se zadovoljiti onim što mogu samostalno savladati u slobodno vrijeme kojeg nemam puno.
Mislim da je najveći problem kod mene bio taj što me nakon otkrivanja darovitosti nitko nije usmjeravao. Tu ne mislim na roditelje nego baš na kompetentne osobe (kao što je danas npr. TS) koje se bave takvom djecom.
Brunda, uvijek možeš primiti kist/olovku ili što ti već paše, u ruke... ne moraš za to imati akademiju.
Imam prijateljicu koja je isto tako kao dijete fantastično crtala, ali je otišla u mioc i poslije na arhitekturu (što je doživjela kao prilični promašaj, naročito u našim uvjetima). Godinama se tražila u dizajnu, crtićima, svačemu (sve joj je išlo ali s ničim nije mogla zaraditi novce)... Sad ima sretnu situaciju da ne mora raditi nego je doma, klinke su joj krenule u školu i opet se uhvatila boja...
Meni je kod nje bilo nevjerojatno kako u jednom potezu nacrta cijeli lik - ja nisam bila loša u crtanju, ali uvijek je to bilo neko sastavljanje crtica.
A sad si me podsjetila, ja sam odskakala u jednoj prilično beskorisnoj stvari - mogla sam jako brzo i točno čitati.
Brunda, ti si primjer darovitog djeteta izgubljenog u sustavu. A ni roditelji ti nisu omogućili da ideš putem koji si htjela.
Bubimirko, ne razumijem tvoje pitanje - ja sve radim što je u njezinom interesu. Meni ne treba ona kao dokaz moje superiornosti ili samodokazivanje. Ja imam svoju ličnost koju sam ja izgradila.
Zašto smo krenuli u Bistriće? Jer je ona s 4 godine sve nezaustavljivo gutala i tražila još - pred 9 godina, znači 1998. PC i nisu bili tako rašireni za po kući, kao ni izbor edukativnih programa. Bistrići su onda jedini bili kao intelektualni izazov.
Ona je znala intuitivno da se razlikuje od ostalih a dok joj mi nismo rekli s njenih 10 godina, ona nije imala ime za tu razliku. Tanja i radionice joj pomažu i to jako - ona se izgradila i emocionalno i socijalno, tako da je u tom segmentu pred 2 godine bila naprednija od svojih vršnjaka.
Ona je procvjetala tek u gimnaziji jer joj ona predstavlja izazov - kampanjac jeste, ali to ona mora sama naučiti kako se nositi s gomilom gradiva. Ocjene joj nisu u skladu s njenom darovitošću, nego s njenom lijenošću.
Jedino što ja želim za nju jest da odrasta sretna i postane zadovoljan čovjek. Ona je kroz OŠ prošla težak oblik bulinga i imala je u tom segmentu nesretno djetinjstvo - ali i to je životna škola.
Kao zaključak da se nadovežem na Zdenku koja je sve jako lijepo objasnila - njoj i nama je jako puno pomogao stručan rad u segmentima koji su joj zaostajali: emocije i socijalizacija (išla je u jaslice i vrtić). Ja uvijek velim mladim roditeljima darovite djece da su sretni što imaju mogućnost da izaberu TS jer mi to nismo imali sve do njene 8. godine života. DO tada se dosta "sranja" naljepilo na nju i ona se jako zatvorila u sebe.
Preventiva je zbilja zlata vrijedna :D
CIjelu našu priču može razumjeti samo onaj koji je donekle sličnu situaciju prolazio
ispricavam se sto ovako uletavam na forum ali nadam se da bih ovdje mogla dobiti odgovor.
zeljela bih kcer odvesti kod TS ali sam cula da ona radi sa djecom od 4 godine na vise. a ja bih se svakako htjela s nekim posavjetovati prije upisa u vrtic, znaci za dijete nesto mladje od tri godine.
imate li kakve preporuke? ili mozda TS ipak radi i sa mladjom djecom?
mene muka hvata kad pomislim na svoje detinjstvo i kasniji zivot.
