Vjerojatno znate onu poznatu ideju koja se provlaci mnogim suvremenim knjigama o odgoju djece - dajte djeci da osjete i dozive posljedice svog ponasanja. Pri tome ne mislim tu na drasticne primjere koji ugrozavaju sigurnost djeteta (da se opece pa da ne dira vatru) niti iskljucivo na primjere koji ukljucuju "lose" ponasanje, vec na one svakodnevno zivotne.Neki od problema u odgoju se takvim pristupom dosta lako rjesavaju - evo 2-3 nasa primjera:

Vedran se ne zeli obuci ujutro prije vrtica (uvijek ga obavijestimo kad je 10 minuta do polaska i da zelimo da se do tada obuce) - posljedica takvog ponasanja je da ide s nama u pidzami pa se oblaci pred ulazom ili u autu (naravno, ovo ne primjenjujemo kad je vani recimo ispod nule)

Kucno pravilo je da svatko iza sebe pospremi stol nakon jela. Ako on to ne ucini tada ga upozorimo na taj obicaj. Ako svejedno to ne napravi tanjur ostane na stolu do slijedeceg jela i serviramo ga u prljavi tanjur (toliko daleko jos nismo morali ici ).

Bilo je faza kad se nije zelio skinuti prije tusiranja pa je bio otusiran obucen.

OK nam je ako se igra u blatu, no posljedica prekomjernog blacenja je da se mora presvuci u drugu odjecu (kad je imamo).

Mozda su ovi primjeri malo predrasticni za neke, no oni su mi prvi pali na pamet ... ima i drugih manje drasticnih.

Ono sto pise u literaturi i sa cime se potpuno slazem je da je potrebno da posljedica bude direktno povezana sa ponasanjem (dakle, necu ga kaznjavati negledanjem crtica ako razbaca igracke, jer to nema veze jedno sa drugim) i da posljedica bude vremenski blizu uzroka (ako u medjuvremenu prodje tjedan, dva i vise tad vec svi, a pogotovo djeca zaboravimo o cemu se rdailo i koja je bila poruka).

Ja bih zelio cuti kakva su vasa iskustva sa ovom metodom te imate li nekakve zgodne primjere za neka druga nezeljena ponasanja tipa razbacivanje igracaka (ne svojih, vec od brata/sestre - otpada mogucnost da dobije odredjenu zabranu igre sa njima), opasna jurnjava po sobi, vikanje i upadanje u rijec ...