U krivu si Srđane.

žao mi je što vam toliko dugo ne uspjeva, ali čini mi se da ste vi samo išli u te postupke, ono ajmo 1, 2, 3, 4....i ništa ko da je stvar samo u nekom broju kojeg treba doseći pa ćete uspjeti.

Tako se IVF ne radi kod tolikih neuspjeha.

Prvo i osnovno pravilo je da ako ti dr. nakon 2-3 neuspjeha ne mijenja ništa u postupku promijeniš doktora ne u istoj klinici jer uglavnom imaju iste običaje, nego kompletnu kliniku.

Kod nas možeš otići osim u Maribor još i u Polikliniku VILI, kod dr. Radončića koji se isto razumije u imunologiju.

Evo ti jedan njegov tekst o imunologiji-znači i naši se dokovi s tim bave.

Pitanje br. 2-sad nešto s čim sam ja opsjednuta su infekcije i to endometrijske infekcije i njihov utjecaj na implantaciju mebrija i održavanje trudnoće.
Meni je 2X uspio IVF upravo nakon antibiotske terapije jer sam imala inficirani endometrij, imala zbog toga spontani, a zamisli cervikalne briseve uvijek čiste.

Ne znam jel znaš engleski, ali evo ispod teksta od dr. Radončića ti kopiram linkove na tekstove jednog američkog dr. koji radi na Cornellovoj bolnici i ima privatnu praksu, a koji mi je puno pomogao savjetima.

Želim vam svu sreću, trebali ste se ranije sami aktivirati u problem jer bez toga nema rješenja kod kompliciranih slučajeva.

I moram ti malo editirati prethodni post-ostavljam samo link na tekst jer je tekst s našeg portala.

znači tekst dr.sc. Erden Radončić-poliklinika VILI

IMUNOLOŠKE STANICE MATERNO – FETALNE POVRŠINE
T-Limfociti
U proliferativnom endometriju, T-limfociti čine oko 45% ukupnog broja stanica. S početkom stvaranja progesterona i sekrecijske transformacije endometrija, njihov udio postepeno opada na račun NK stanica, koje postaju dominantna populacija endometralne sluznice i decidue I tromjesečja trudnoće. U vrijeme periimplantacijskog razdoblja njihov broj se kreće oko 20% svih stanica endometrija/decidue. Značajno viši omjer T-limfocita nađen je prospektivnim istraživanjima u žena s opetovanim spontanim pobačajima u odnosu na zdravu populaciju s urednom opstetričkom anamnezom, ali i u odnosu na žene s urednim trudnoćama i prijašnjim pobačajima u anamnezi 11.
Funkcionalno, citotoksični T limfociti (CTL) na svojoj površini posjeduju receptore za prepoznavanje klase I HLA antigena a njihova aktivacija pravilu vodi lizi ciljne stanice. Od drugih imunoloških stanica stanica razlikuju se po površinskom biljegu CD8 koji uz CD3 (receptor za antigen) i u nazočnosti IL-2 služi kao kofaktor aktivacije. Prema nekim ranijim istraživanjima, spekuliralo se da CD8 stanice usporedno mogu vršiti i aktivnu supresorsku ulogu. Receptor T-limficita (TCR) je vrlo kompleksan i sastoji se od  i  heterodimeričnih protiena.  heterodimer značajan je u prepoznavanjem stranog antigena i HLA klase I (spregnuto prepoznavanje) i njegova aktivacija potiče citotoksičnost. Nasuprot tome,  heterodimer nije ovisan o spregnutom prepoznavanju stranih antigena i ima različit repertoar prepoznavanja. Drugim riječima, prepoznavanje HLA antigena  receptorom zapravo inhibira citotoksičnot na nositelje HLA antigena. Distribucija, i uopće postojanje  T-stanica u endometriju ostaje i dalje iznimno kontroverzno pitanje; različite grupe istraživača često i u istim uvjetima dobivaju različite rezultate.
Vassiliadou i sur.12 smatraju da većina decidualnih limfocita pripada subpopulaciji s  TCR i da oni na neki način sudjeluju u obrani svježe implantiranog zametka od infekcija. Iako  T-stanice čine više od 90% limfocita endometralne sluznice, nađeno je da su  T-stanice predominantan tip limfocita u epitelnim tkivima. Perker13 i sur. subpopulaciji  T-limfocita osim u obrani od infekcija pripisuju i aktivnu ulogu u implantaciji, sličnu NK stanicama. Uporište za ovakvo razmišljanje nalaze se u zanimljivoj činjenici da je upravo ova vrsta T-stanica prva vrsta limfoidnih stanica koju tijekom intrauterinog živots proizvodi i fetus, što može imati i dodatno regulacijsko, za sada nepoznato značenje14. Ipak, klinička istraživanja o mogućoj povezanosti omjera različitih subpopulacija T-limfocita u zdravih žena i žena s opetovanim spontanim pobačajima nisu dala konzistetne zaključke, i ovo pitanje ostaje i dalje predmetom istraživanja.