33, vjerujem da bi vas primila da nije u velikoj gužvi. Mi smo ju zvali kad je Sven imao 2 goine i 3 mjeseca i pristala nas je primiti. Samo što smo u terminu kad je njoj pasao bili na moru, a poslije nismo više zvali. Sad kada smo ponovno htjeli je u takvoj gužvi da do 6. mjeseca nema slobodnih termina.
Probaj nazvati ako vam nije hitno pa neka vas stavi na listu čekanja.
hvala puno, zvat cu
Brunda, potpuno razumijem tvoju priču. Ali s vremenom sam na svom primjeru, pa i sada čitajući tvoj to sam si potvrdila, shvatila da nisu takvi ljudi izgubljeni u sustavu, nego su izgubljeni sami u sebi.
Ivana2, otvorila si zanimljivu temu o osobnoj odgovornosti za realizaciju svojih sposobnosti. Ja sam još od djetinjstva na darovitost gledala kroz prizmu evanđeoske priče o talentima koja podrazumijeva tu odgovornost. Ono što si dobio moraš oploditi i vratiti. Tko više ima, više mora i dati. Čovjek u sebi osjeća svoje sposobnosti i, barem ja tako mislim, dužan ih je i realizirati najbolje što može. Jalova darovitost kao da i ne postoji. Ali, ipak postoji i društvena odgovornost - čovjek mora dobiti i podršku i priliku da bi realizirao svoje kapacitete.
To se potpuno slažem. Problem je u tome što sustavu (društvu) nisu potrebni daroviti pojedinci koji se ne mogu trajno i marljivo držati nekog interesa, a većina darovitih jako se raspršuje u svojim zanimacijama, ne stječu radne navike, opiru se autoritetima (šefovima u zreloj dobi). Iz tog razloga takvi su stvarno izgubljeni u sustavu. Društvo koje se ne brine za uistinu ranjive skupine stanovništva sigurno se neće posvećivati 2% stanovništva koji ima velike sposobnosti, ali se iz zamršenih razloga ne mogu prilagoditi sustavu i plešu na svoju glazbu u svijetu profita i interesa.
Ironično je i paradoksalno da će Ministar i Ministarstvo čije je geslo "Za Hrvatsku znanja" ove školske godine ostvariti znatnu financijsku uštedu upravo na darovitima.
Naime, novom organizacijom natjecanja i smotri iz područja "Znanost mladima" (matematika, kemija, biologija, fizika, astronomija, geografija....) za OŠ i SŠ ukinuta je općinska razina natjecanja. Što se tiče gradskih, županijskih, (regionalnih) i državnih razina natjecanja rapidno je smanjen broj učenika koji se prema novim pravilima mogu plasirati na višu razinu natjecanja (u nekim područjima na državno natjecanje mogu se plasirati samo 1. plasirani učenik/ca na županijskom natjecanju ili eventualno prva 3.; što je prerigorozan kriterij za npr. područje Grada Zagreba).
U cehovskim društvima učitelja i profesora vlada poprilično nezadovoljstvo takovom organizacijom natjecanja, no pitanje je koliko imaju utjecaja da nešto promjene.
Natjecanja i visoki rezultati sami po sebi nisu jedina poanta rada s darovitima, no mislim da se na ovakvim stvarima vidi koliko i kako daroviti i njihovi mentori kotiraju u MZOS.
Joj, potegla si me za jezik. Ja stvarno ne znam čije je MROS ministarstvo, jer za nas znanstvenike nije, pogotovo ne za humaniste. To ministarstvo služi svom administrativnom aparatu i još ponekom lobbyju koji ima "svog čovjeka" unutra.
MROS = MZOS
Skrećemo s teme: ali potpisujem sve napisano. S obzirom da nema nikoga iz mog ceha zaposlenog u MZOSu, znam kako to izgleda, nažalost.Joj, potegla si me za jezik. Ja stvarno ne znam čije je MROS ministarstvo, jer za nas znanstvenike nije, pogotovo ne za humaniste. To ministarstvo služi svom administrativnom aparatu i još ponekom lobbyju koji ima "svog čovjeka" unutra.
