Kako je doplivala naša ribica Adrian
Ovo je priča o danu koji je u korijenu promjenio moj i mužev život.
Radi se o jednom predivnom sunčanom i toplom petku 09.03.07. Upravo je to dan termina kada bi se moj sin trebao roditi.
Trudnoća je protekla brzo i ne baš glatko. Morala sam mirovati od samog početka, s kratkim razdobljima kada je sve bilo u redu, a od 22.tj. sam morala baš strogo mirovati zbog opasnosti od prijevremenog poroda. Ali sve čovjek potrpi kada se sjeti s kakvim ciljem je to mirovanje.
Dakle, osvanuo je i taj famozni dan termina. Muž i ja smo si čak čestitali „Sretan ti termin“. Spremili smo se za pregled na poliklinici koji je obavezan na dan termina. Poslije pregleda smo imali u planu otići do grada, popiti kavicu na suncu, malo shopingirati i sl. Nije nam bilo ni na kraj pameti da će nam se taj plan vrlo uskoro izjaloviti.
Na poliklinici su mi prvo napravili ctg na kojem je bilo par trudića, ali je bio jedan od čak 100, a ja sam ostala :shock: jer ga uopće nisam osjetila. Na pregledu (koji je bio užasno bolan) mi je doktor rekao da sam otvorena čak 5 cm i da idem direktno u rađaonu. Ostala sam u šoku, rekla sam mu kako ću u rađaonu kada nemam trudove, a on je rekao imate imate samo ih ne osjećate jako, za sad. Naglasila sam da želim porodu vodi, a on je rekao da nema problema, da s ovakvim nalazom idem direktno u kadu. Javio je u rađaonu da dolazim i neka napune kadu.
Ne mogu vam opisati kako sam se osjećala u tom trenutku, zbunjeno, razočarano, prestrašeno, a opet sretno jer znam da se približio trenutak kada će moje zlato biti u mojim rukama. Muž je isto bio zbunjen kao i ja.
Došli smo u rodilište, ljubazna teta na porti nam je sve objasnila kamo da idemo i kako će me muž kada me smjesti u rađaonu prijaviti za prijem u bolnicu. Krenuli smo na treći kat kamo se nalazi rađaona i to pješke, pa šta će nama lift kada se ja osjećam super. Po putu smo se smijali da kakva je to trudnica koja ide rodit i još trčkara po stepenicama. Još uvijek mi nije bilo jasno kako ću ja to roditi, a ništa me ne boli.
Ušli smo u rađaonu, mene su odveli u sobu za prijem, a muža su poslali neka me ide prijaviti. Imala sam svoj plan poroda u kojem sam naglasila najbitnije stvari, a to su da želim porod u vodi, da ne želim drip niti epiziotomiju. Postavili su mi mali milijun pitanja o samoj trudnoći, izmjerili me uzduž i poprijeko, dali klistir (nije bilo strašno). Iznenadilo me je kako su im sanitarije jako uredne, čiste i nove. Dobila sam ručnik za tuširanje nakon obavljenog posla poslije klistira i roza spavaćicu koja ima dubok izrez na dekolteu koji se veže s par špažića (kada me je muž vidio u njoj je rekao da sam mu baš seksi u njoj). Muža su poslali neka ode na kavu dok je sve to obavim i dok me doktor pregleda, pa da dođe za sat vremena. E da smo onda znali kako će se tih sat vremena otegnuti na 4 sata!
Dok sam čekala da me odvedu u moju wellnes rađaonu (kako je to nazvala jedna sestra) čula sam iz jednog boksa ženu kako uzdiše i jauče. Nije to bilo strašno, ali ti bolni krici su mi bili tako teški za slušat, jako su me prestrašili. Ali onda nakon minutice tišine čula sam kako je bebica zakmečala, otac je istrčao sav uplakan i odjednom se izbrisalo sve ružno.
