Ja isto ovako mislim.marta prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Ja isto ovako mislim.
da točno tako
Imam dojam da se upravo to i događa: upravo od ove godine... malena revolucija da se rodilišta prestanu tretirati kao smrtišta.
Marta, skroz se slazem s tobom. Ja sam dvoje djece rodila u bolnici. Skroz prirodno, bez ikakvih uplitanja i kojecega. Al svejedno znam da to nije to, ma kako se idealno cinilo. Ok, za bolnicke uvjete je idealno, al to nije ono sto bi porod trebao biti.
dosla sam u bolnicu s planom poroda, zeljom da rodim prirodno i bez straha.
na kraju, sve skupa trajalo je preko 20 sati (28 sati od trenutka kad su mi trudovi bili na 5 min) - od kojih se finalnog dijela ne sjecam jer sam se onesvijestila. ispalo je da sam se otvarala uzasno sporo i da imam "inertnu maternicu" (tj. da spadam u statistickih 10 posto komplikacija te vrste).
sada, nakon mjesec i pol, mislim da su u trenutku kad se sve to skupa ustanovilo, i kad su, nakon 15 sati mojih trudova koji nisu bili efikasni, dali drip koji isto nije bas pomogao - trebali napraviti carski.
jer ovako je ispalo da je dijete islo van na vakuum, da sada radi toga mora na kontrole tipa uzv mozga (koji je bio ok, hvala Bogu), i fizijatru (kojem tek idemo). a na kraju, sto je manje vazno, mene su zrezali da nisam sjedila mjesec dana, i laktacija mi se uspostavila kako treba tek negdje 4 tjedna nakon poroda...
a da ne spominjem kako su me tretirali radi toga sto sam htjela znati sto kada rade i sto sam rekla da ne zelim amniotomiju i drip...
Ja sam imala prirodni porod. U bolnici. To da li postoji ili ne je stvar svakoga od nas: za nekoga je moguć prirodni porod u bolnici, za nekoga nije. Ovisi kako gledaš na bolnicu.
Razmišljala sam i o porodu kod kuće, ali ipak nisam imala dovoljno hrabrosti za to. Kao što, vjerujem, nema puno žena oko mene.
I ja sam se bunila i bojala i ne spavala noćima od razmišljanja kako će biti i što će biti, za što ću se sve i s kime morati boriti. Iako sam vjerovala (željela vjerovati) da će mi porod biti onakav kakav si želim. I eto, ispao je i bolji. Mora da je to sve zavisno od osobe. (A ja inače jesam jako zahtjevna i bila sam takva i na porodu.)
Samo mala digresija koja će dati dobar prikaz mojeg razmišljanja o bolnici (Rijeci, vodi...): u autu do Rijeke su mi trudovi bili na 8 minuta. Cijelim putem. Na pregledu na Sv. Duhu (u Zagrebu) sam bila otvorena 5-6 cm.
U TRENUTKU ULASKA u riječko rodilište trudovi su mi krenuli svake 3 minute i na pregledu sam bila otvorena 8-9 cm.
Moje tijelo je dobilo poruku: sada si sigurna, sada možeš roditi.
Tako je i bilo.
Ali, opet kažem: sve je individualno.
elie, jako mi je zao sto su ti rekli da tvoja maternica "ne valja". to jednostavno nije istina i molim te da nikad ne povjerujes u to. sve sto ne upada u prosjek spremno proglasavaju nevaljanim, a mene to jako ljuti.
mozda je malo sporija, ali to ne znaci da ne moze.
ono sto se dogodilo na tvom porodjaju, nije tvoj greska. bit cu slobodna pa cu ti reci da ti jesi napravila gresku, a ona je prerani odlazak u rodiliste. a kad si tamo, onda te oni zele "obraditi" po protokolu, a cesto i van njega...
nazalost kod nas je jaaako uobicajeno da se s maltene prvim trudom trci u rodiliste. a da ne govorim o pucanju vodenjaka. kad zeni usred noci pukne vodenjak, a nema trudove i spava joj se, umjesto da vristeci skoci iz kreveta i krene buditi muza i spremati se za polazak, umjesto cijele te strke i adrenalinskog soka, najbolje bi bilo da se pokrije preko glave i nastavi spavati. pa kad vise ne bude mogla spavati od trudova, a ne od uzbudjenja, onda razmisliti je li vrijeme za polazak.
takodjer cesto se mjere trudovi i onda se opet ti razmaci pokusavaju ugurati u neki plan i tablicu, pa se prvorotkama savjetuje da idu u rodiliste nakon sto x sati imaju trudove svakih y minuta.... nismo iste. to jednostavno ne pali. mozes imati trudove satima, pa nista, ili ih nemati pa roditi za pol sata. tek kad zena od trudova vise ne moze komunicirati i kretati se, nego mora prileci, zavuci se negdje, otici pod tus, tek onda treba pomisljati da je to mozda to.
tesko je procijeniti, to ja prva mogu posvjedociti; prvo dijete sam rodila 3 sata nakon sto sam uopce osjetila prvi trud, a s trecim sam imala trudove svake minute, puuuno prije nego sam ga rodila. ali, ako nemas smetnje, ako osjecas u srcu da je sve ok, isplati se cekati koliko god zelis.
i elie,
zapravo, nije mi zbilja nitko rekao da mi maternica ne valja, a ni meni to nije ni u jednom trenutku palo na pamet. ovo inertna je ocito neki medicinski pojam, mene to nije ubediralo...
inace, isla sam u bolnicu nakon sto su mi trudovi tijekom 6 sati bili na 5 pa na 5 i 3 minute naizmjence. meni se nije cinilo prerano, tj. nisam znala kako ce dalje ici prica.
Ivana, nakon moja 2 poroda sve više sam sigurna u to da je stvar koja je na prvom mjestu - ŽENINA INTUICIJA."Ne slijedite tuđi savjet. Nitko ne zna bolje od vas što je ispravno za vaše dijete."
Dakle ne slušati što ti netko govori i pokušavati se ravnati tome, nego osjetiti do kad sve ide u redu. Vjeruj mi - žena osjeća. I kad malo boli, i kad jako boli - osjeća do kad sve ide uredno.
Druga stvar do kada ići "prirodno". Za svaki prijedlog intervencije prvo pitaj - da li to predlažete jer je ugrožen život bebe ili mene; ili možemo li još malo pričekati s tim, recite mi ako je ugrožen život bebe ili mene. Ako ti kažu je ugrožen je - traži da dođe netko tko će sjesti pored tebe i objasniti ti što predlaže. Ako kažu nije, to je da malo požurimo - bježi od požurivanja kao od najgore stvari, kako reče MM "nama se nikud ne žuri, mi smo danas cijeli dan rezervirali za porod!
Za one fore - sporo se otvarate, sigurno će ti biti lakše ako otvaranje olakšaš gašenjem svjetla, pokrivanjem po glavi, šetanjem, ponovljenim tuširanjem, puštanjem muzike (moguće dobiti u Varaždinu) - nego ako se ide riskirati dripom.
Ako si već skoro do kraja otvorena, i ne možeš se više niti tuširati niti šetati, i sve skupa dugo traje - onda bih možda u nekoj situaciji i pristala na drip (mada sam 99% sigurna da bih se borila do zadnjeg bez njega). Ali drip na otvorenost od par cm, ne znam, ima previlike šanse za puno muke i komplikacija.
Treća stvar - imati osoblje kojem vjeruješ. Raspitati se prije o osoblju u bolnici u kojoj namjeravaš roditi. Varaždinski liječnici su pretreseni na ovom formu na sve načine, i točno se možeš ravnati prema tome koji je u smjeni i onome kakav glas ga bije. Sad su i 4 primalje koje su naklonjene prirodnom porodu, postoji puno veća šansa da je neka od njih u smjeni, i ako joj vjeruješ i povjeriš se, razmisliti o dobivenom savjetu.
I ja ovako osijećam.
I želim reći i ovo : slažem se da je puno bolničkih rutina nepotrebno, da ima osoblja sramotnog ponašanja i više manje sa svim o čemu se ovdje obično piše. Ali me gotovo jednako ljute raspredanja npr. o adrenalinu i u kojim situacijama sve skače, što onda odmah vodi do poroda koji nije prirodan. Ljuti me jer ja svoju žensku snagu osijećam intenzivno i glupo mi je da me netko uvjerava da je tako labilna da ovisi o svakoj fluktaciji adrenalina. Porod nikako nije samo fiziološki proces, psiha tu znači jako puno.
apsolutno da psiha utječe na porod.Porod nikako nije samo fiziološki proces, psiha tu znači jako puno
a iza psihe, tj. točnije rečeno, naših emocija, stoji fiziologija.
a ona izgleda otprilike ovako :
Dr. Sarah Buckley - Vaši hormoni su vaši pomagači
U svakom slučaju, ljudski porod je sličan onom kod ostalih sisavaca (skupini životinja koje doje svoje mlade) i uključuju iste hormone – tjelesne kemijske poruke. Ti hormoni potječu iz najdubljih i najstarijih dijelova mozga i izazivaju trudove jednako kao što imaju i moćan utjecaj na naše emocije i ponašanje.