M. je imao ispit iz engleskog kojeg uči od jeseni. To mu je bio prvi ispit u životu, jer u glazbenoj školi nemaju ispite za takve male. Odgovorio je točno 20/20 pitanja. Poslije mi je rekla učiteljica da je sljedeće dijete s najboljim rezultatom točno odgovorilo oko pola pitanja, a većina djece i manje od toga. Ali, on nije došao sretan kući nego plačući, jer su mu neka djeca rekla da je varao. On je to doživio kao tešku nepravdu i uvjeravao ih da je znao, što ih zapravo i nije trebalo uvjeravati, jer su oni čuli i pitanja i odgovore i znali su da je znao. Ja sam ga utješila i pohvalila sam ga za njegovo znanje, pa je počeo pričati koja pitanja mu je učiteljica postavila i pomalo zaboravio na optužbe prijatelja. Poslije par dana mi je rekao da mu je jedan od te djece, inače njegov prijatelj, rekao da je "njemu lako, jer mama i tata doma s njim rade". Meni je to zazvučalo kao prenesena izjava roditelja tog dječaka, dakle oni nisu sinu rekli da čestita prijatelju na uspjehu, nego su ga umanjili. Inače, uopće nismo radili s njim engleski, samo nas je tu i tamo pitao za neku riječ.
Prvi takav ispit sigurno neće biti i zadnji - što mu reći kako da odgovori djeci i kako da se sam nosi s time. Nisam sklona konfrontaciji s drugom djecom i pouci u stilu "ti si pametniji" nego me više zanimaju vještine pomoću kojih bi se mogao bolje nositi s takvim situacijama u školi koja ga čeka od sljedeće jeseni.
Hm, mene muči suprotan problem: nekoliko darovitih učenika iz moje škole (viši razredi) postiglo je iznimne rezultate na državnom natjecanju iz jednog prilično zahtjevnog područja (ne bih detalje). Ostali učenici u razredima koje pohađaju cijene i priznaju njihov uspjeh, ali ga pripisuju njihovim visokim sposobnostima; ne prepoznaju izniman rad i upornost darovitih učenika i njihovih mentora.
Ukratko misle da je takav rezultat "pao s neba" i da je bogomdan.
No@, mislim da se tu ne radi o odnosu prema uspješnim učenicima nego o odnosu prema radu, u svrhu opravdavanja vlastitog nerada. Jer, ako je uspjeh na natjecanju rezultat iznimnih sposobnosti, onda se ja ne moram niti truditi.
Znam da se radi o odnosu prema radu. U oba slučaja je zajednički nazivnik pojava RELATIVIZIRANJA - bilo sposobnosti, bilo rada.
Valjda to ljudima/djeci dođe kao obrambeni mehanizam jer uspjehe darovitih doživljaju kao napad na vlastito samopoštovanje (btw: samopoštovanje = postignuti uspjeh/očekivanja).
Inače, "oduševljavaju" me reakcije takvih roditelja koje spominješ, a nažalost sve ih je više. Ljudi nažalost misle da je - poželjno i čak neophodno - sve što im je na pameti bez imalo zadrške iskomentirati s djecom.
Što se tiče eventualnih savjeta za Ma., za početak škole teško je davati recepte: Pitanje je kakvu će ekipu naći u razredu. Ako se u razredu ne "pronađe" s nikim po sposobnostima sebi sličnim bilo bi dobro uključiti ga u neku interesnu skupinu van škole. Barem povremena druženja s natprosječnim učenicima ojačat će ga i dati mu osjećaj sigurnosti (imat će priliku naučiti onu staru "Nije važno što ti govore, nego tko ti govori" )
Inače, mislim da se oko takvih stvari ne trebaš brinuti odmah na početku šk. godine (Osim ako učiteljica nije "stara škola"). U 1. polugodištu nema ocjena, ni previše uspoređivanja među djecom.
