Priča o amniocentezi koju sam davno trebala napisati
Svakako sam to svoje iskustvo trebala ranije napisati, djelomično i jesam na mnogim topicima amniocenteza da ili ne, no sada potaknuta pitanjem na mojim dragim jesenjicama evo i moje , na sreću, happy end, priče o a.c. koja će nadam se pomoći onima koji se dvoume ili onima koji će u pretražnik napisati neki od termina s kojima sam se ja 1. put susrela, a nisam uspjela naći odgovore.
U 1. razgovoru sa ginekologicom nakon što sam saznala da sam trudna spomenula sam dvije osobe iz obitelji MM, jedno Down, drugo sa teškim fizičkim i mentalnim nedostacima. Dobila sam uputnicu za Petrovu. Tamo sam još jednom sve ispričala, pregledali su me i savjetovali odmah a.c. Na pitanje zašto prvo ne double ili triple test, rekli su da u mom slučaju treba odmah napraviti a.c, da se otklone sumnje, a to nedvojbeno može pokazati samo a.c. (jedna od niza zabluda). Poslali su me na dogovor sa dr Kuvačićem koji je odobrio i rekao da će me nazvati da mi kaže kad da dođem. Nakon 2 tjedna zove sestra i govori kako trenutno oni ne rade taj postupak jer im je labaratorij izvan funkcije i da su me naručili na SD. Na tom sam ih zahvalna jer se od tad na svu sreću sva ova priča seli na SD gdje imam samo poz. iskustva.
Negdje u 15,16. tjednu odlazim na SD. Neću u ovoj priči puno govoriti o tome kako sam se osjećala svo to vrijeme, neću spominjati svoje strahove i nemire, svatko može bar otprilike pojmiti kako se osjeća buduća majka u tim trenucima. Čitala sam i pokušala se informirati, no iz osadašnje perspektive ne dovoljno. Željala sam samo saznati je li moja beba zdrava.
Obavljam razgovor sa genetičarkom, ugodan, objašnjava mi postupak, moguće posljedice, znam sve o postocima mogućih komplikacija, na žalost ne znam da a.c. nije metoda sa 100% sigurnošću utvrđivanju ičega, ne znam da postoji još milijun drugih mogućih nasljednih bolesti koje ona ne može utvrditi, ne uspoređujem postotke vjerojatnosti da nosim bolesno dijete i postotke pobačaja koje može izazvati, totalno sam nelogična, potpisujem pristanak. Odlazimo na Ginekologiju 3, i čekam svoj red, bila sam tamo jedina ispod 30 godina i vidim da se svi zapravo čude što ja tu radim. No svatko je u svom filmu i ne pričamo puno. Dolazim i ja na red. Primio me je dr. Hafner. Prvo detaljan uzv pregled. Trajao je jaaako dugo, nije ništa govorio, mislila sam, to je tako, nisam ništa ni pitala. Objasnio mi je postupak, što će napraviti, pomagala mu je sestra, nisam gledala, mrzim igle, nije boljelo, samo nelagoda jer znam što se točno događa. Šalju me van da odmirujem pola sata i da čekam svoje papire. Izlazi sestra, svima vraća liječ. dokumentaciju, samo moje nigdje. Smrzli smo se. Izlazi doktor, sjedne kraj nas na klupu i kaže: Ima nešto sumnjivo na vašem uzv nalazu, volio bih da sada zajedno odemo do genetičarke i vidimo što ćemo dalje. Poveo nas je hodnikom, dolazimo do lab. Ukratko, uzv nalaz je pokazao jedan marker za Sy. Down a to je hiperehogeno crijevo, danima sam pretraživala net, ne spominje se često, svi uglavnom spominju nuhalni nabor. No to je i marker za cističnu fibrozu, najčešću nasljednu bolest u svijetu, i na taj sam podatak 1. put nabasala. Odvojili su dio plodne vode i govore nam da ga odnesemo na Rebro na analizu za CF, sve je već sređeno, znaju da dolazimo . Kažu, još uvijek sve može biti o.k., nije još ništa bez nade dok ne dođu rezultat. Samo treba čekati. Nakon 10 dana test na CF je bio neg. Sad još čekanje nalaza a.c. Zbog gužve sam rezultat čekala dulje od 5 tjedanan, i u tokom tog vremena u kojem mi se činilo kao da nestajem, kao da me nema, kao da živim pored svih dragih ljudi a ne sa njima (kako li je samo bilo mojoj bebi u meni nemirnoj, tužnoj, zabrinutoj) mi je sinulo kako je zapravo to sve besmisleno, bebu sam osjećala, počela se micati pobačaj za mene nije bila opcija ni ranije a pogotovo ne sada u 20 tjednu. Zazvonio je telefon, javljam se, čujem već dobro poznat glas Znala sam da čim oni zovu mene nešto ne štima. Nemojte se uzrujavati, još uvijek sve može biti o.k., moramo nešto razjasniti, dođite vi i suprug ujutro na dodatne pretrage.
