Nama često kažu da se na M. vidi da mi s njim radimo. U onom klasičnom smislu, da ga posjednemo, radimo s njim, dajemo mu neke zadatke, tražimo nešto od njega, to je potpuna neistina. Tako nikad nismo s njim radili. Mi ne spadamo u onaj tip roditelja koji gone djecu na aktivnosti i ostvaruje se kroz njihove uspjehe. Ali, na drugi način, zapravo puno s njim radimo. Prije svega, odgovarali smo na njegove potrebe za znanjem koje su uvijek bile povećane. Nikada ga nismo "denfali", iako je to odgovaranje na njegove potrebe znalo biti itekako naporno. On je svojim profiliranim pitanjima usmjeravao naše napore i stekao je prilično znanje za svoju dob. Naročito je jak u verbalnoj domeni, ima izuzetno bogat rječnik i uspijeva se odlično izraziti, pa čak i o finesama svojih osjećaja, što se ne očekuje od djece njegove dobi.
E, ovo mogu samo potpisati. Sjesti s djetetom i razgovarati, listati knjige, gledati dokumentarce, objašnjavati...To nije rad nego zadovoljstvo. Kod nas je još i glazbena komponenta u pitanju jer svi nekaj sviramo pa je bilo sasvim normalno da M. u visokom stolcu svira klavir . Danas nam se dogodi da svo troje sjednemo i sviramo. Ni to nije rad s djetetom, ali ono puno uči. Šetnja prirodom i učenje o bilju, životu...Ni to nije rad, ali se pokazalo da M. pamti latinske nazive biljaka bolje nego imena likova iz crtića (egzotične riječi baš voli i rado ih izgovara).

Nego, samo sam htjela podijeliti s vama radost: dijete mi je prvi puta sa strancem pričalo španjolski koji je progovorila uz 2 CD-a i jednu staru kasetu za učenje. Nitko joj nije pomogao iz jednostavnog razloga: mi ga ne govorimo. Možda joj je znanje talijanskog pomoglo, ali bilo je divno slušati je kako izgovara meni nepoznate riječi i gledati čovjeka s kojim je pričala kako je razumije i priča s njom.

Ne nalazim načina da njen trud nagradim i lovim sebe kako se divim tom malom stvoru: ne kao majka nego kao odrasla osoba fascinirana mogućnostima jednog djeteta.

Usput, Zdenka, kako prolazi izbor škole i učitelja??