prioritet: ja ili dijete?

[lucky day]

dakle, zanimaju me vasa razmisljanja na ovu temu... i tu ne govorim o odlukama zivot-smrt - naravno da bih izabrala zivot svog djeteta ispred svog (hm,a mozda neko i ne bi :/ )...

nego ono svakodnevo, atmosfera, ugoda, zanimanja...

mozda sam blesava, ali sam tek prije par mjeseci shavtila ako krecem od SVOG interesa pa ga prilagodim lukinom, SVOJE ugode pa ju prilagodim lukinoj da nam je zivot puno bolji... feeling, atmosfera... sve...

naocigled se nije uopce puno toga promjenilo ali mi se cini da je iznutra puno bolje...
jel ja to brijem?
vidjela sam da na jednom topicu uredno proriteti idu
1.dijete
2 ja
3 brak

meni se takav nacin razmisljanja koji sam imala cijelu prvu godinu lukinog zivota, i trudnocu - cini sad pogresan...
jel to samo perspektiva majke nesto veceg djeteta ili sam se to ja nesto promijenila?
ajde pomagajte, prosvjetlite me, nasmijte itd. iskustvima, misljenjima!

[Iva]

Mišljenja sam da se to ne bi trebalo nužno poredati, već da sreća leži negdje između.

Dakle, sigurno je da ako se baš sve podredi djetetu, da roditelji trpe, kako pojedinačno, tako i njihov međusobni odnos i obrnuto ako si egocentrik, naravno da dijete trpi i to jako.

Znaš onu poštapalicu s foruma - sretna mama - sretna beba ili u ovom slučaju malo dijete

[sonja3333]

dijete mi je uvijek na prvom mjestu ali u kriznim situacijama znam pomisliti kvragu a gdje sam ja u tome svemu,gdje su moje potrebe i zelje.
Prodje me brzo,ali nekad sam tako umorna i jadna.

[ivanaos]

Baš sam i ja o tome neki dan razmišljala. Bila sam u kazalištu gdje plešem honorarno i svi gledaju lukasa itd i jedna me žena pita -A kako si ti Ivana? I baš sam zastala i pomislim-kako sam ja? Od kada je Lukas došao u naš život sve je podređeno njemu. U početku mi je bilo stvarno teško i činilo mi se da uopče ne živim svoj život. Možda sam i pod utjecajem roda i sve prerigorozno shvatila- isključivo dojenje, bez dude i bočice, zajedničko spavanje, nosanje u marami, platnene pelene ( to sve bez ikakvih iznimaka...)... Ali nije mi ni najmanje žao i sada nakon 4 mj puno je lakše i nekako tek sada mogu početi misliti i na sebe, no on i dalje ostaje glavni . i samo mislim kako je njemu ali vidim da sam u nekim stvarima pogriješila i da sam trebala više misliti na sebe. npr. totalno mi je poremećena probava i kada sam sama doma neidem obavljati veliku nuždu jer ga ne mogu ostaviti u sobi samog, mogu što se tiče njega nekad ali... I pre olako sam nekako prešla preko čina poroda, da je to zapravo strašno težak proces i za majku. Čim sam došla iz bolnice, sutradan sam išla šetati i susjeda me pita kao već šetamo a ja odgovorim kao će njemu godit,kako se to danas preporuča nešto u tom smislu a ona me zapravo pitala za mene, kako ja imam snage. i nisam uopče znala da se razdoblje babinja odnosi na majku a ne na dijete!
Nije mi žao što se dajem svome sinu i znam da sam mu potrebna i a tako mora biti ali bi preporučila budučim mamama da se ne precijenjuju i da misle i na sebe i svoje zdravlje!

[anki]

mislim da to opet ovisi o starosti djeteta; nije isto imati malu bebu i dijete od 6-7-8 godina. naravno da mala beba traži više, ona je bespomocna i u potpunosti ovisi o nama; stoga si ne možemo npr. priuštiti toplu kupku od sat vremena dok to s većim djetetom komotno možemo.
ja se trenutno smatram egoistom po tom pitanju , tj. itekako si udovoljavam; ali pitajte me za par mjeseci kad ću biti u sasvim drugoj situaciji....

[BusyBee]

Dugo je Ema bila na prvom mjestu, sto je samo po sebi ok i nekako "normalno", da njeni prioriteti mogu krace cekati od mojih. Sad se vec dosta toga promijenilo i vraca u neku ravnotezu u kojoj imam i ja vremena za sebe i ona vrijeme kad smo posveceni njoj i njenim potrebama i "potrebama".

[momtobe]

Ivanaos, baš sam se našla u nekim tvojim razmišljanjima...

