GLEDAJ ME
Dječak se popeo na malu penjalicu na dječjem igralištu, sjedio je na vrhu nekoliko trenutaka, a onda se ohrabrio i skočio u pijesak. Doskočio je na stražnjicu, ali ipak je uspio. Izvrstan skok za četverogodišnjaka! Pogledom je tražio oca.
- Tata! Tata, jesi vidio!?
Tata je sjedio na klupi i žalio se susjedu na svoj stari auto, za koji nikad ne zna hoće li upaliti otprve i kad će ga ostaviti na cjedilu. Kad bi barem dobio kredit da kupi nešto novije ...
- Tata, vidi me, opet ću skočiti! Gledaj me, nemoj sad pričati!
- Vidim, vidim, tu sam! – dobacuje tata, smirujući ga.
- Sad! Gledaj!Ha, je l' bilo dobro!? Hoćeš da opet skočim?
- Odlično je bilo! Pazi da ne padneš! – odgovorio je obožavani otac i nastavio razgovarati sa susjedom o onome što ga najviše muči.
Djeca su skakutala po igralištu. Najmanji predškolci povremeno bi donosili travčice i kamenčiće mami i tati. Dodavali bi im igračke, pa ih opet tražili natrag. Svi su htjeli da ih roditelji neprekidno gledaju, da sva njihova pažnja bude usmjerena isključivo na njih. Jer, jasno je da mama i tata postoje samo radi njih.
Glad za roditeljskom pažnjom navodi ih da se penju na višu prečku penjalice, da viču glasnije, vrište prodornije.
Ako im se učini da ih mama ne gleda dovoljno pažljivo dojurit će do nje i okrenuti njezino lice prema sebi, kako bi je pravilno usmjerili. Kao da govore: Mene gledaj!
Samo mene! – jer ne mogu podnijeti da netko drugi mami bude zanimljiv i važan.
Koliko god ih gledate, nikad im nije dovoljno.
Umorni od njihova dozivanja, kojim stalno provjeravaju jesmo li im na raspolaganju, ponekad se i naljutimo na njih. Pomislimo kako su sebični, potjeramo ih za kaznu u njihovu sobu i vičemo: Da te nisam čula! Bježi tamo da te ne vidim!
A onda godine prolete u trenu i odjednom shvatite da vas djeca više ništa ni ne pitaju. Kao da su prebrzo poželjela da ih više ne vidite i ne čujete, osim u rijetkim trenucima kad žele da im nešto kupite ili učinite za njih. Vaš im pogled i pažnja nisu više tako važni. Mogli biste se, napokon, malo odmoriti.
Za još nekoliko godina neće vas više ni primjećivati. Kao da su ona vremena, kad su vas dozivali s vrha penjalice, nepovratno zaboravljena. Zapravo, dok se nadmudrujete sa svojim tinejdžerima, koji ubrzano jure prema punoljetnosti, moglo bi vam se učiniti da ste nekako sami dospjeli na tu penjalicu. Kao da je sad na vama red da dovikujete:
- Vidi me, sine, tu sam! Halo, to sam ja, tvoj tata! Sjećaš li se!?
A sin vas ne čuje, zabavljen drugim prevažnim poslovima, za koje misli da vas se ne tiču. No, tata na penjalici nalazi se u nepovoljnijem položaju i ne može se onoliko derati, izvodeći vratolomije. Pogotovo ne može dojuriti do sina ili kćeri i usmjeriti njihova lica prema sebi.
U usporedbi s onim četverogodišnjakom, koji se junačio na štangi, tatine su šanse da privuče sinovljevu ili kćerinu pažnju minimalne. Može on jurcati i stvarati nered svuda oko sebe, a opet neće dobiti ono što želi.
I mama bi možda htjela svojim nezainteresiranim adolescentima reći:
- Pogledajte me! Postojim li ja još? Jesam li vam važna? Recite mi da sam dobra mama i da me volite!
Ali to bi bilo djetinjasto, pa će ih umjesto toga pitati:
- Jeste li što jeli? Je li sarmica bila fina? Je li ti dovoljno topla ta vesta? Obuci deblje čarape, da se ne prehladiš ...
A odraslu djecu posebno živcira taj čeznutljivi, molećivi pogled koji im mama i tata povremeno upućuju. Nisu navikli na to da starci trebaju njihovu ljubav i pažnju. To im se čini nepriličnim.
Na kraju godine, pripremajući se za novi početak, zureći u treperave lampice na okićenom boru, roditelji velike djece postaju pomalo sentimentalni. Svaka njihova gesta, šareni paketići koje su poslagali ispod bora, svaka svjećica i svaki kolačić, kao da vrište njihovim glasom:
Gledaj me! Tu sam!
Naravno, sinovi i kćeri to ne mogu čuti pa se mame i tate osjećaju osamljenima i neshvaćenima. I nesposobnima da pronađu prave riječi koje bi bližnji razumjeli.
Zapitat će se tada nisu li i sami u mladosti bili gluhi za nijema dozivanja svojih roditelja. U galami brojnih drugih, snažnijih zvukova, ti su im glasovi promakli. Iz svog se djetinjstva sjećaju jedino kako ih roditelji nisu shvaćali, neprekidno su nešto zahtijevali i kritizirali ih.
Je li moguće da se ta priča ponavlja? Je li moguće da djeca i roditelji tako stalno kroz život dozivaju jedni druge, ne uspijevajući uvijek uloviti pravu valnu dužinu?
Pa onda i u dubokoj šutnji, kao i u bezveznome brbljanju, stalno pokušavamo jedni drugima poručiti:
Gledaj me! Vidi me! Tu sam!
Možda su to samo sentimentalne izmišljotine? Ali možda bismo se ipak mogli više usredotočiti i pažljivije osluhnuti tko nas to doziva i što želi od nas?!
Maja Flego
* * * * *
Krivi smo za mnoge propuste i pogreške,
ali naš je najveći zločin zapostavljanje djece,
negiranje temelja života.
Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu.
Njima ne možemo odgovoriti '' sutra '',
oni traže '' danas ''.
Gabriela Mistral
Zajednicka igra brace i sestara
Odgovori s citatom
Amalthea prvotno napisa
. A što se sukoba tiče, ja se ipak radije umiješam, jer sukobi mogu eskalirati (kao i kod odraslih 
)