Zasad ima odlično društvo u muzičkoj školi, a nadam se da će pronaći i dobre prijatelje u OŠ. Do prošle godine je imao prijatelja u vrtiću s kojim se našao, ali ove godine je izvisio. Taj dečko je otišao u školu, ali ne u onu u koju će ići M. M. ide i na radionice kod TS i tamo je stekao prijatelja s kojim radi u paru. Vidim da se tome veseli.
Imam već neka iskustva preko nećakinje koja "rastura" prirodne znanosti, ali u razredu nije omiljena i može se reći da ima problema. Ona je sebi našla društvo u zvjezdarnici u Višnjanu - s tom djecom se odlično snalazi. M. je socijalno vještiji od nje, tako da se nadam da će se ipak dobro snaći u školi.
M je 2 razred glazbene. Nepogrešiv je na solfeggiu iz melodijskog diktata iako je najmađi u razredu - i to mu uopće nije plus jer djeca, pogotovo starija (10-12 god) okreću očima kad ga vide. Prošlo polugodište su ga djeca optužila da vara na diktatu jer gleda u tipke. Meni je to bilo čudno jer znam da je puno sporiji u povezivanju note s tipkom kad vježba klavir pa sam pitala profesora. On je rekao da je isključeno da vara i to je rekao i na satu ostalima. Sad su se svi priviknuli i sve je ok, a M čak i pomaže najboljim prijateljima.
Samo da dodam. Reakcije njegovih prijatelja su različite. Onaj kojem ide najslabije uopće se ne nervira kao ni njegova mama, ali je zato najspremniji poništiti vrijednost M-ovog rezultata nekom sitnom objedom. Drugi, koji je puno bolji od prvoga, ima velika očekivanja od samoga sebe, isto kao njegova mama, ali ne dovodi M-ove rezultate u pitanje, dapače on i M su iskreni prijatelji. Taj se često rasplače kad njegov rezultat nije očekivani i tada teško prihvaća da ga upravo M tješi, ali za desetak minuta bude sve uredu. Njihovo prijateljstvo jako je poljuljala objeda da M. vara na melodijskim diktatima, ali kad smo to razriješili, vratilo se i povjerenje između njih dvojice.
Pa da, i ja se pouzdajem u to da ima djece koja su odgojena tako da priznaju tuđe uspjehe, a ja ću se truditi da objasnim M. da treba pomoći onima kojima nešto slabije ide. Ne treba očekivati da sve bude glatko, ali mi je glavno da ne ostane sam u razredu.
Ovo je pametno, možeš uspjeti. Mi smo također izbjegli probleme etiketiranja od strane drugih učenika tako da smo M. često upućivali na to da pomaže drugima i rezultat toga je da je uvijek izaberu za "vođu grupe" ako je riječ o zajedničkom radu. Grupa je sretna jer ona to dobro radi pa svi profitiraju, a i M. je sretna jer može realizirati sve ideje koje ima. Srećom pa učiteljica to njeno "šefovanje" drži pod kontrolom.
Usput, jeste li primjetile kako nam se ponavlja inicijal imena djece??
Martin
Bez t.
Zrinka2, ponekad me plašiš.
Pardon, Zdenka2. Baš sam se zbunila.
Ne kužim, zašto te plašim? Preslična imena?
Slična imena, logika odabira nicka, sličan stil pisanja. Iako se ne slažemo u svemu, jako često mi se čini da bih ja upravo tako napisala kao što si ti formulirala. Zapravo, i kad se ne slažem s tvojim mišljenjem, znam da bih ga na tvoj način predočila kad bih se slagala.
To ništa ne znači, ali ne mogu ne primijetiti to.
Iako dojam možda vara jer napisani stav - moj, tvoj, bilo čiji - može znatno odudarati od stvarnih postupaka.
Tome bih dodala još i da obje imamo dosta čvrste stavove. Ovo što se tiče načina argumentacije vjerojatno proizlazi iz sličnog obrazovanja.
Stvarni doživljaj nekoga sigurno nije jednak virtualnom, ali jedno je sigurno - ja ne varam ni u jednoj ni u drugoj sferi. Ne predstavljam se drugačijom nego što jesam.
