Nadjaspa i ostale zene, potpuno vas razumijem.
Ja od moje mame slušam najmanje 15 godina o febrilnim konvulzijama jer sam ih imala ja (pomodrila, okrenula očima i nestala, a najbliži doktor 30 minuta vožnje daleko - moja mama kaže da ne zna kako je to preživjela), pa poslije moja nećakinja. Ako smo o ičemu razgovarale kad smo spominjale djecu, onda su to uvijek bile febrilne konvulzije i upozorenja vezana za njih. A od kad sam i ja postala mama, o tome se svaki dan govori. Moja L. je nakon 7 dana vrtića, dakle kad je imala godinu dana, uhvatila neku virozu i zafibrala na 41. Kako sam bila pripremljena, nisam ni pokušava to snižavati sa Lupocetima i sl. (kako dr. kažu), nego odmah po tuš i to skoro pa hladni, i uz to 1/3 voltaren čepića. Makon tuširanja zamotavala sam je u hladni lancun. Ona se tresla, što od fibre što od hladnoće, plakala jer nije shvaćala što radimo usred noći. Spavali nismo uopće, sat sam navijala svakih 15 min. da slućajno ne zaspem, i stavljala joj toplomjer. To je trajalo 3 dana, i ponovilo se još 3-4 puta do 2. godine života. Prave konvulzije nije imala, i to je pravo čudo. U tim najgorim trenucima, nastojala sam s njom razgovarati, pjevati, zabavljati je jer mi se činilo da će uskoro "nestati" - odlutati. Kad bi napokon tuširanje i volteran počeli djelovat, bila je opet ona stara L. Ko da ništa nije bilo.
Eto, hvala Bogu, nisam prošla ono najgore, ali javila sam se da vam kažem da vas potpuno razumijem. Vaš strah je opravdan i normalan. I u meni je on još uvijek prisutan. Pogotovo sada kad sam se počela pripremati za drugo dijete. Stvarno se bojim konvulzija. svima.