Ja sam baš u zadnje vrijeme ovime zaokupljena, razmišljam puno o sebi, o sebi prije bebe, o onome što mi sada fali... Htjela ili ne, na porodiljnom sam u izolaciji, i na neki način jedva čekam povratak na posao. Tek sada nalazim prostora u glavi za razmišljanje o svemu ostalom, sada kad mi je dojenje tako jednostavno kao disanje zraka, kada sam nabavila hrpetinu pelena , kada sam se nanosila djeteta u marami...sada kada vidim da Hana izrasta u zadovoljno i sretno dijete, postajem svjesna da ja moram ja biti sretna i zadovoljna. Pa normalno, mislim, jasna stvar da je tako, ali eto, tek sad mi iz d..... u flavu.

[tinkie winkie]

Gledajući sebe i obitelj, ispada da je i meni Marta na prvom mjestu.... ali nekako imam osjećaj da se sve to u našem svakodnevnom životu iskombinira tako da i ja u tome pronalazim svoja sitna zadovoljstva. Mislim da sam sad u fazi kad više- manje njene potrebe i užitke spajam sa svojim željama i užicima (tipa šetnje, igre, kave).
Dok god imam svoja 2 sata dnevno samo za sebe ja sam sretna i zadovoljna (makar to bilo i nakon ponoći)

[bubimirko]

prvo kauboji onda stoka....tak nekak glasi poslovica.......koju ja kao okorjeli egoista štujem i volim.........dakle ništa si ne uskraćujem(naravno u granicama mogučnosti)

[Adrijana66]

zadovoljna mama... zadovoljnija beba...

kad mi zračimo dobrom atmosferom, samopouzdanošću, samopoštovanju... i dijete je sretnije... ono to osjeća u svim malim stvarima, našim gestama, volji i ponašanju...

treba naći ravnotežu... al to ( ja mislim ) i dođe samo od sebe...

na prvom mjestu po meni je sve troje, al se drugačije manifestira... mislim da bi bolji naslov bio:
zanemarujem li sebe?
zanemarujem li svoj brak? muža?

a sumnjam da itko zanemaruje svoje dijete, možda u nekom rijetkom životu...

i poboljšati onaj odnos koji je oštećen, odnos sa svojim ja, sa mužem... bez zanemarivanja dijeteta... reorganizacija bi bila bolja...

npr. neka jedno prijepodne tvoj mm čuva bebu, odvede je u šetnju il šta god, a ti sve ono za čim žudiš... ili dok beba zaspe...

npr. muž - romantična večera, filmić, mašta...

[Zdenka2]

Kad je to bilo potrebno, stavljala sam i stavljam dijete na prvo mjesto. U normalnim okolnostima sebe ne zanemarujem. U odnosu prema sebi sam presložila prioritete zbog djeteta i odustala sam od nekih stvari koje su mi bile manje važne, jer se trebao stvoriti novi prostor. Ali zato od nekih stvari koje su meni bitne i bez kojih ne mogu živjeti nisam nikad odustala. Taj moj vlastiti prostor, stvari koje ja volim potrebni su mi da bih osjećala da živim. Veliki dio mog života kreće se oko djeteta i on je veliko uporište moje osobne sreće, ali ja ne živim kroz njega. Što se tiče radnog mjesta, našla sam sretno rješenje koje na najbolji način zadovoljava moje ambicije, a istovremeno je vrlo pogodnoza dijete.

[Riana]

Potpisujem Zdenku2.

i iako se čini da su dječje potrebe prve to je samo ona kako da velim fizička strana. Trenutno je tako da dijete iziskuje najviše vremena, što ne znači da zanemaruje sebe ili svoje interese.
neki moji interesi više ni nisu aktualni ni zanimljivi ili su se iskristalizirali u nove, drugačije, i prilagođene novonastaloj situaciji.

Možda je najbolje reći da su odrasli. i ja s njima.

[Deaedi]

Dijete mi je na prvom mjestu. Njoj je sve podredjeno. Meni i MM se zivot totalno promijenio. Da li smo losi organizatori, pre-brizni roditelji, ne znam, ali tako je.

Imala sam nedavno neke izlaske. Bila sam ljuta i zivcana sto "moram" ici. Prijateljice mi kazu: pa izadji, provedi se, opusti se, odmori se, radi sebe...Kada sam rekla: ako zelite da meni bude dobro, onda slusajte sto vam kazem: meni je najljepse kada sam doma, a ne u 2 ujutro u nekom kaficu...I moram priznati da i MM slicno razmislja. Nismo zadovoljni ako nismo stavili H na 1. mjesto.

[Zdenka2]

Stvari se mijenjaju i moraju se mijenjati kako dijete raste. Ja sam M. dobila s godinom dana, željnog i gladnog ljubavi. On mi je bio ne na prvom, nego na od prvog do stotog mjesta par godina. Negdje oko 3. a pogotovo oko 4. godine sam počela osjećati da takva simbioza više nije potrebna.