Citokini i ravnoteža Th-1/Th-2 limfocita
Pomagački T limfociti (helper, Th), odgovarajućim receptorima prepoznaju na površini stanica produkte klase II HLA sustava i nose specifičan biljeg CD4. Nakon aktivacije pomagački T limfociti prije svega stvaraju i otpuštaju citokine/interleukine, tvari sa vrlo snažnom autokrinom i parakrinom regulacijskom funkcijom, koje nakon vezanja za specifične ligande mijenjaju ponašanje ciljnih stanica. Ovisno o vrsti stvorenih citokina, funkcionalno se razlikuju najmanje dvije vrste pomagačkih limfocita, Th-1 odnosno Th-2, a obje podvrste nastaju od zajedničkih pretača, «nediferenciranih» nezrelih formi ili Th-0 stanica. Th-1 u aktiviranom stanju stvaraju velike količine interelukina-2 (IL-2), interferon-gama (IFN-) i čimbenik nekroze tumora (TNF). Svaki od ovih citokina primarno modulira stanične imunološke mehanizme, podstičući rast, diferencijaciju i aktivaciju brojnih vrsta stanica. Modulaciju staničnog odgovora Th limfociti mogu postići kako izravnom aktivacijom ostalih leukocita, tako i neizravnom, olakšavajući predočenje antigena na pomoćnim stanicama, pojačavajući ekspresiju Fc-receptora za IgG, ili potstičući stvaranje citotoksičnih spojeva, poput dušikovog oksida i super-oksida15. Th-2 kao odgovor na aktivaciju stvaraju interleukine koje primarno reguliraju humoralni efektorski sustav, od kojih su najznačajniji IL-4, IL-5 i IL-10. I jedna i druga subpopulacija Th-stanica mogu stvarati IL-3, -6, -12, -13 i GM-CSF (faktor rasta za granulocitno-monocitnu lozu) (Tablica 1), a vjerojatno i druge, još neotkrivene oblike interleukina15, 16. Na temelju zapažanja u miševa, smatra se da je trudnoća popraćena blagom dominacijom Th-2 nad Th-1 stanicama, a postoje mišljenja je tako i u humanoj reprodukciji. Ipak, unatoč izravnim dokazima o postojanju obiju vrste stanica i u ljudi, za sada nema nepobitnih podataka o prevazi Th-2 stanica tijekom ljudske trudnoće17. Glavni nedostatak svih studija koje se bave tom problematikom čini se da je ograničenost istraživanja na svega jedan ili dva parametara (interleukina), što obzirom na kompleksnost same regulacije jednostavna ekstrapolacija može pružati nepotpune ili čak krive zaključke 18.
Citokini imaju višestruko djelovanje kako na pripremu za implantaciju blastociste, tako i na općeniti razvoj trofoblasta odnosno posteljice u cjelini. Tako, opisano je da je koncentracija IL-4 u decidui niža je u žena koje pate od opetovanih spontanih pobačaja u odnosu na kontrolnu skupinu zdravih žena19; razina IL-15 viša je tijekom proliferativne faze endometrija u odnosu na sekrecijsku20; IL-6 - moćan regulator cijele kaskade proinflamatornih citokina - ima jako proinflamatorno djelovanje i može uzrokovati pobačaj i/ili prijevremeni porod u bilo kojem stadiju trudnoće19, 20. Mada je broj studija koji potencira važnost citokina u regulaciji trudnoće znakovit, paradigma postojanja dviju funkcionalnih subpopulacija Th stanica nije lako dokaziva. Mnoge vrste stanica limfatičnog sustava i osobito T-stanica, ne mogu se jednostavno uklopiti u jedan od oba tipa. Tome pridonosi i činjenica da veliki broj T-stanice mijenjaju profil stvorenih citokina čak i tijekom vlastotoga zrenja, dok neke koje nipošto nemaju pomagačku ulogu (poput CD8,  T-stanica, B stanica, NK stanica itd, također stvaraju i otpuštaju citokine sa sličnim ili istim djelovanjem poput onih porijekla Th-1 ili Th-2 stanica21.
NK-stanice
Tijekom rane trudnoće, glavninu imunoloških stanica decidue čine NK stanice osobite funkcije i fenotipa koji ih razlikuje od klasičnih NK stanica periferne krvi (CD56++, CD16-, CD3-). Morfološki, ove su stanice razlikuju od ostalih limfocita po obilju granula u citoplazmi (LGL), ali se na njihovoj površini ne nalazi niti Fc receptor tipa III (FcRIII, CD16) ali ni ostala dva tipa (FcRII, FcRI). Ova osobina ih bitno razlikuje kako od NK stanica periferne krvi, tako i od limfocita uopće22.
