Citiraj cappy prvotno napisa Vidi poruku
Vidim da se puno pisalo o ovoj temi, sve ću pročitati no većinom su postovi stari pa vas tražim friškija mišljenja. Imam prvašića ove godine, do naše male područne škole imamo nekih 20-25 min hoda, bez pješačkog...U kući do nas žive baka i deda koji bi teoretski mogli ispratiti i dočekati dijete,zapravo mislim da bi ga barem u 1.razredu trebalo voditi skroz do škole, kako zbog činjenice da nema pješačkog tako i zbog vječnog selskog problema da su ulice pune pasa koji lajući iskaču iz dvorišta ili zaigrano skaču po prolaznicima, ali kako je bakin odgovor uglavnom" a budemo nekak..." vidim da bi to radili nevoljko i s pritiskom...Ja radim u V.G. i u školi u koju inače naša djeca kreću od 5. razr. ove se godine otvorio boravak tako da sam u dilemi da li da ga upišem tu u školu. Da li je učiteljica ista koja im predaje nastavu ili druga ? Kako dijete ide u vrtić, vjerujem da bi to lako prihvatio, onda se pak pitam jel bi bilo ispravnije da tih par sati bude doma, slobodniji, bez nametnute strukture, a opet vjerojatno za tv-om ili slično, sumnjam da bi sam radio kreativne stvari...
Ne znam jel djeca u toj školi idu van na igru, ima dvorište oko škole, ali npr. školska djeca uvijek tjelesni imaju u dvorani, a ne vani...Možda mogu i otići do škole pa s nekim tamo vidjeti za sve detalje?
Dajte, molim vas, mišljenja i iskustva...
Svakako se raspitaj u konkretnoj školi kako to funkcionira.
U pravilu su različite učiteljice u boravku i u nastavi. Kako izgleda boravak, dosta ovisi o učiteljici. Moj sin je u početku imao u boravku učiteljicu koja im je bila jako simpatična i puno su se igrali, ali bilo je tu i puno luftanja i praznog hoda. U 2. razredu dobili su drugu učiteljicu, koja se na prvi pogled doimala strožom, ali zapravo je jako dobro radila s njima, i zadaću su prolazili, i dodatne zadatke, i igrokaze, i razgovarala je s njima (moj je na kraju s njom imao bolji kontakt nego s "pravom" učkom, čak i ja još uvijek popričam s njom kad je sretnem na putu kući ).
Inače, dok mi dijete nije krenulo u školu, gledala sam na taj boravak s osobnog iskustva (koje nije bilo baš neko) i smatrala sam da je to nužno zlo koje što prije prođe - prođe. Pa sam se razuvjerila. Istina da je provodio u školi fizički dosta vremena, ali to vrijeme bilo mu je potrebno za druženje i socijalizaciju. Nudila sam mu u 3. razredu da više ne ide u boravak, pa je odbio. Na kraju se pokazalo da je boravak za njega bio dobra opcija, što ne znači da bi i svoj drugoj djeci bilo tako.