[mama courage]

Kada sam rekla: ako zelite da meni bude dobro, onda slusajte sto vam kazem: meni je najljepse kada sam doma, a ne u 2 ujutro u nekom kaficu

a vidis, a meni to bas treba. ti izlasci s mojim curama. naravno da u 2 sata ujutro u kaficu u ovim godinama ne znaci isto kao 2 sata ujutro u kaficu u mojim dvadesetim. bas prije mjesec dana smo nakon kina nas 4-5 zasjele, smijale, se pricale, zezale se... do 2 sata ujutro. ostali posljednji u kaficu. naravno, tema vise nisu bili momci nego, nezaobilazne teme poput: koliko je ko bio u trudovima, kako djeca napreduju, kako nas nasi muzevi ponekad nazivciraju , malo o politickim temama (vezano za film), o nasim ratnim stradavanjima... bilo je svacega... bilo je divno. mozda i iz razloga sto imam drustvo koji zive u istim zivotnim prilikama (svi su roditelji, rade i sl) i istih interesa i svako malo se skupimo i meni ti susreti jako puno znace.

inace, potpisujem zdenkin prvi post. dijete mi jeste na prvom mjestu, al njoj nije sve podredjeno. nastojim uskladiti njene i nase potrebe, a na svu srecu tu je i mm. i ja sam tu za njega, kad on pozeli se naci sa svojim drustvom.

[Zdenka2]

[quote="mama courage"]

Kada sam rekla: ako zelite da meni bude dobro, onda slusajte sto vam kazem: meni je najljepse kada sam doma, a ne u 2 ujutro u nekom kaficu

a vidis, a meni to bas treba. ti izlasci s mojim curama. naravno da u 2 sata ujutro u kaficu u ovim godinama ne znaci isto kao 2 sata ujutro u kaficu u mojim dvadesetim. bas prije mjesec dana smo nakon kina nas 4-5 zasjele, smijale, se pricale, zezale se... do 2 sata ujutro. ostali posljednji u kaficu. quote]

I meni to treba. Osjećam se preporođeno kad mi uspije da negdje dobro zaružim, bez familije. Samoj sebi sam smiješna, jer drugo izgledam super i mislim si, kaj će meni beauty sleep, nešto drugo me vraća u život.

[snorki]

[Možda je najbolje reći da su odrasli. i ja s njima. [/quote]

ovo potpisujem

[mamma san]

Razmišljam dosta slično Zdenki2.

I normalno da su mi potrebe mojeg djeteta negdje visoko visoko pozicionirane, i više od prvog mjesta.

Ali moj profesor psihologije (u srednjoj) me je naučio jednoj jako bitnoj stvari:
- ako ne voliš sebe, ne voliš niti druge
- ako nisi sretan (zadovoljan) sa sobom, nisi niti sa drugima


i definitivno ima dana, kada je moje dijete ok (zdravo, sito, naigrano, okruženo ljubavi) kada ja stavljam sebe i svoje potrebe iznad njega. To mi treba da napunim baterije.

[Ancica]

prioritet: ja ili dijete?

Nekad dijete, nekad ja, nekad netko sasvim treci.

[renci]

A joj, stvarno nije lako balansirati između svih naših potreba! Kad bih rekla da su mi djeca 100% na prvom mjestu onda bih lagala jer tad ne bih imala život kakav imam, a mislim da sam si ga dobro organizirala, a to je najvažnije. Sad kad sam ja zadovoljna sad su i moja djeca još zadovoljnija i to je živa istina. Kada bih mislila samo na njihove potrebe bilo bi to loše za sve, pa sam ja fino angažirala sve oko sebe koji su mi voljni pomoći kako bih ja stigla svakome djetetu se dovoljno posvetiti, ali i odvojiti vremena za neke moje sitne radosti kojima "napunim baterije" (pilates, plivanje, kava, šivanje, Udruga Roda...)
Naravno da nam je najljepše kada smo svi skupa i kada su svačije potrebe ispunjene (npr. subotom ujutro u krevetu se valjamo satima, grlimo, ljubimo, cicamo, škakljamo i ne mislimo na obaveze- e da je tako uvijek )

[ludovik]

[quote="lucky day"]dakle, zanimaju me vasa razmisljanja na ovu temu... [quote]

Eh, da nisam "zabrazdila" po tom pitanju ne bih ni ja otvorila na ovom istom podforumu topic "totalno sam se pogubila"
(malo samoironije mi dobro dođe)

[Dijana]

Meni je dijete na prvom mjestu i uvijek će mi biti na prvom mjestu. Jedino je pitanje koliko ću mu vremena posvećivati, kako raste tako će me sve manje trebati, pa ću samim tim imati više vremena za sebe.

[vikiikatja]

baš sam morala puno promisliti o ovome. Ja sam, recimo na porodiljskom bila totalno izgubljena. Kad su mali pa bolesni, a vani još jako zima-pa ti ne izađeš po 7 dana...ja sam ludovala. Nisam baš bila zadovoljna s činjenicom što su bili na 1. mjestu.
Ali sada dok radim, kad sve zbrojim i podvučem, klinci su na 1. mjestu. Ne idem na nikakva vježbanja ( i inače nisam neki fitnes tip), vrlo rijetko odem s curkama na kavu, frizer jednom u 3 mjeseca.....knjige čitam nakon što zaspu, u kino ne idem osim na crtiće, u kazalište ne idem osim na dječje predstave, ali zato se žestoko družimo unutar našeg društva, s djecom.
I nije da mi nešto od gore navedenog fali. Izgleda da mi je dovoljno ono što dobivam za sebe na poslu. Istina je da sam s kolegicama jaaako dobra, atmosfera je OK, i to je to. A i nije nešto.A nije ni malo.
Ja sam happy.