Ne znam kako tvoj, ali moj nick je čista slučajnost. Naime, jedna Zdenka se već odavno registrirala, ostavila samo 2-3 posta i nestala, a meni ostavila drugo mjesto. Često mislim kako bi bilo lijepo da dobijem još jedno dijete, pa da taj moj nick dobije neki smisao.
To se zapravo može povezati i s temom ovog topića. Možda roditelji humanističkih struka lakše prepoznaju sposobnosti svoje djece, a kako i sami, kroz svoju struku, neprestano utvrđuju raznolike načine komunikacije i izražavanja, više mogu pomoći djetetu da se izraze u svojim sposobnostima.
To sigurno. It takes one to know one. Kad sam ja prvi put pogledala svog M. u oči vidjela sam u njima njegovu pamet. Bio je uvijek poseban, uvijek drugačiji od većine djece, u svakoj dobi. (Doduše, ja ga znam tek od prvog rođendana, ali po pričama iz doma bio je i kao sasvim mala beba drugačiji, već tada miljenik sviju, moj šarmer). Osim tog prepoznavanja važan je i rad s djecom. Nama često kažu da se na M. vidi da mi s njim radimo. U onom klasičnom smislu, da ga posjednemo, radimo s njim, dajemo mu neke zadatke, tražimo nešto od njega, to je potpuna neistina. Tako nikad nismo s njim radili. Mi ne spadamo u onaj tip roditelja koji gone djecu na aktivnosti i ostvaruje se kroz njihove uspjehe. Ali, na drugi način, zapravo puno s njim radimo. Prije svega, odgovarali smo na njegove potrebe za znanjem koje su uvijek bile povećane. Nikada ga nismo "denfali", iako je to odgovaranje na njegove potrebe znalo biti itekako naporno. On je svojim profiliranim pitanjima usmjeravao naše napore i stekao je prilično znanje za svoju dob. Naročito je jak u verbalnoj domeni, ima izuzetno bogat rječnik i uspijeva se odlično izraziti, pa čak i o finesama svojih osjećaja, što se ne očekuje od djece njegove dobi. Prema onom što sam čula nakon testiranja, on je tu urođeno jak, ali je taj dar s kojim je rođen razvijen i zbog povoljne okoline. On živi u okruženju umjetničkog (tata) i intelektualnog rada (mama), upija to, to je njegova svakodnevica i nešto posve normalno. To sve utječe na djecu, zato i treba posebno paziti na rad s njima, u obitelji i u školi.
Kod nas je tata isto umjetnički faktor (dapače operiran od svake građanske sređenosti) tako da M stalno ima u horizontu raspršen svijet tatinog "čuđenja u svijetu" i mamine sređenosti činjenica i podataka. Vidjet ćemo kuda će ga to odvesti.
Vidiš i to nam je zajedničko. S tim što je naš tata baš "građanski sređen".
i obje ste u istom kvartu - Medveščak, kao i ja. :D
Mi smo oboje tehničke struke, možda zato njoj i ide jako dobro matematika
Imena tvoje djece počinju na M ili širiš našu abecedu?
E, ovo mogu samo potpisati. Sjesti s djetetom i razgovarati, listati knjige, gledati dokumentarce, objašnjavati...To nije rad nego zadovoljstvo. Kod nas je još i glazbena komponenta u pitanju jer svi nekaj sviramo pa je bilo sasvim normalno da M. u visokom stolcu svira klavirNama često kažu da se na M. vidi da mi s njim radimo. U onom klasičnom smislu, da ga posjednemo, radimo s njim, dajemo mu neke zadatke, tražimo nešto od njega, to je potpuna neistina. Tako nikad nismo s njim radili. Mi ne spadamo u onaj tip roditelja koji gone djecu na aktivnosti i ostvaruje se kroz njihove uspjehe. Ali, na drugi način, zapravo puno s njim radimo. Prije svega, odgovarali smo na njegove potrebe za znanjem koje su uvijek bile povećane. Nikada ga nismo "denfali", iako je to odgovaranje na njegove potrebe znalo biti itekako naporno. On je svojim profiliranim pitanjima usmjeravao naše napore i stekao je prilično znanje za svoju dob. Naročito je jak u verbalnoj domeni, ima izuzetno bogat rječnik i uspijeva se odlično izraziti, pa čak i o finesama svojih osjećaja, što se ne očekuje od djece njegove dobi.. Danas nam se dogodi da svo troje sjednemo i sviramo. Ni to nije rad s djetetom, ali ono puno uči. Šetnja prirodom i učenje o bilju, životu...Ni to nije rad, ali se pokazalo da M. pamti latinske nazive biljaka bolje nego imena likova iz crtića (egzotične riječi baš voli i rado ih izgovara).