Istraživači, kao npr. francuski kirurg i začetnik prirodnog rađanja Michel Odent, vjeruju da bismo lakše rađali kad bismo više cijenili činjenicu da imamo iste korijene kao drugi sisavci pa i da dijelimo iste hormone.
Trudovi i porod uključuju vršne koncentracije hormona oksitocina, ponekad zvanog hormonom ljubavi i prolaktina – majčinskog hormona. Ta dva hormona su vjerojatno najpoznatiji po svojoj ulozi u dojenju. Uz njih u procesu rađanja igraju važnu ulogu i beta-endorfin, tjelesno prirodno sredstvo za ublažavanje bolova i stresni hormoni adrenalin i noradrenalin. Postoje i drugi hormonski utjecaji na porod koji još nisu dovoljno razjašnjeni.
Svi sisavci traže sigurno mjesto za rađanje. Iskustvo uređivanja gnijezda vjerojatno uzrokuje povećanje razine prolaktina koji se navodi i kao hormon gniježđenja. U toj fazi, kao što ste primijetili kod svoje mačke, ometanje ili osjećaj nesigurnosti mogu zadržavati početak poroda.
Čak i nakon početka trudova postoje neka stanja koja će usporiti ili čak zaustaviti sam proces. Ako se stresni hormoni aktiviraju osjećajem straha ili opasnosti, kontrakcije će se usporiti.
Tijela sisavaca kreirana su za rađanje u divljini gdje je odgađanje poroda i traženje sigurnosti prednost u slučaju opasnosti.
Mnoge žene su doživjele da su im trudovi stali kad su ušle u nepoznato okružje bolnice, a neke žene, kao i mačke, mogu biti osjetljive na prisutnost promatrača. Rađanje u neprirodnom okružju može nam prouzročiti poteškoće, jednako kao što ih doživljavaju životinje u zarobljeništvu kad rađaju u zoološkom vrtu.
Michel Odent upozorava da čak i glad može zaustaviti razvijanje trudova jer također uzrokuje da tijelo luči stresne hormone. On savjetuje ženama u ranoj fazi trudova da jedu ako su gladne. Ipak, bolnice imaju smjernice koje sprečavaju žene da uzimaju hranu nakon što bivaju primljene u rodilišta.
Oksitocin je hormon koji izaziva kontrakcije maternice prilikom trudova. Razina oksitocina u tijelu postupno raste pri porodu i najveća je u vrijeme izgona kada doprinosi euforiji i prihvaćanju bebe koje majka obično osjeti poslije rađanja bez lijekova. Kad se primi epiduralna analgezija, ne dolazi do te visoke vrijednosti koju potiče osjećaj rastezanja porođajnog kanala kako se beba rađa. Nađeno je da epiduralna ometa vezivanje ovaca i novorođene janjadi.
Sintetski oksitocin često se daje u dripu (direktno u krvotok) kod neučinkovitih kontrakcija. Oksitocin dan na taj način ne ulazi u mozak pa zato ne doprinosi poslijeporođajnom osjećaju «euforije» i zapravo može dovesti do smanjenja vlastite majčine proizvodnje oksitocina. Da bi se pojačale kontrakcije, nekad se koristi stimulacija bradavica jer, kao kod dojenja, to izaziva povećanje količine oksitocina.
Oksitocin ima još jednu presudnu ulogu nakon porođaja. On uzrokuje kontrakcije koje dovode do odvajanja posteljice od maternice i njeno izbacivanje. Kod visokih koncentracija oksitocina javljaju se jake kontrakcije koje smanjuju mogućnost krvarenja.
Stavljanje novorođene bebe na prsa je najjednostavniji način podizanja količine oksitocina, a Michel Odent također naglašava važnost privatnosti tijekom prvog sata po porodu. Ona daje mogućnost za neometani kontakt između mame i bebe, kožom na kožu i očima u oči, postupke koji optimiziraju oslobađanje oksitocina.
Oksitocin nam pomaže i u emocionalnom, a ne samo u fizičkom prijelazu u majčinstvo. Od prvih tjedana trudnoće pomaže nam da budemo emocionalno otvoreniji i spremniji na društvene kontakte i podršku. Kao hormon orgazma, rađanja i dojenja oksitocin nas ohrabruje da «zaboravimo na sebičnost» ili kroz altruizam (služenje drugima), ili kroz osjećaj ljubavi.
Hormoni stresa, zvani još i katekolamini mogu ometati oslobađanje oksitocina tijekom trudova i nakon rađanja. Ipak, oni imaju važnu ulogu u zadnjoj fazi trudova kad se događa sam izgon.