[rinama]

ja sam ta koja je posložila gore spomenute prioritete, a oko kojih se zavrtila tema.
I da uvijek ali baš uvijek su oni na prvom mjestu, samo što se kolićina vremena koje posvećujem njima smanjuje kako odrastaju, ali i dalje je neupitno da ću sve svoje potrebe prilagoditi njima i u skladu s njima pronalaziti vrijeme za sebe.

[anchi]

Vrlo zanimljiva tema! Vedran mi je uglavnom na prvom mjestu, ali ipak pokušavam (i uspjevam) puno toga učiniti i za sebe. Npr. danas sam u Maksimiru parkirala kolica pored klupice i vježbala. Vedran se cerio kad sam radila skokove. Kasnije je malo pocikio i oboje smo se sretni vratili doma! Nitko nije bio zakinut. Mnogo toga mogu obaviti i dok je on u marami, npr sređivati nokte, šminkati se, čitati i sl. On ima moju blizinu i prezadovoljan je, a i ja imam svoje sitnice. Snalazim se i pazim da Vedran ima sretnu mamu jer je to jednako važno. Uvela sam i neke druge stvari koje mi olakšavaju život npr moja teta čistilica. Na kraju kad bih poredala prioritete rekla bih da smo i Vedran i ja i MM na prvom mjestu ...i sretni!

[zrinka]

u razlicitim zivotnim trenucima razliciti priroriteti
to je tako dinamcino
kad su klinci mali, i ne mogu bez nas, o nasoj prsutnosti i reagiranju ovisi njihov zivot - naravno da su oni tad prioriteti
kako rastu i kako smo im manje potrebni, manje su i oni nama prioriteti
mislim da je najvaznije staviti stvari na svoje mjesto, ne valja kad su djeca roditeljima cijeli zivot iskljucivi priroteti, niti suprotno, da djeca osjecaju da nikada nisu roditeljima bili priroritet...

najteze je u trenutku kad postajes roditelj, promijeniti priroritete, da sam sebi trenutno nisi na 1. mjestu ali tesko je i kad djeca krenu svojim putem shvatiti da ih trebas pusitt i zivjeti svoj zivot dalje...

zato je bitno ne biti samo u jdnom segmentu zivotan, ne biti samo roditelj, nego biti prvo ti sam, biti i nekome zena (ili draga), biti kci, sestra, nevjesta, biti u poslu kojeg radis ( i po mogucnosti volis), razvijati se u vise pravaca koji ne moraju svi uvijek biti jednako aktivni, ali ne zaboraviti raznolikost zivotnih uloga...

[jadranka605]

nekako sam si ovako poslagala prioritete
1. djeca
2. muć
3. ja
4. kuća
Ovo 4. stavila sam samo da "ja" ne bude na zadnjem mjestu

[jadranka605]

khm...
2. muž...muž

[bubimirko]

a di je karijera?????????????

[anchi]

a di je karijera?????????????

Tko šiša karijeru uz lijepo dijete, sexy muža...

[Vishnja]

stvarno zanimljiva tema.
moja "evolucija' u roditeljstvu isla je od dana kada nisam ispustala ivanicu iz ruku i nikom je nisam ostavljala, preko vremena samo njoj posvecenog, pa do situacije da prosle jeseni odem od kuce na pet dana na neki kongres i nauzivam se sa kolegama kako odavno nisam.
ali, naravno, nije sve tako crno-belo. jos dok je ona bila sasvim mala, posto je od pocetka dobro spavala nocu, postojalo je vreme samo za mm-a i mene, vreme za druzenje po danu i vecerima sa prijateljima, moj posao od njenih godinu dana. sada uvidjam da je sve to bilo veoma vazno za mene samu i nas brak. kada je stigla nadja, prioriteti su se slozili u smislu manjeg poklanjanja paznje urednosti kuce, tako da se ponovo naslo vremena najpre za decu, pa za nas, prijatelje, posao.
sada, kada su vec velike, kristalno mi je jasno da se svet nece srusiti ako ja prilegnem posle rucka dok se one zabavljaju same, da ce im vece biti jednako ispunjeno citanjem i mazenjem i ako ih tata preuzme, a ja odem na pilates, da nijedna nece poneti traume iz detinjstva ako odem na visednevni put.
pritom, one su i dalje i bice uvek centar naseg sveta kome je sve podredjeno. u tom svetu mnogo je lepse kada su svi zadovoljni i zato niko od nas nema grizu savesti sto je neko vreme odvojio samo za sebe.
ja sam jedna zadovoljna mama. spremna da ponovo svaki svoj budni trenutak posveti jos jednom zahtevnom paketicu, strepi i bdi nad njim i nakon par godina sa uzivanjem gleda kako se isti osamostaljuje i raste u predivno, nezavisno bice kojem sve manje trebamo...