Nego, samo sam htjela podijeliti s vama radost: dijete mi je prvi puta sa strancem pričalo španjolski koji je progovorila uz 2 CD-a i jednu staru kasetu za učenje. Nitko joj nije pomogao iz jednostavnog razloga: mi ga ne govorimo. Možda joj je znanje talijanskog pomoglo, ali bilo je divno slušati je kako izgovara meni nepoznate riječi i gledati čovjeka s kojim je pričala kako je razumije i priča s njom.
Ne nalazim načina da njen trud nagradim i lovim sebe kako se divim tom malom stvoru: ne kao majka nego kao odrasla osoba fascinirana mogućnostima jednog djeteta.
Usput, Zdenka, kako prolazi izbor škole i učitelja??
za tvoju M.
Što se tiče škole, ovaj prošli tjedan mi je bio tako pun stresa da sam mislila da ću eksplodirati. Presjekli smo gordijski čvor i prijavili ga u Miroslav Krleža i sad ide sve svojim tijekom.
Zdenka2 i Ivana2 s malim M-ovcima: na drugom roditeljskom forumu sam Zoila22, a djeca su mi M...... i M......
Mozda ovo zapravo nije slucajnost...
Mim, svaka cast tvojoj curici!
bas si ovo lijepo rekla:
Ne nalazim načina da njen trud nagradim i lovim sebe kako se divim tom malom stvoru: ne kao majka nego kao odrasla osoba fascinirana mogućnostima jednog djeteta.
premda ne pisem, redovito citam ovaj forum, a moja kcer je isto M.
bilo kako bilo mi smo se narucili kod TS i dobili termin na jesen
tridesetri, a u nicku su ti TRI i TRI
Nadica_b sve mi se vise cini da si ti je nick tipfeler, trebao je biti Nadica_2
evo friskog primjera kako se moj sin zabavlja, jutros je brojio koliko ima stepenica do prvog kata (9) i onda mi je reka, "mama, ako ima 9 stepenica do prvog kata, a imamo 9 katova u zgradi, onda ima ukupno....81 stepenica, jelda!"
a da sam ja njemu rekla, "hajde sine izracunaj koliko imamo stepenica u zgradi" pred nekom publikom,ljudi bi mislili da ga zlostavljam....
A učitelj/ica?? Imate poznatu ili ste sve prepustili slučaju?Što se tiče škole, ovaj prošli tjedan mi je bio tako pun stresa da sam mislila da ću eksplodirati. Presjekli smo gordijski čvor i prijavili ga u Miroslav Krleža i sad ide sve svojim tijekom.
Ja sam prošli tjedan bila na informacijama i sama učiteljica mi je skrenula pozornost na brzinu kojom M. pamti podatke te savjetovala da razmislim već sad o srednjoj školi matematičkog smijera. Kaže kako nju fascinira lakoća i veselje s kojim M. rješava zadatke i da bi vjerojatno to bio dobar izbor škole. Imamo još puno vremena, ali dobro mi dođe takav podatak jer sam uvijek mislila kako su joj jezici i književnost jača strana od matematike. Vidjet ćemo u višim razredima.
Ustvari, pišem o tome samo zato jer mi se čini kako učiteljica zaista, unatoč velikom razredu, posvećuje pažnje svakom pojedinom učeniku. Zdenka, vama treba netko takav.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom