Ja mislim da nisi preekstremna. Prvo ti je dijete, još su ti dojmovi snažni. Jednog dana, kad počneš raditi, nužno ćete se razdvajati, pa će se osoba kojoj povjeriš čuvanje djeteta (ako ne bude u ustanovi) priviknuti na dijete, njegove potrebe, aktivnosti i sve ono na što mora paziti. I najbolje da je to uvijek ista osoba koja će pratiti konstantno razvoj djeteta.
Moji su bliznaci bili toliko različiti u dobi od godinu, dvije - zbog sina smo morali sklanjati sve detergente, lijekove i sve što se moglo razbiti, rasipati, razlijati daleko od dohvata njegovih ruku; kćerkica pak nikada ništa nije "upotrijebila" a da nije prije toga upitala što je i čemu služi. Njega je bilo vrlo teško paziti - koju god stvarčicu unesem u kuću, prvo sam si morala postaviti pitanje da li to moj M. može na neki način "upotrijebiti". Tako nam je većina stvari bila smještena na ormarima i na najgornjim policama. Njega jednostavno nije bilo moguće ostaviti u nečijem stanu na čuvanju. S kćerkom takvih problema nije bilo.
A dok su bili skroz mali isto sam se budila noću i provjeravala je li sve u redu s njima. Nakon desetak godina sama sam se sebi smijala poradi toga. Sad opet imam maleno - i opet to radim.
Samo ti postupaj tako da se osjećaš smirena, a kad te svoje stavove objašnjavaš okolini - ipak biraj riječi.