[Zdenka2]

Ako sam ja dobro shvatila lucky day, njezino pitanje nije načelno nego konkretno. Načelno, kad dobiješ dijete i postaneš roditelj dijete dolazi na prvo mjesto i tako ostaje uvijek. Negdje u temelju tog odnosa, roditelj uvijek daje prednost djetetu i tako i treba biti. Međutim, druga je stvar u svakodnevnom životu, u kojem dan ima 24 sata, tjedan sedam dana itd. U to vrijeme koje prolazi treba smjestiti sve, pa i sebe, svoje potrebe i svoj život. To vrijeme je naš život koji prolazi i koji moramo živjeti ne samo za dijete nego i za sebe i kroz sebe. Tog vremena za sebe ima više kako dijete raste, jer ono postaje sve samostalnije i ima svoje potrebe koje više toliko ne uključuju roditelje. Kad sam dobila M. bila sam sretna kad sam mogla nakratko otići sama van, popiti kavu u miru, pročitati par stranica knjige, sjesti navečer i popričati s mm u miru. Danas više nije tako - ne samo da se vrijeme oslobodilo time što se M. osamostaljuje nego ja sada pomalo i od njega tražim da poštuje neke moje potrebe. Nisam distancirani roditelj, na raspolaganju sam, dakle, on mi je u on temeljnom smislu na prvom mjestu, ali uopće me ne grize savjest ako u određenom trenutku dam prednost svom poslu, nekoj drugoj svojoj potrebi, a ne uvijek samo njemu.

[mama courage]

zdenka, jako lijepo receno. pogodila si bit.

[tibica]

Iako još nisam rodila puno sam razmišljala o ovoj temi. Pošto imam prijatelje koji su također u zadnjih par godina dobili djecu primjetila sam i kod njih velike promjene u načinu života i navikama što je meni sasvim normalo.
S druge strane MM i njegovi muški prijetelji uopće ne shvaćaju kako im se jedan po jedan prijetelj iz društva kad dobije dijete uvuče u kuću i uvijek ima neke "obaveze" pa ne može s njima van. Prvo su se rugali jedan drugome a onda su pomalo počeli jedan po jedan shvaćati da dijete kad se rodi ima puno veću potrebu za tatom i mamom nego bilo koje društvo.
Što se tiče prioriteta ja ili dijete, ako pogledam iz svoje perspektive kad sam bila djete znam da mi je uvijek bilo drago kad je mama bila sretna. Znam npr. da je moja mama uvijek živjela po načelu "sve za djecu". Moja sestra i ja imale smo predivno djetinjstvo, brižne roditelje, puno pažnje... ali mene je puno više pogađalo kad bih vidjela da je mama tužna nego što bi me veselile stvari koje sam dobivala i osjećaj da sam ja najvažnija. Dobro, sad već pričam o većoj djeci, ali mislim da i jako mala dijeca osjete kada je mama sretna a kada nije. Tako da potpuno podržavam frazu "sretna mama - sretno dijete" i mislim da se i za svoju sreću moramo brinuti jednako dobro kao i za njihovu.
Što se tiče braka smatram da je za djetetovu sreću JAKO važno da se roditelji slažu i da imaju dobar brak stoga nam NM-ovi moraju biti jednako važni (iako ne traže toliko pažnje kao malo dijete).
Moje djetinjstvo ima dvije strane:
1. brižne roditelje koji će za mene učiniti sve s jedne strane
2.dvoje ljudi koji ostaju u braku koji ne funkcionira i pokušavaju to sakriti od djece i od ostatka svijeta.
Što mislite koju stranu više pamtim?
Možda sam malo pretjerala ali smatram da moje dijete neće patiti ako ga jedan dan u tjednu ostavim kod bake na čuvanju i odem s MM-om na večeru ili u kino ili jednostavno ostanemo doma u krevetu jer taj jedan dan u tjednu može možda poboljšati naš brak i automatski utjecati pozitivno na naše dijete da živi u sretnoj obitelji.

Al sam se raspisala...