U osobito velikom broju LGL limfociti se mogu dokazati tijekom periimplantacijskog razdoblja i rane trudnoće, kada čine oko 80% ukupnog broja stanica decidue. Smatra se da je njihova primarna uloga kontrola invazije i rasta trofoblasta te diferencijacija pojedinih sranica citotrofoblasta. Interakcija NK stanica s antigenima klase Ib HLA sustava više je puta dokazana; novija istraživanja dokazuju da izravna priimplantacijska komunikacija s posteljičnim HLA-G antigenima mijenja funkciju NK stanica decidue u smislu aktivnog sudjelovanja tijekom samog procesa invazije trofoblasta i implantacije23.
Svježe izolirano tkivo trofoblasta iz nejasnih je razloga rezistentno kako na decidualne, tako i periferne LGL-stanice unatoč snažnoj in vitro citotoksičnoj aktivnosti obiju vrsta spram stanične linije K-562, što je inače funkcionalni test za NK aktivnost24. Dodatak IL-2 u sustavu dijametralno mijenja odnos uterinih NK stanica prema trofoblastu - pojačava lizu i inhibira rast i migraciju viloznog trofoblasta. Kako u decidui praktički nema IL-2, otvara se pitanje neophodnosti ovog citokina IL-2 u sazrijevanju i citotoksičnom djelovanju NK stanica decidue in vivo, unatoč dokazu mRNA receptora za IL-2 (IL-2R)25. Posljednjih je godina opisano i otkrivanje novih do sada nepoznatih funkcionalnih receptora KIR/KAR (killer inhibitory/activatory receptor) i Fas (CD94) na NK stanicama. Na temelju dosadašnjih istraživanja, vjeruje se da promjene u ekspresiji HLA-G i HLA-C antigena na posteljici može alternativno aktivirati KIR/KAR/CD94 receptor i time modulirati ponašanje NK stanica. Aktivacija KIR djeluje u smislu imunotolerancije i stvaranje brojnih citokina s povoljnim djelovanjem na trofoblast dok aktivacija CD94 vodi apoptozi decidualnih stanica koje imaju prejak afinitet za normalne trofoblastne antigene. Prema ovim istraživanjima, uredno funkcioniranje posteljice ovosi o njoj samoj, odnosno o pravilnoj funkciji antigena na njenoj površini (slika 1)26.
Decidualne NK stanice fenotipa CD56++, CD16-, CD3- u citoplazmi sadrže velike količine mRNA za brojne citokine; među njima najznačajniji i najbolje upoznati su CSF-1, TNF-alfa, TGF-beta i LIF. CD56+ populacija stanica za razliku od CD56- stanica decidue može stvarati TGF-beta, citokin koji izravno sprečava stvaranje citotoksičnih /CTL) limfocita27.
Nekoliko zapažanja govore u prilog važne uloge NK stanica endometrija/decidue u trudnoći: 1). broj i umnažanje NK stanica koincidira s početkom i intenzivnom proizvodnjom progesterona, 2). predominantna su populacija stanica decidue tijekom I tromjesečja trudnoće, i 3). najbrojnije su stanice koje okružuju krvne žile majke na mjestima invazije trofoblasta. Ovakav tip vremenskog i prostornog odnosa NK stanica i invazivnog trofoblasta većina autora smatra odlučujućim čimbenikom za uspješnu trudnoću. NK stanice mogu nepovoljno utjecati na trudnoću promjenom u broju, promjenom fenotipa ili promjenom funkcije. Lachapelle i sur.28 analizirajući fenotip stanica decidue u 20 žena s opetovanim pobačajima i 15 zdravih žena, našli su smanjen broj CD 56++, CD 16- i povišen broj CD 56+, CD16+ NK stanica u žena koje su učestalo pobacivale, odnosno prevagu stanica s citotoksičkom ulogom u odnosu na broj stanica koje facilitiraju razvoj trofoblasta. Danas već postoje i klinički dokazi da primjena imunoterapije u žena koje imaju učestale rane spontane pobačaje i neuspjele IVF-ET pokušaje, dramatično popravlja reprodukcijsku sposobnost 29, 30.
Aktivnost perifernih NK stanica značajno je niža i primigravida nego u žena izvan trudnoće. Tijekom rane trudnoće snižena je i ukupna razina CD56+ stanica u i tih žena, dok je apsolutni broj NK stanica najniži tijekom trećeg tromjesečja i ponovno se povećava neposredno nakon porođaja. Ipak, obzirom na postojanje značajne razlike u distribuciji fenotipova, broj i fenotip perifernih NK stanica ne odražava i fenotip decidualnih stanica, te stoga nemaju prediktivnu vrijednost u ishodu same trudnoće. Slično, i analiza decidualnih NK stanica nakon pobačaja ne daju pravi uvid obzirom da je teško dokazati da to nisu stanice koje su ili će biti apoptotičke u datom trenutku31.

HLA antigeni u reprodukciji
Tijekom posljednih desetljeća, provedene su brojne studije u svrhu razjašnjenja uloge i utjecaja MHC (odnosno, u ljudi HLA) antigena u reprodukciji. Općenito, MHC antigeni imaju dvojnu ulogu u reprodukciji: prvo, oni mogu imati utjecaj na izbor jedinke za razmnožavanje i drugo, MHC antigeni mogu imati višestuki utjecaj na različite stadije u reprodukciji32. U humanoj reprodukciji, dokazana je umiješanost MHC antigena tijekom spolnog ciklusa i trudnoće, djelovanje na razvoj i sazrijevanje gameta, diobu zametaka, stvaranje blastociste i diferencijaciju trofoblasta, implantaciju i razvoj odnosno preživljavanje ploda 33.
Distribucija HLA antigena različita je u spolnim i somatskim tkivima. Ekspresija u muških gameta ostaje kontroverzna; dok su ranije studije dokazivale ekspresiju klase I antigena u zrelim spermijima, novija izvješća nisu potvrdila prijašnje rezultate. Nasuprot tome, u germinativnim je stanicama ekspresija Ia antigena izvjesnija; više autora je pokazalo ekspresiju kako Ia, tako i Ib supklasu u prekursorima spermija. Najkonzistentiji su nalazi HLA-e i –F antigena, dok je HLA-G ekspresija i dalje kontroverzna. Slično, Jurisicova i sur.29 pokazali su mRNA HLA-G antigena u neoplođenim oocitama, no novija istraživanja također nisu uspjela potvrditi prijašnje nalaze kako za klasu I, tako i za klasu II HLA antigena, i pitanje njihove važnosti u fertilizaciji i dalje ostaje otvorenim. U vezi s tim, valja istaći podatak da se pojedine vrste laboratorijskih životinja i pored umjetne singeničnosti/kongeničnosti mogu razmnožavati tijekom više generacija prije nego sličnost ili istovjetnost MHC antigena postane prepreka fertilnosti. Čak i u prirodnim uvjetima, sirijski hrčak ispoljava vrlo slab polimorfizam MHC, a vrlo je slično i sa štakorom; obzirom da niti jedna vrsta nema poteškoća u reprodukciji, postavlja se pitanje i opće važnosti MHC sustava u reprodukciji36. Razmatranja i raniji zaključci o HLA (in)kompatibilnosti kao uzroku imunološki posredovanih pobačaja, uz ideju o stimulaciji prepoznavanja aloantigena očevog porijekla dale su osnov za liječenje habitualnih pobačaja transfuzijom alogeničnih leukocita partnera ili trećeg donora. Ovakav pristup, popularan krajem 80-ih i ranih 90-ih dao je vrlo konfliktne rezultate i danas se smatra nepotrebnim37, 38.
U somatskim tkivima, distribucija HLA antigena varijabilna je ovisno o kojoj skupini je riječ; antigeni klase II imaju tendenciju ograničenja ekspresije na B limfocitima, makrofazima, endotelnim stanicama i aktiviranim T-stanicama. Antigeni klase Ia, HLA-A, -B, i –C, ubikvitarno su distribuirani i nalaze se praktički na svim nukleiranim stanicama, a u novije vrijeme postoje izvješća i o puno široj distribuciji klase Ib nego se do sada smatralo39.