Došli smo rano ujutro, opet dr.Hafner, ovaj put i još nekoliko drugih liječnika a s njim i dr. Stipoljev koja je napravila nalaz a.c. Gledaju, komentiraju…hiperehogenost crijeva i dalje prisutno, sve drugo čini se o.k. Citogenetički nalaz je pokazao normalni muški kariotip ploda sa izrazito naglešenim satelitnim regijama na kromosomu 22. tek onda sam saznala da je trisomija 21 samo najčešća varijanta Sy Down, da postoje i neke druge promjene i na drugim kromosomima. Objasnili su da će sada napraviti i citogenetičko ispitivanje krvi MM i mene i ukoliko netko od nas dvoje bude imao isti nalaz, sve će biti o.k. a ako ne…
Još čekanja u 23. tjednu smo saznali da iste promjene na kromosomu 22 imam i ja, a budući da je samnom sve u redu da će biti i sa bebom. Saznavala sam i da prilično veliki postotak ljudi nosi različite vrste varijanti na svojim kromosomima, a to nikada ne sazna, i koliko različitih kromosomskih bolesti ima, a a.c. ih ne može otkriti i još puno toga, na što ne možemo utjecati i utvrditi nekim testom. Hiperehogenost crijeva se povukla u 30. tjednu.
Rodila sam zdravog medenjačića.
Sad sam opet trudna, u jednom od razgovora sa gore spomenutim liječnicima sjećam se da je netko spomenuo da bih u svakoj trudnoći trebala raditi a.c. Sigurna sam da kroz takvo nešto ne želim opet prolaziti. Naravno da me nekada uhvati nemir, ali bez obzira na sve on je isti kakav sve trudnice imaju dok se pitaju hoće li njihovo dijete biti zdravo. Jednostavno ne želim kroz sve to prolaziti, a pogotovo ne želim izlagati bebu svemu onom što je moj Ivan sigurno osjećao na ovaj ili onaj način dok sam ga nosila.
Neću sipati savjete, svatko ne kraju krajeva odlučuje sam za sebe, samo se nadam da će ova moja priča nekome poslužiti da dobro sve odvagne prije nego se kao ja, upusti u nešto što će poslije možda zažaliti, bilo to ići na a.c. ili ne.
 |
|||
Odgovori s citatom
Mi nismo isli na A.C. iako smo po doktorima superrizicna skupina (41g), i ja sam uvjerena da A.C. nije "potrebna" u tolikoj frekvenciji u kojoj se kod nas provodi. Potrebno je puno istrazivanja kako bi majka i otac dosli do pravih informacija i donijeli pravu odluku.
Odbila sam sve pretrage jer i tako nisam imala namjeru napraviti pobačaj,uzdala sam se u sebe i osjećaj da je s našom bebom sve ok-tako i je :D 
škorpion prvotno napisa