[Adrijana66]

Veliki dio mog života kreće se oko djeteta i on je veliko uporište moje osobne sreće.

pa nije to većinom svima mamama tako?

malo sam zbunjena, zapravo šokirana što brak stavljate na drugo mjesto, moram priznati da se u potpunosti slažem s tibicom...

o čemu se tu priča? npr. dijete plače, naravno da će mama otići do njega a ne do muža... prioritet...

ali općeniti stav... dijete mi je važnije od muža ne razumijem, očito se tu priča s nekog drugog gledišta...

dijete će odrasti i otići, a muž će ostati za cijeli život... pa će doći drugo dijete, treće... naravno da izgrađenja ljubav sa djetetom ostaje za cijeli život, ali... njegovanje braka i ljubavi je predivan primjer djetetu i nevjerojatno pozitivno utječe na odgoj općenito... odnos žene i muža je ogledalo u koje se dijete gleda... i po meni nebi smjelo biti na drugom mjestu... sve podjednako, s tim da dijete u najranijim godinama zahtijeva puno pažnje i vremena... to da... al kako kaže tibica, to nije razlog zašto ne otići na večeru od 2 sata... ja kad bi išla s mm van, ostavila bi bebu kad sam sigurna da spava, imala telefon pokraj sebe i rekla baki da ako se probudi odmah stižem, za 5 minuta... mada bi i ona znala u toj situaciji postupiti... nama je bilo super vani i zabavili bi se, a mišika bi sve lijepo prespavala... a i mm mi nekad kaže... idi u kino s curama ja ću je pazit jer vidi da mi to treba, i ako se zapustim mi kupi nešto od kozmetike il slično... tak da me super podržava kad mi to stvarno zatreba! a i to je rijetko...

valjda se razlikujemo, i osjećaji nam sami kažu gdje treba biti granica i ravnoteža...

ali prvih nekoliko mjeseci njezinog života nisam htjela nigdje, pa su me svi čudno gledali, nigdje nije bilo ljepše nego doma uz kćer i muža... sad kad je odrasla i postala samostalna... sve je došlo na svoje, i njoj nekad dosadim , i ona meni i vidim da uživa npr. s bakom ili dadiljom... pa zašto ne izići s mužem?

[Adrijana66]

a di je karijera?????????????

moja je uznapredovala kad je dijete spavalo... uvijek kad je spavala sam se učila i završila faks... :D

naravno da je u toj situaciji kućanstvo bilo na zadnjem mjestu... šta ću... nitko mi neće priznat čišćenje, faks hoće... a za ovo prvo imam vremena cijeli život, taj vlak mi neće pobjeći

[nanuška]

BTW i ja sam mama koja ne zna gdje "udara"-prvo je bilo: puno je mala treba samo moju blizinu, ima grčeve,...pa onda malo je veća:počela se okretati i prevrtatI- pazi da ne padne,...pa onda:puže-pazi eto je iza leđa, eto je u kuhinju, eto je..., pa sada hoda-ne moj je udariti vratima stoji tik uz njih, pazi da ne ode vani iz kuće,...
i tako vam ja uvijek sebi nađem nešto zbog čega se ne mogu opustiti ako ona ne spava,...ali završim fakultete što jest jest. da me sada neko pita kako, rekla bih: NE ZNAM
Ona i samo ona su mi na prvom mjestu, sve ostalo utrpam kad mogu i gdje mogu. MM svakako radi po čitav dan, tako da se on "utrpa" kada dođe

[zebra]

ja sam pravi obiteljski tip. dijete mi je bilo na prvom mjestu već dok je bilo samo u planu. inače sklona podređivanju sebe drugima, ni ja nisam, kao što je netko već rekao neko vrijeme išla nit na zahod. s vremenom shvatih da to nitko od mene ne traži i da ćemo svi biti sretniji ako ostale stvari ponekad podredim sebi. tako sam počela osluškivati i svoje potrebe i sad balansiramo. pokušavam naučiti dijete da poštuje moj prostor i moje želje. (npr. nećemo sad gledat crtić nego kad završi ovo što mama gleda, nećemo se sad loptat, mama čita, loptaj se s tatom...) kad ne ide, jer on je ipak još mali, zovem upomoć tatu, baku, susjede. iz te situacije sam naučila da je dobro nekad napraviti mali odmak, nije bitno veseli li te kazalište, yoga ili birtija, ili spavanje..bitno je da si to priuštiš i da se drugi nauče poštovati tvoje potrebe. sad to primjenjujem i na odrasle i moji odnosi sa svijetom bitno su se oporavili

karijera? nikad nisam bila karijerist pa nikad niti neću morati razmišljati "posao ili obitelj". moja najveća ambicija je jednog, nadam se skorog dana imat vlastiti povrtnjak

[mamasch]

U potpunosti potpisujem zdenku2. Ta lista prioriteta odnosi se na razdoblje dok je dijete malo i ovisi o roditeljskoj brizi, vremenu i blizini. Onda stvarno ništa ne smije biti ispred djeteta. Ali kad ono poraste, kad u njegov život uđu druga djeca, drugi odrasli ljudi, interesi koji ne uključuju roditelje, vrijeme provedeno bez roditelja... onda je normalno da se lista malo presloži ali ipak dijete ostaje na nekom "nevidljivom" prvom mjestu. Tako bi barem trebalo biti želimo li odgojiti samostalne i samosvjesne ljude.

