ja sam pravi obiteljski tip. dijete mi je bilo na prvom mjestu već dok je bilo samo u planu. inače sklona podređivanju sebe drugima, ni ja nisam, kao što je netko već rekao neko vrijeme išla nit na zahod. s vremenom shvatih da to nitko od mene ne traži i da ćemo svi biti sretniji ako ostale stvari ponekad podredim sebi. tako sam počela osluškivati i svoje potrebe i sad balansiramo. pokušavam naučiti dijete da poštuje moj prostor i moje želje. (npr. nećemo sad gledat crtić nego kad završi ovo što mama gleda, nećemo se sad loptat, mama čita, loptaj se s tatom...) kad ne ide, jer on je ipak još mali, zovem upomoć tatu, baku, susjede. iz te situacije sam naučila da je dobro nekad napraviti mali odmak, nije bitno veseli li te kazalište, yoga ili birtija, ili spavanje..bitno je da si to priuštiš i da se drugi nauče poštovati tvoje potrebe. sad to primjenjujem i na odrasle i moji odnosi sa svijetom bitno su se oporavili

karijera? nikad nisam bila karijerist pa nikad niti neću morati razmišljati "posao ili obitelj". moja najveća ambicija je jednog, nadam se skorog dana imat vlastiti povrtnjak