a zakaj, a di sam ja rekla da bih prijetila ikome ikakvom tuzbom? samo velim da bi to trebao biti sljedeci korak, ukoliko vodstvo vrtica ne shvati problem kao dovoljno ozbiljan i ne djeluje u njegovom rjesavanju.

Davorka, kako bi se ti razgovarala s tom djevojcicom? I to jos iza leda njenih roditelja o tako ozbiljnim stvarima? Mislis da bi to bilo primjerenije? Ili mozda radije s njenim roditeljima?

Ja npr., ne poznavajuci pozadinu tog djeteta i njenih obiteljskih okolnosti, sigurno ne bih imala petlje o tome se razgovarati sa samim roditeljima (drugo je kad se radi o nekome koga prilicno dobro poznajes), niti djetetom, ne zbog bojazni da bi oni meni ili mojem djetetu nesto ucinili vec zbog toga sto bih se bojala da, zbog mojeg nedostatka vjestine i znanja u podrucju psihologije i socijalne skrbi, bih jos vise zabrljala situaciju. Ovdje govorimo o ponasanju koje nije normalno, i ciji uzrok moze biti sasvim benigni, ali moze biti i puno opasniji.

Uz to, meni se cini kao da ovdje postoji neki bauk o upoznavanju ravnatelja i drugih odgovornih osoba s problemima u ponasanju na koje se nailazi, kao da su oni nekakvi disciplinarci a ne u stvari, i primarno, osobe koje su obucene da se s takvim "problemima" nose. "Disciplinarni" aspekt posla ravnateljice je tek jedna krajnosti onog sto ona radi. Najvecim dijelom, ona (ili on, naravno) je tu da vodi racuna da odgojno-obrazovna ustanova djeluje u svrhu boljitka djece, da usmjerava, da rjesava probleme koji se pojavljuju. Ravnatelji (i ostalo osoblje) su tu da pomognu nasoj djeci i nama, ne da provode strogocu i obiljezavaju djecu kao ovakve ili onakve, kao sto mi se cini da je bojazan nekih u ovoj diskusiji. Mozda mi se krivo cini.