Stvarno sam iznenađena na otvaranje ovog topica s obzirom da sam ga upravo sama zeljela otvoriti.

Bit cu kao i uvijek (pre) iskrena. Ja trenutno prolazim ozbiljnu krizu upravo na ovu temu. Od iznesenih stavova ovdje zrinkin mi je bio ono što bih ja rekla, iako...(pogledati dolje plavu boldanu rečenicu)....
______________

No, ja sam u još nezavidnijoj situaciji od "normalnih" žena kojima za punjenje baterija treba čavrljanje s frendicama ili posao, jer tako što se relativno lako može realizirati.

Ja spadam u onu kategoriju "nenormalnih" koje noći provode stvarajući i tih dana ne moraju niti jesti, niti spavati jer je stvaralaštvo potpuna hrana.... za mene, tad. Isto tako, što se samog aspekta karijere tiče, ona je nažalost direktno narušena ovom mojom trudnoćom u kojoj mi je ponuđeno ono za što sam godinama radila... moj san je odgođen ili odbačen? Ne znam. I prvih 5,6 mjeseci nisam žalila za time, čak štoviše imati bebu mi se činilo kao veće dostignuće od ičeg drugog. No, kako vrijeme izmiče, percepcija mi se mijenja i gubim se. Nedostajem sama sebi, moja dubina, koncentracija, inspiracija, entuzijazam i opčinjenost životom koju mi je skladanje omogućavalo. Isto tako, za mene je moj posao moj ispušni ventil i doslovce osjećam u sebi nagomilanog emotivnog smeća kojeg ne znam drugačije pročistiti nego putem glazbe. A za nju nemam vremena. Ona je moje treće djete i u potpunosti je zanemarena. I to nije dobro. Jer dajem sve manje (posebice starijem djetetu...), imam sve manje strpljenja i sve sam ljuća što ne mogu disati onom dubinom i brzinom kojom bih željela. Neće biti tako zauvijek, ali kvragu, moj emotivni svijet se teško pomiče u budućnost kada mu je bolje vrijeme za izražaj. Odgoditi osjećaj i potrebu.... ako netko ima recept, primam rado!

____________________
No, da ne duljim ovo duljenje...

Lekcija s prvim djetetom naučena i još učim:
- Davala sam se previše. Bila sam tu i kad nisam morala. Zaboravila sam da i ja imam život na raspolaganju jer općenito se njegov smisao gubi ako uvijek živimo za druge... kad bi to svi radili, ništa ne bi ostalo od nikoga.
- Izbori... da li da se odmorim i pošaljem djete baki na čuvanje nakon čega mi se vrati djete u obliku da mi ispija strostruko više živaca nego da nije tamo išla - bio je šah-mat na moj pokušaj odmora i uzimanja vremena za sebe.
Rješenje: pronaći stranu osobu koja će slijediti jasne upute i biti plaćena za to ILI prihvatiti da se djete i tvoj trud mogu vrlo lako izobličiti u samo par dana - no big deal.... vratiti će se sve na staro (eh, taj stav mi ne ide).
- naučiti prepoznavati svoje kapacitete... i ne ići do maximuma, znajući da se maximum za neko vrijeme može "materijalizirati" u veliku štetu cijele obitelji
- održavati bračne odnose, provoditi dovoljno vremena zajedno na samo... vrlo je važna stvar koju smo nekako zanemarili s prvim godinama prvog djeteta. Vrlo neuobičajeno - JA sam bila time isfrustrirana, ne on... ali nije bilo dobro. No, ok, pukli smo, skužili da imamo problem, rješili ga... sad ga preventiramo... provodimo puno vremena zajedno na štetu spavanja, pretvaramo se u zombije.

Nikako mi ne ide učenje tih životih svakodnevnih izbora. Eh, da mi je muški um, tako su stabilni i racionalni... k vragu... što bi sve uspjela napraviti da sam muško... no dobro... nikad ne bi otkrila cijeli ovaj suptillni emotivni svijet potpunog prepuštanja, necenzuriranja...
bla, bla...prsti su mi skoro brzi koliko i um...

Daljnji zaključci... Ljubav je jaka, ljubav prema djeci je moćna, snažna... može se pretvoriti i u opasnu zamku zanemarivanja nas samih... a isto tako trebamo znati što nam zaista treba i ne slušati savjete drugih koji samo projiciraju vlastite želje.... osluškivati se, činiti dobro sebi PRAVOVREMENO....

Čovjek može jako puno i davati i postizati i stvoriti i imati.... no, pitanje je po koju cijenu i do kada.

I koji je smisao svega što sam rekla kad ću opet činiti sve za njih, a ništa za sebe? Ne znam. :/

U tome je razlika između pisanja postova = izražavanja mišljenja i svakodnevnog života gdje često ne izlazi ono što mislimo već ono što jesmo, što ponekad i nije ono što mislimo.

p.s. Uh, koja moždana bura.
___________

Lucky day - mislim da vrlo zdravo razmišljaš i živiš i samo nastavi tako!