Fetalne i materne stanice u bliskom su međusobnom odnosu na materno-fetalnoj površini. To je osobito izraženo na mjestu implantacije zametka, gdje je bliski kontakt intenzivan od najranijeg stadija trudnoće. Distribucija HLA antigena na posteljici nije ujednačena tijekom trudnoće niti vremenski niti topički; različite subpopulacije stanica trofoblasta sadrže različitu količinu mRNA klase I antigena. Općenito uzev, HLA-A i -B antigeni nisu otkriveni na površini niti jedne trofoblastne subpopulacije stanica tijekom čitave trudnoće, iako se intracelularno u nekim subpopulacijama mogu dokazati kako mRNK, tako i transkripti oba antigena40. Za razliku od njih, HLA-C mRNK i odgovarajući površinski protein može se dokazati u stanicama invazivnog ekstraviloznog citotrofoblasta, septima posteljice, ali i u trofoblastnim gigantskim stanicama te stanicama endovaskularnog epitela. Za razliku od antigena skupine Ia, Ib antigeni se mogu dokazati daleko češće i ujednačenije u pojedinim tkivima i stanicama rane posteljice. Tako, HLA-E je zastupljen u nekoliko vrsta stanica trofoblasta iz posteljice u I tromjesečju, često je vezan za pojedine antigene klase III i iz manje poznatih razloga može vezati i klasu Ia antigena41. Slične osobine pokazuje i HLA-F antigen42.
O HLA-G antigenu se zna puno više; in vivo HLA-G protein može se dokazati u I tromjesečju u populaciji ekstraviloznog citotrofoblasta uključujući i invazivni citotrofoblast, stanicama endovaskularnog i intersticijalnog citotrofoblasta, gigantskim stanicama posteljičnog sijela i chorionu laeve. Sličnu distribuciju su mnogi autori pokazali i u posteljičnom tkivu iz II odnosno III tromjesečja, ali također i u fetalnom endotelu, oku, timusu, plućima, srcu i bubrezima43, 44. Unatoč tome, točno vrijeme početka stvaranja i ekspresije HLA-G antigena nije poznato. Podaci o nazočnosti HLA-G antigena od najranijih stadija zametka (morula i blastula) donekle su kontroverzni. Po jednima, intenzivna ekspresija u pozitivno korelira s brzinom diobe oplođene jajne stanice, vijabilnošću zametaka u in vitro uvjetima, i sposobnosti implantacije blastociste29, dok drugi autori nisu uspjeli pokazati čak niti nazočnost HLA-G antigena u ranim zamecima dobivenih tijekom IVF postupaka.
Korištenjem molekularnih metoda detekcija, do danas je opisano šest transkripcijskih izoformi HLA-G antigena (HLA-G1 do –G6), što ne potvrđuje prijašnje mišljenje o uniformnosti i govori u prilog ograničenom polimorfizmu ali ipak nazočnom u odnosu na klasične HLA antigene45.
