već neko vrijeme i ja intenzivno razmišljam o tome, ali ostaje samo na razmišljanju :/ . moj ribek je napunio 6 mjeseci i ja ga obožavam. cijeli dan smo nas dvoje zajedno. no sada sam već upala u malu dublju krizu u kojoj ja ne postojim. ako stavimo mog anđela na stranu i sve divne stvari koje je unijeo u moj život, osjećam se kako trunem i navečer pomislim "eto još jedan dan je završio". učiniti nešto za sebe...tako lijepo zvuči, no domet ispunjavanja toga se svodi na operem kosu ili upotrijebim britvicu - to znači da sam učinila nešto za sebe. tako mi fali nebrojeno puno stvari koje su me činile osobom koja sam bila...

zbrojim se pa kažem mm-u da moram imati jedan danu tjednu za sebe, samo par sati. onda preko tjedna neću jer on ima posla, pa kada dođe predvečer doma trebam ga da preuzme da obavim stvari po doma koje sad već po inerciji radim, onda dođe vikend pa si mislim šteta da odem sama idemo svi troje negdje, pa se sva 4 npr odlaska u city centar svedu na nešto gdje opet ništa za mene... ne mogu to mužu reči jer ne može shvatiti, ali znate onaj filing kada kupite par prokleto dobrih cipela? ili dok držiš volan u autu vidiš kako su ti lijepo izmanikirani i nalakirani nokti...sitnice ali ženi puno znače.

sretna mama - sretna beba, i ja se na porodiljnom osjećam kao u izolaciji i jedan dio mene jedva čekam da se vratim na posao, među ljude... na kraju beba je na prvom mjestu, ja još uvijek čekam da dođem na red .