[bubimirko]

karijera? nikad nisam bila karijerist pa nikad niti neću morati razmišljati "posao ili obitelj". moja najveća ambicija je jednog, nadam se skorog dana imat vlastiti povrtnjak

žali bože ako je to ambicija.....pa kvragu svatko more danas za 200 evrića kupiti hvat zemlje i kopat paradajze.....samo pitanje je kako je to spojivo s ulogom majke-odgajateljice-dugodojilice

[zrinka]

pa orije je to spojivo sa ulogom majke-odgajateljice-dugodojilice nego recimo das si konobar(ica)

[bubimirko]

pa orije je to spojivo sa ulogom majke-odgajateljice-dugodojilice nego recimo das si konobar(ica)

nije bilo pitanje koje zanimanje je bolje, naglasak je bio na tome da ono baš i nije neka ambicija

[zebra]

upravo sam to i htjela izrazit. nemam ambicija, nego želim miran život, s povrtnjakom koji nije pokraj autoputa. nazvati to ambicijom bila je autoironija. mogo bi i ti bubi malo vježbat, bio bi nam zanimljiviji

[zebra]

aa..sad sam vidla, nisam stavila ambicija u navodnike pa nisi ni mogao shvatit. pardon

[zrinka]

pa orije je to spojivo sa ulogom majke-odgajateljice-dugodojilice nego recimo das si konobar(ica)

nije bilo pitanje koje zanimanje je bolje, naglasak je bio na tome da ono baš i nije neka ambicija

to se ja zezam na tvoju izjavu da si bio konobar iz lunine price

[anek]

zdenka2 je tako dobro napisala čitav point, mogu samo potpisati

[Anita-AZ]

Stvarno sam iznenađena na otvaranje ovog topica s obzirom da sam ga upravo sama zeljela otvoriti.

Bit cu kao i uvijek (pre) iskrena. Ja trenutno prolazim ozbiljnu krizu upravo na ovu temu. Od iznesenih stavova ovdje zrinkin mi je bio ono što bih ja rekla, iako...(pogledati dolje plavu boldanu rečenicu)....
______________

No, ja sam u još nezavidnijoj situaciji od "normalnih" žena kojima za punjenje baterija treba čavrljanje s frendicama ili posao, jer tako što se relativno lako može realizirati.

Ja spadam u onu kategoriju "nenormalnih" koje noći provode stvarajući i tih dana ne moraju niti jesti, niti spavati jer je stvaralaštvo potpuna hrana.... za mene, tad. Isto tako, što se samog aspekta karijere tiče, ona je nažalost direktno narušena ovom mojom trudnoćom u kojoj mi je ponuđeno ono za što sam godinama radila... moj san je odgođen ili odbačen? Ne znam. I prvih 5,6 mjeseci nisam žalila za time, čak štoviše imati bebu mi se činilo kao veće dostignuće od ičeg drugog. No, kako vrijeme izmiče, percepcija mi se mijenja i gubim se. Nedostajem sama sebi, moja dubina, koncentracija, inspiracija, entuzijazam i opčinjenost životom koju mi je skladanje omogućavalo. Isto tako, za mene je moj posao moj ispušni ventil i doslovce osjećam u sebi nagomilanog emotivnog smeća kojeg ne znam drugačije pročistiti nego putem glazbe. A za nju nemam vremena. Ona je moje treće djete i u potpunosti je zanemarena. I to nije dobro. Jer dajem sve manje (posebice starijem djetetu...), imam sve manje strpljenja i sve sam ljuća što ne mogu disati onom dubinom i brzinom kojom bih željela. Neće biti tako zauvijek, ali kvragu, moj emotivni svijet se teško pomiče u budućnost kada mu je bolje vrijeme za izražaj. Odgoditi osjećaj i potrebu.... ako netko ima recept, primam rado!

____________________
No, da ne duljim ovo duljenje...

Lekcija s prvim djetetom naučena i još učim:
- Davala sam se previše. Bila sam tu i kad nisam morala. Zaboravila sam da i ja imam život na raspolaganju jer općenito se njegov smisao gubi ako uvijek živimo za druge... kad bi to svi radili, ništa ne bi ostalo od nikoga.
- Izbori... da li da se odmorim i pošaljem djete baki na čuvanje nakon čega mi se vrati djete u obliku da mi ispija strostruko više živaca nego da nije tamo išla - bio je šah-mat na moj pokušaj odmora i uzimanja vremena za sebe.
Rješenje: pronaći stranu osobu koja će slijediti jasne upute i biti plaćena za to ILI prihvatiti da se djete i tvoj trud mogu vrlo lako izobličiti u samo par dana - no big deal.... vratiti će se sve na staro (eh, taj stav mi ne ide).
- naučiti prepoznavati svoje kapacitete... i ne ići do maximuma, znajući da se maximum za neko vrijeme može "materijalizirati" u veliku štetu cijele obitelji
- održavati bračne odnose, provoditi dovoljno vremena zajedno na samo... vrlo je važna stvar koju smo nekako zanemarili s prvim godinama prvog djeteta. Vrlo neuobičajeno - JA sam bila time isfrustrirana, ne on... ali nije bilo dobro. No, ok, pukli smo, skužili da imamo problem, rješili ga... sad ga preventiramo... provodimo puno vremena zajedno na štetu spavanja, pretvaramo se u zombije.

Nikako mi ne ide učenje tih životih svakodnevnih izbora. Eh, da mi je muški um, tako su stabilni i racionalni... k vragu... što bi sve uspjela napraviti da sam muško... no dobro... nikad ne bi otkrila cijeli ovaj suptillni emotivni svijet potpunog prepuštanja, necenzuriranja...
bla, bla...prsti su mi skoro brzi koliko i um...

Daljnji zaključci... Ljubav je jaka, ljubav prema djeci je moćna, snažna... može se pretvoriti i u opasnu zamku zanemarivanja nas samih... a isto tako trebamo znati što nam zaista treba i ne slušati savjete drugih koji samo projiciraju vlastite želje.... osluškivati se, činiti dobro sebi PRAVOVREMENO....

Čovjek može jako puno i davati i postizati i stvoriti i imati.... no, pitanje je po koju cijenu i do kada.

I koji je smisao svega što sam rekla kad ću opet činiti sve za njih, a ništa za sebe? Ne znam. :/

U tome je razlika između pisanja postova = izražavanja mišljenja i svakodnevnog života gdje često ne izlazi ono što mislimo već ono što jesmo, što ponekad i nije ono što mislimo.

p.s. Uh, koja moždana bura.
___________

Lucky day - mislim da vrlo zdravo razmišljaš i živiš i samo nastavi tako!

[Tonja_1]

već neko vrijeme i ja intenzivno razmišljam o tome, ali ostaje samo na razmišljanju :/ . moj ribek je napunio 6 mjeseci i ja ga obožavam. cijeli dan smo nas dvoje zajedno. no sada sam već upala u malu dublju krizu u kojoj ja ne postojim. ako stavimo mog anđela na stranu i sve divne stvari koje je unijeo u moj život, osjećam se kako trunem i navečer pomislim "eto još jedan dan je završio". učiniti nešto za sebe...tako lijepo zvuči, no domet ispunjavanja toga se svodi na operem kosu ili upotrijebim britvicu - to znači da sam učinila nešto za sebe. tako mi fali nebrojeno puno stvari koje su me činile osobom koja sam bila...

zbrojim se pa kažem mm-u da moram imati jedan danu tjednu za sebe, samo par sati. onda preko tjedna neću jer on ima posla, pa kada dođe predvečer doma trebam ga da preuzme da obavim stvari po doma koje sad već po inerciji radim, onda dođe vikend pa si mislim šteta da odem sama idemo svi troje negdje, pa se sva 4 npr odlaska u city centar svedu na nešto gdje opet ništa za mene... ne mogu to mužu reči jer ne može shvatiti, ali znate onaj filing kada kupite par prokleto dobrih cipela? ili dok držiš volan u autu vidiš kako su ti lijepo izmanikirani i nalakirani nokti...sitnice ali ženi puno znače.

sretna mama - sretna beba, i ja se na porodiljnom osjećam kao u izolaciji i jedan dio mene jedva čekam da se vratim na posao, među ljude... na kraju beba je na prvom mjestu, ja još uvijek čekam da dođem na red .

[jacman]

Olaksanje mi je vidjeti da i drugi prolaze isto. Vec sam mislila da trebam savjetnika za biti majka, zena, ljubavnica i svoja a da ne poludis istovremeno. Mi smo nekako pronasli nacin, ali mi je trebalo vremena da shvatim da sam se svojem djetetu davala 110%, sto mi se tada cinilo jedino ispravno. Ako sam nesto drugo radila,a da je ono bilo postrani, osjecala bih griznju savijesti. MM je "trpio" i jednog dana kad je baka preuzela na par sati odjednom nisam znala kud bih sa sobom. Shvatila sam da se vec oooodavnooo nisam posvetila sebi a kamoli mm. Polako sam to pocela mijenjati i sad je situacija totalno drugacija.
Dijete ce sasvim kvalitetno pezivjeti pola sata dnevno sa bakom ili tatom i jos ce biti sretnije jer ima sretnu mamu!

[Serpentina]

Kod nas nema priorite. ta - sve je jednako važno. Ne želim ponoviti iste pogreške i zamrznuti odnos sa suprugom (iako sada seks nije moguć), ali isto tako niti ne želim da mišić trpi radi našeg braka. Stoga, obavimo nju, nahranim je, presvučemo je, zaspi, zatim se mi zagrlimo, dijelimo si pusice i razgovaramo o proteklom danu. Kuću i sebe obavljam dok ona nana popodne, uz prisutstvo baby monitora. I sve stignem, ništa nije manje važno... zašto bi i bilo? Dan ima 24 sata, iako se često čini da to nije dovoljno vremena, sve se može sredit.