Unatoč intenzivnim istraživanjima, značaj ekspresije HLA-G u posteljici niti do danas nije u potpunosti razjašnjeno. U funkcionalnom smislu, HLA-G antigen razlikuje od ostalih Ib antigena po afinitetu vezivanja nonamerskih polipeptida; s druge strane, posjeduje sposobnost predočavanja stranih antigena imunološkim stanicama i vjerojatno ima važnu ulogu u obrani od virusnih infekcija. Relativno slabiji polimorfizam može može se objasniti na dva načina: prvi, činjenicom da zapravo vrlo mali broj poznatih virusa može inficirati fetalno tkivo pa stoga visok stupanj polimorfizma evolucijski i nije bio neophodan; i drugi, relativno uniformni HLA antigen dovodi do praktičke eliminacije jakog imunološkog odgovora majke spram stanicama trofoblastnoga tkiva. Maejima i sur.46 k tome dodaju i treću mogućnost – aktivno pomicanje ravnoteže Th-1/Th-2 pomoćničkih limfocita prema relativnoj dominaciji Th-2 imunosti.
Nazočnost HLA-G antigena na materno-fetalnoj površini snažno utječe na normalan rast, razvoj i sposobnost invazije trofoblasta. Linearno periimplantacijsko povećanje ekspresije HLA-G antigena podupire ovakve pretpostavke, iako je vrlo teško pokazati točan mehanizam odvijanja regulacije. Hamai i sur.47 proučavajući in vitro djelovanje IL-2 na pojedine HLA-G pozitivne (BeWo, JEG-3) i HLA-G negativne trofoblastne stanične linije (JAR), našli su da IL-2 nema supresivno djelovanje na prvu skupinu stanica, dok je proliferativna sposobnost trofoblasta u kojemu nema antigena u kulturi s IL-2 značajno smanjena ili suprimirana. Obzirom da IL-2 snažno aktivira citoksične limfocite T i pretvara NK-stanice u LAK, jedan od mogućih načina kontrole invazivnosti trofoblasta može biti aktivna citoliza imunološkim stanicama decidue. Le Bouteiller i sur.48 su pokazali povezanost pojedinih HLA-G izotipova (G1-G6) i placentarne angiogeneze, odnosno regulaciju vaskularnog odjelka posteljice. Po njima, osim primarne imunomodulacijske uloge, pojedini suptipovi antigena ne moraju nužno imati isključivo imunomodulacijske učinke na posteljično tkivo. Ipak, točna uloga pojedinih izotipova tek se istražuje, i neki od dosadašnjih zaključaka su kontroverzni i čekaju daljnje potvrde. S druge strane, sporadična izvješća o defektima na razini gena i abnormalnostima lanca HLA-G1 izoantigena u zdravih osoba odnosno normalne terminske posteljice, postavljaju sumnju u neophodnosti HLA-G1 za preživljavanje i/ili normalnom razvoj posteljice 49.
U sažetku, HLA antigeni mogu biti važni regulatori funkcije posteljice i same trudnoće. Unatoč tome što je njihova uloga kontroverzna, ovi antigeni mogu imati utjecaja na razvoj, fertilizaciju i implantaciju humanih gameta i embrija, razvoj trofoblasta i njegovu invazivnost te kontrolu imunološkog odgovora na trudnoću. Potonje osobito vrijedi za HLA-G antigen, koji zbog svoje zastupljenosti na dodirnoj površini dvaju organizama može imati odlučujuću ulogu tijekom ranog stadija reprodukcije.

+link na stranicu dr. Atille Totha

www.fertilitysolution.com