Rano u zadnjoj fazi poroda kad je grlić maternice potpuno otvoren, ali poriv za tiskanjem još nije jak, žena može osjetiti potrebu da se neko vrijeme odmori. To je poznato kao vrijeme tranzicije ili «vrijeme za odmor i zahvalnost». Poslije toga žena može relativno naglo osjetiti suhoću usana, proširenje zjenica i iznenadnu navalu energije. Tu su sve znakovi visoke koncentracije hormona stresa.
Ta navala hormona stresa daje majci energiju za istiskivanje djeteta. Michel Odent je primijetio da žene, kad nisu pod lijekovima, obično žele biti uspravne u to vrijeme. Neke tradicionalne kulture koristile su taj hormonalni efekt stresa da pomognu ženama koje imaju poteškoće u rađanju iznenađivanjem ili vikanjem u toj fazi. To ima smisla samo u tom trenutku, u toj točki bez povratka jer strah ili opasnost ubrzavaju porod, tako da majka može brzo uzeti svoju novorođenu bebu i pobjeći u sigurnost.
Koncentracija katekolamina pada naglo nakon poroda i majka zbog toga može osjetiti hladnoću i drhtanje. U toj fazi, po Michelu Odentu, nužna je vrlo topla okolina da se hormoni stresa održe niskima i omoguće oksitocinu njihov rad na sprečavanju krvarenja.
Drugi važni hormon rađanja, prolaktin najbolje je poznat po svojim učincima nakon poroda. Prolaktin je glavi hormon sinteze majčinog mlijeka. Dojenje novorođene bebe povećava količinu prolaktina. Rano i učestalo sisanje od prvog dana čini dojke osjetljivijim na prolaktin koji zauzvrat pomaže u osiguravanju dobre i dugotrajne opskrbe mlijekom.
Kao i ostali hormoni, prolaktin djeluje na osjećaje i ponašanje. Prolaktin potiče «agresivno obrambeno» ponašanje u majki koje doje. Ja ga zovem efektom «majke tigrice». Uz to nam prolaktin pomaže da stavimo djetetove potrebe na prvo mjesto u svim situacijama pojačavajući odanost, brigu i oprez.
Kad se prolaktin kombinira s oksitocinom, kratko nakon poroda i tijekom dojenja, on ohrabruje smirenu i nesebičnu privrženost bebi koja dovodi do majčina zadovoljstva i fizičkog i emotivnog zdravlja njena djeteta.
Beta endorfin je jedan od endorfinih hormona koji se oslobađaju u mozgu za vrijeme trajanja stresa ili boli i prirodni je ekvivalent lijekovima protiv bolova kao što je petidin.
Tijekom trudova beta endorfin pomaže pri ublažavanju boli i žene kao da zaboravljaju sebe i ono što se oko njih dešava kad rađaju bez lijekova. Razina beta endorfina smanjena je kad se za ublažavanje boli koriste lijekovi.
Vrlo visoka razina beta endorfina može usporiti trudove smanjenjem količine oksitocina što može pomoći usklađivanju intenziteta trudova sa sposobnošću nošenja s njima. Umjerene razine beta endorfina pomažu nam da se nosimo s bolom trudova jednako kao što nas ohrabruju da slušamo vlastite instinkte. Kao dio hormonskog koktela poslije poroda, beta endorfin igra ulogu u povezivanju majke i djeteta koja je također potaknuta endofinima iz procesa rađanja.
Beta endorfin uključuje i učenje i pamćenje te možda njime možemo objasniti zašto tako nevjerojatno detaljno pamtimo porod. Kao i oksitocin, endorfini hormoni mogu izazvati euforiju i također se luče tijekom vođenja ljubavi i dojenja. U stvari, endorfini su zaista prisutni u majčinom mlijeku što objašnjava prirodno visoku vrijednost koju bebe imaju nakon dojenja. Beta endorfin pomaže tijelu da luči prolaktin, uz naglasak na složenom međusobnom djelovanju tih hormona u trudovima, rađanju i dojenju.
I ja ovako osijećam.
I želim reći i ovo : slažem se da je puno bolničkih rutina nepotrebno, da ima osoblja sramotnog ponašanja i više manje sa svim o čemu se ovdje obično piše. Ali me gotovo jednako ljute raspredanja npr. o adrenalinu i u kojim situacijama sve skače, što onda odmah vodi do poroda koji nije prirodan. Ljuti me jer ja svoju žensku snagu osijećam intenzivno i glupo mi je da me netko uvjerava da je tako labilna da ovisi o svakoj fluktaciji adrenalina. Porod nikako nije samo fiziološki proces, psiha tu znači jako puno.Tijela sisavaca kreirana su za rađanje u divljini gdje je odgađanje poroda i traženje sigurnosti prednost u slučaju opasnosti.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom