ja mislim roditi u Vž, a tu sam i locirana, pa mi to rješenje paše savršeno. želim prirodan porod ukoliko to okolnosti sa mnom i bebom budu dopuštale. u vž je to moguće, iako ima dio osoblja koji time i nije oduševljen.

međutim, kad spomenem ikome oko sebe samo nešto od mojih želja, svi me gledaju blago kao čudakinju ponekad. uglavnom ne pitaju dalje jer znaju da ja uvijek u životu isprobavam nešto novo (na to su se navikli, skužili da obično to završi ok, čak u situacijama kad su se unaprijed zgražavali, a znaju isto tako, kad nešto odlučim, da me nitko i ništa ne pokoleba). čini mi se kao da čekaju moje reakcije dok to prođe, da vide da li je stvarno to moguće ili ipak ja samo mislim da je sve divno i krasno, a nemam pojma, jer nisam probala.

no, činjenica je i da malo s kim uopće oko sebe pričam o tome jer ne vidim smisao dijeliti to s osobama koje kao prvo uglavnom to ne žele čuti, što lako zaključiš ako ih poznaš ili plasiraš ponekad kakvu sitnicu, pa vidiš kako reagiraju, a s druge strane, nemam dojam da ih puno interesira. a čovjek bi mislio, ako je to u našem rodilištu moguće, kako to oni ne znaju, posebno mlade žene koje su rodile pred koji mjesec, kako se nisu raspitale - kad osoblje vidi da dođe jedna takva, oni joj pristupaju rutinski i rade kako im je najlakše, to oni otvoreno priznaju - naravno, i tada se trude biti maximalno fer i olakšati ženi porod, daju joj da hoda, da koristi loptu, trude se da ne režu ili ne daju drip bez potrebe...ali svi lijekovi, priprema itd., sve to ide rutinski tada.

najčešće dijelim svoje stavove tu na forumu i s par najbližih frendova - najbolje me kuži frendica koja godinama ide na IVF, čita rode i sve što joj dođe pod ruku, najviše sam se "zakačila" s jako dobrom frendicom koja je rodila prije 5 godina i "sve zna i ovaj puta ništa ne čita i nije to lako i ja fantaziram i mislim da je to kao u bajkama, a ona je to prošla i zna da je sve užasno, grozno i ono što ja želim utopija" - moj uspjeh je ipak bio to što je na kraju rekla da će si ipak malo pročitati sada jer za stolčić čula do tada nikad nije, a nije vjerovala ni da se može koristiti lopta na porodu, dići s kreveta itd. dok joj nisam rekla da sam vidjela u rađaoni na vlastite oči..nismo si zamjerile različite stavove jer se dobro znamo i samo zato smo i ušle u takvu raspravu kao što i inače znamo i nije bitno imamo li različite stavove o nečem, poštujemo to, raspravljamo o tome, ne zamjeramo si i na kraju nema nikakve ljutnje ili gorčine, naš odnos ostaje kao i prije.

ali ona spada u rijetku skupinu, nažalost. MM nekad razgovara sa mnom o više detalja, nekad o manje, uglavnom me podržava da pokušam bez svih lijekova (on je i inače uvijek za čim manje kemije), ako ja smatram da mogu (na tečaju ih je izrešetao pitanjima kako to djeluje na bebu), da rodim na stolčiću ili kako mi god bude odgovaralo...smatra da sam se dovoljno informirala da mogu prosuditi želim li nešto ili ne, ako je situacija normalna i mogu birat.

a kad to prođe, mislim da će onda svi pitati kako je bilo i da će ipak malo drugačije gledati na sve to ako im kažem da je bilo super i da sve mogu, samo ako pitaju i traže. i još sam shvatila, ljudi baš ne vole pričati o tome - pitaju te kako si, kaj te muči, o čem razmišljaš, ali ako počneš pričat, vidiš da je zanimanje površno i da ustvari ne žele baš puno čuti, većini ih je i neugodno, čak imam dojam, nekad više ženama nego muškarcima. skužila sam da jedino ljudi s kojima i inače mogu pričati o svemu, prihvaćaju otvoreno takve teme.

mislim da je to još stvar našeg mentaliteta i patrijarhalnog odgoja koji je većinom prevladavao (a da ne velim da još često i prevladava) desetljećima, no i to se lagano mijenja. čak me moja mama nedavno informirala da ne smijemo koristiti hodalicu jer je gledala reportažu da su u sad-u zabranjene i počela mi objašnjavat zašto i osim toga još neke stvari oko bebama (sad sve redovito prati, kaj god ima na tv)...a ona inače nije uopće tip osobe koja razmišlja o tako nečem, što neki doktor ili već "stručnjak" preporuči, to je za nju zakon. MM je rekao nek sama odaberem maramu jer je to njemu "ciganski" i to mu jedino od svega još nije leglo, a ona nije znala o čem govorim, ali je rekla, sjeća se kao dijete da su žene na selu nekoć nosile djecu u plahtama, pa onda je valjda to ok, ne bi trebalo barem štetit...

i tako, ja od svojih stavova ne odstupam, kaj god si tko oko mene misli, ne smeta me kad me gledaju čudno (ionak me gledaju uvijek svi oko mene malo čudno jer se ne uklapam u njihovu sliku normalnog života), kroz koju godinu će sve to biti normalno, a svi će zaboravit da smo mi bile neke "čudne/lude/nenormalne" itd., kao što sada misle.

kad noću ne mogu spavat, onda bi mi trebalo staviti ograničenje na dužinu posta jer bih mogla napisati roman valjda