Odveli su me napokon u rađaonu, atmosfera je bila tako smirena, zatamnili su prostoriju prema mojoj želji jer sam htjela imati šta intimniju atmosferu, donijeli radio i sestra mi je stavila narodni radio šta me je izluđivalo pa je stavila ambijentalni cd i to mi je bilo super. Priključili su me na ctg koji je očitavao jako neredovite i slabe trudove. Doktor me je poslao na loptu i po njoj sam hopsala dobrih sat vremena. Nakon toga opet ctg i sada su trudovi već bili pravilniji i malo jači (osjetila sam ih kao povremena stezanja) ali doktor nije bio zadovoljan s njima i rekao da moram na bušenje vodenjaka. Nastojala sam mu reći kako ja to ne bih, ali me je isprepadao s tim da bi moglo doći do zakočenja poroda i da bi mogla završiti na carskom. Sada kada se toga sjetim to mi zvuči kao totalna glupost ali tada me je to tako prestrašilo, jednostavno ostaneš bez ikakvih argumenata. Najgore od svega šta cijelo to vrijeme muž nije mogao biti kraj mene, a tada mi je baš trebao glas razuma. U tom momentu mi je kao anđeo s neba došla famozna Barbara F. kao da je predosjećala da nešto ne štima (inače cijelo to vrijeme sam bila sama, primalja koja me je primila otišla je na drugi porod tako da nisam se imala kome obratiti). Ona mi je objasnila koje sve opcije imam ukoliko ne želim da mi prokidaju vodenjak, a to je da me zaprime na odjel dok ne počnu pravi trudovi ali obzirom da bi to moglo potrajati danima ta mi se opcija nije baš svidjela. U tom sam trenutku shvatila koliko sam pogriješila šta sam otišla u rodilište bez da sam osjetila trudove, trebala sam šetati pa kada krene krene. Bez obzira na sve, Barbarin nježni glas pun razumjevanja dao mi je snage da se ipak pokušam suprostaviti doktoru. I tako krenem ja na taj pregled kod doktora a kad ono nađem se redu drugih žena koje čekaju pregled, a s pregleda sve izlaze s krpom među nogama (zbog prokidanja vodenjaka). Kada sam došla na red pokušala sam izbjeći prokidanje ali doktor je bio toliko uporan, a ja tako prestrašena da sam na kraju pristala. I kao za nagradu mi je na kraju rekao da ako se trudovi ne pojačaju za pola sata da ću dobiti drip. Bila sam na rubu suza, samo sam rekla sestri neka hitno zovu muža da dođe. Uskoro je on došao i od tada je sve bilo savršeno. Sada kada je on bio uz mene imala sam snage boriti se protiv dripa, i još kada mi je Barbara rekla kako ona ne bi nikako voljela da dobijem drip i da moram zauzeti malo žešći stav.
Hvala bogu trudovi su počeli uskoro, brzo sam se otvorila na 7 cm i ušla sam napokon u svoju kadu. Ajmeeee, kako je to bilo predivno, ući u toplu vodu. Osjećala sam se odlično, na radiju je bila super muzika, čak sam između trudova pjevala. Trudovi su se pojačavali ali ja sam ih bez problema prodisavala dok mi je muž masirao leđa. Osjećala sam se kao kraljica. U 7 je došla smjena i sada je s nama bila sestra Andrea. S njom smo ugodno čavrljali, pripremala nas je kako će to izgledati kada neću smjeti tiskati i kako ću tiskati kada za to dođe vrijeme. Još smo se nas dvije dogovorile kako ću roditi u 9. Uskoro su se trudovi pojačali i tada nije više bilo razgovora između trudova i nije mi više pasalo da me muž masira, bilo mi je dovoljno samo da znam da je tu i da ga mogu uhvatiti za ruku. Nakon 2 sata su me izvukli iz vode van i polegli na krevet na bok, e to je već bilo jako zeznuto. Trudovi su bili sve jači i jači,a ležanje na krevetu poslije vode je bilo nezamislivo. Muža sam toliko stiskala da mu je ostala modrica na podlaktici. Uskoro su rekli da sam potpuno otvorena i da idem nazad u kadu. Najbolja vijest do tada!
Upravo momentu kada sam trebala zakoračiti u kadu uhvatio me je trud. Da me muž i Andrea nisu držali ja bi skočila u kadu koja me je panika uhvatila da ću morati još jedan trud prodisati izvan vode. Uf, i to je prošlo. Kada sam ušla u vodu Andrea mi je rekla neka sada radim kako me tijelo pita. Skroz sam se zatvorila u svoj svoj svijet i koncentrirala na to kako beba silazi, samo sam povremeno čula muža kako mi govori kako da prodišem trud. On je bio moj šalabahter kada sam se počela gubiti. Samo sam odjednom čula kako mi se predstavlja jedan doktor i kako govori kako je on pedijatar i tada sam znala evo to je to, moja beba će uskoro van.
Krenulo je tiskanje i moram priznati da sam se počela gubiti, na toliko sam toga morala misliti istovremeno, da guzu držim nisko dole, da si držim noge široko raširene, da tiskam u trbuh a ne u lice.....ali blaženi glas moje Andree uvijek bi me vratio, pogotovo kada mi je rekla da popipam glavicu svoje bebe dobila sam ekstra snagu za izgurati sve do kraja. Odjednom mi Andrea govori neka otvorim oči i gledam svoju bebu kako izlazi, i stvarno, odjedanput vidim malenu ribicu kako pliva prema gore otvorenih očiju. Muž i ja nismo mogli doći k sebi od ganuća.....kada nakon svih muka ugledaš to malo krhko biće kako te bistro gleda i vidiš mu u očima kako zna, on jednostavno zna da smo mu mi roditelji i da je od tog trenutka cijeli naš život posvećen njemu i njegovoj dobrobiti.
Kada su mu očistili nosić i usta zakmečala je naša ribica Adrian, rođen u 21.30, 3300g, 51cm i Apgar 10/10. Mama je prošla bez epiziotomije s malim površinskim puknućem od 3 šavića.
Evo, to je moja poduga priča o jednom savršenom danu, danu koji nas je promjenio iz korijena.
 |
|||
Odgovori s citatom
betty boop prvotno napisa
kad se Rijeka rijesi takvih doktora, bit ce pravi raj!
