ribice, kako si?
 |
|||
|
|
|||
ribice, kako si?
ma,imam frku sa komp. pa me nema,ali sad je mm na kratko donio laptop s posla,pa koristim guzvu,jer moj komp. stize u nedjelju.
idem stalno na razgovore u kliniku,pa mi bude dva dana bolje,a onda opet strašno.... psihologica mi još ne da lijekove,pokušavamo prvo vidjeti kako će i dokle će ići ovako...
samo želim imati volje ujutro ustati iz kreveta i tada će biti novi početak za mene...
mislim da sam još daleko od toga...
ribice kako si, ne javljas se?!
ne javljam se jer ne znam kako sam,sve više se ta tuga pretvara u gorčinu i ljutnju i lako puknem....pa mi bude žao... najviše se lomi na mojoj srednjoj kćeri koja je totalno nemoguća,sada je u fazi iskušavanja roditeljske strpljivosti i granica,a ja se nemogu nositi s time....
sve sam prošl. i lijekove, i terapiju, ali sam zakasnila. uspjela sam se i rastaviti u takvom stanju. što prije potražite stručnu pomoć, to bolje. može se pretvoriti u pravo sranje!
uz stručnu pomoć i savjete,sa srednjom kćeri vidimo poboljšanje za 300% u samo tj.dana,ali trudimo se i nadam se da će biti još bolje...
ja sam počela dublje kopati po svom problemu uz veliku pomoć i podršku prof.k.k.,tak da sam danas skroz slomljena...
slažući po milijunti put dijelove s mog poroda,sasvim sam sigurna da
prisustvo supruga na porodu ovisi o dobroj volji doktora ili o snazi i glasnoći da se istom usprotivite!
Tina, drago mi je da se nešto počelo pomijerati na bolje!
ribica, šaljem ti puno!
Nažalost, ja ti ne mogu drugačije pomoći...
može li mi netko reći (ko je prošao kroz depresiju)koliko dugo ću živjeti dan za danom,tj. zahvaljujući navečer što sam živa i strahujući što donosi sutra...
i nikada neznajući kakve volje ću biti i kako ću se prema drugima ponašati???
nekad se osjećam kao da imam strašan oblik PMS-a i totalno sam nepredvidljiva za okolinu a za sebe što me najčešće plaši...
kao teški izliječeni ovisnik?!
ribice, ja ti neću pomoći savjetom jer nisam proživjela depresiju, ali mislim da ti nitko ne može predvidjeti trajanje ovakvog stanja
ideš li i dalje na razgovore?jesi li dobila i terapiju lijekovima?
Ribice - kako si , ima li novosti ?
idem stalno na razgovore i poslije mi bude ok dan-dva,pa me uhvati kriza...skroz su mi nepredvidljivi i dani i reakcije...evo,danas sam super!!
jučer tako-tako,ali već imam lagani strah za početak tjedna... sutra...
ne uzimam lijekove.
nekako mi je višeputni,svakodnevni plač prešao u strah,nervozu,paniku...i silnu tugu koja boli
Ribice, želim ti brz oporavak i da što prije uživaš u životu!
Ne mislim ništa loše, ali me zanima (ako ti se da odgovorit)- što te čini tužnom? Još uvijek porod, bez obzir što je prošlo vremena od tada i taj događaj se ne može promjenit?
Mislim, imaš troje djece, iziskuju veliki trud i ulaganje, vrijeme, pa me eto malo zanima kad stigneš bit tužna pored njih, kako se oni nose s tvojom tugom?
I ako ti mogu ikako pomoći i olakšati, samo reci kako..
uvijek se maknem da me ne vide da plačem,ali ako me i vide kažem da mi je teško i da sam tužna....tada me ne pitaju puno i samo se zagrlimo čvrsto
kad bi bio 1 razlog zašto sam tužna,onda bi ga i možda riješila...
nekada ni ne znam.....i ništa i sve...
Ribice. Pa ove dane si mi se činila ok po postovima koje sam pročitala.Sjetim te se često i vibram da što prije budeš onakva kakva si bila prije.
Čitam ovaj topic i tako mi je žao zbog tvog stanja, ali mislim da si jako dobro napravila što si potražila stručnu pomoć
i da si ti jaka i hrabra osoba samim tim što si spoznala svoj problem i priznala sebi.
Malo mi je neugodno pisati o sebi kada vidim kako je nekima jako, jako teško.
Meni mama svaki dan pomaže i imam jedno djete,
preko vikenda mi i MM dosta pomogne pa se u zadnje vrijeme osjećam dosta bezvoljno i ništa mi se neda.
Sad smo bili tjedan dana na moru i preporod,
bili smo svi troje skupa, promjenila sam okolinu,
to mi puno znači i puno mi je bolje od tada, ali eto
baš danas pričam sa MM-om kako se sve bojim kako on u ponedjeljak počinje raditi da će mi se po malo bezvoljnost počet vraćati.
Drži se i znaj da mislimo na tebe
Kako si?
pa rekla bi da sam bolje ili sam samo počela učiti kako se nositi s problemom depresije i ako uspijem biti 300% natrpana cijeli dan onda ne stignem misliti :/ ,a kad mi se nadje rupa misli tako daleko lete i o svemu počnem razmišljati....
ali zato idem dan za danom....
bok ribice! i ja sam imala tuznih dana nakon porodjaja i pucala po savovima, a i van njih! ali sjetila sam se sta mi je moja kolegica govorila! kada ti je tesko, a ti u vrt, pod stablo, pa pjevaj! posto me jedna krizica ulovila dok je bila kisa, a ja upalila muziku, pa uzela bebu, papjevala i plesala dok me nije proslo. neke pute je trebalo pola sata, a neke pute i vise od sat vremena. ovisi koliko toga bi se skupilo u meni! a ti imas cak tri plesna partnera!!!
saljem ti jedan veeeeeelikii
poslova po kuci uvijek ima, a kuce blistaju samo u filmovima i kod onih koji imaju kucnu pomocnicu (cast izuzecima)!!!
Ribice, sad čitam tvoje postove i mogu te samo utješiti da će ti biti sve lakše i lakše s vremenom. Ja sam nakon prvog poroda bila u depresiji koje je graničila sa psihozom nekih godinu i pol. Živjela sam dan za dan, ali se nisam dala. Hvatali su me nekontrolirani momenti straha, panike, bijesa, tuge, frustracije....sve se izmjenjivalo u jednom danu. Doktor mi je bio dao Valium, ali ga nisam htjela uzimati. Nekako sam smatrala da kakvagod da jesam, bolja sam svom djetetu pri svijesti nego izdrogirana. Znala sam se noću buditi u hladnom znoju, srce mi je lupalo, tresla sam se.... Ali sam smu sebe izvukla iz svega. Bila bi se sredila, ušminkala, spremila malenu i išla se družiti ili u šetnju ili šoping ili makar samo u malo dužu vožnju. Činila sam ono što bi me tog trenutka barem donekle veselilo. Ti barem imaš familiju oko sebe, ja sam bila POTPUNO sama i to preko 2 kontinenta, MM pilot, nikad nije bio kući, a njegova familija baš kao da i nije postojala. Nisam se imala na koga osloniti. Kroz sve sam prolazila potpuno sama. Meni je i dandanas taj period u magli sjećanja. Sjećam se samo fragmenata, ne i kristalnih situacija. Nakon drugog poroda to je trajalo nekih godinu dana. Bilo mi je lakše jer tad MM bio samnom, a i znala sam se kako postaviti prema cijeloj situaciji.
Imaš svoje troje prekrasne dječice. Pokupi ih i izađite. Znam da ti treba mir i vrijeme za sebe pa ostavi bebu sa MM, a zamoli svoje da ti pričuvaju starije cure na par sati. Vidjet ćeš, biti će ti sve lakše i sve će nakon nekog vremena sjesti na svoje mjesto. Daj sebi vremena. Objasni MM kako se osjećaš. Imaš li s kime popričati? Možeš li izaći sa prijateljicom na kavu? Idi na masažu, frizeru, učini nešto što će te veseliti.
Šaljem ti puno pusa.
Još ti želim napomenuti samo jedno - ne trebaš se nikome dokazivati.
iridana ja i mm smo doselili ovdje,nemam nikoga!!
svi njegovi i moji su 250km dalje,pa se vidimo 4-5 puta godišnje na vikend ili ljeti malo duže(tj.dana). a mm radi non stop,zalomi se jednom u tj. dana da dodje doma dok je jana budna,a nekad ni toliko
ono što mogu sa sigurnošću reći da sam prestala često plakati,ali puknem svako toliko,bijesna sam na sve i svašta,živčana,nervozna,uplašena...nemam pojma zašto...
a ima i kad me uhvati silna tuga da jecam na glas i tresem se...
nadam se da ću jednog dana upisati bez zadrške i završiti ovu temu-DOBRO SAM;SRETNA SAM! :?
bili smo 4 dana na otoku nas petero i bilo je savršeno.....
a kad ćemo opet....mm nema godišnjeg ni slobodnog više od 1dan sve do 10.mj.
Ribice, sorry, znam...skužila sam da si sama kad sam već naposala post...oprosti. Znači isto ti je kao što ti je bilo meni (osim što sam ja bila u Arapskim Emiratima, druga kultura, religija, jezik...). Užasno je, ali vidiš kako lijepo funkcionira kada ste svi zajedno. Znaći krenuti će na bolje. Moja mama je imala nas troje, a moj tata je pomorac. Sjećam se da je ona patila od PPD nakon što je rodila moju sestru i to neke 3 godine. Sjećam se da je stalno plakala i ignorirala me i to mi je ostalo u trajnom sjećanju. Znam da ti je jako teško, ali govorim ti iz aspekta djeteta koje je imalo majku sa PPD (teškom) prisili se da im posvetiš nešto kvalitetnog vremena. Bebu nahrani, stavi ju u sjedalicu i ako kenjka, pusti je. Ja sam u tom stanju gledala svoju mamu, a to se onda i meni desilo kada sam rodila i oboružana iskustvom nisam se dala. Sama sam se tome othrvala, bez muža, familije, sama sa svojom mentalnom snagom. Imala sam prijateljicu Engleskinju, koja se visoko školovala i kasnije magistrirala baš na odnosima prema bebama i todlerima i utjecaju roditeljskog ponašanja na njihovo emocionalno proživljavanje situacije. Ona mi jako puno pomogla savjetima, samim time što je moja starija vječno vječno kreštala. Ta je plakala 25 sati od 24 na dan. Ako je onda nisam bacila preko balkona ili je tresnula u zid....
Imam dvostrano iskustvo - djeteta sa PPD majkom i majka sa PPD-om. Možeš ti to. Imaš snage. Treba imati snage za to troje dječice pa pogledaj koliko je ljubavi u njima i koliko te trebaju! Je li si možeš priuštiti da ti netko dođe jednom tjedno na par sati da se ti malo odmoriš? Da li ti muž može nekako skratiti te sate rada (nadam se samo da je adekvatno plaćen)? Znam da treba preživjeti, ali možda biste mogli sa 500kn, ali ti bi imala duševni mir. Daj sebi vremena, i kako sam ti rekla' nikome se ne moraš dokazivati. Zašto kuhanje svaki dan? Idi u trgovinu, kupi onaj gotovi gulaš od Podravke (ništa mu ne fali), skuhaj paštu, salata i eto ti ručka. Ne peglaj ručnike, plahte, gaćice.... Ne čisti manijakalno kuću, ionako će morati biti očišćeno... Sve ti to govorim iz iskustva jer sam imala kuću od 300 kvadrata, psa, mačku, papagaje i bebu, MM kući samo 8 dana na mjesec... ne moraš mi objašnjavati, ali sve će krenuti na bolje. Učini nešto što će te veseliti i odmah ćeš se osjećati bolje.
Mislila sam sa 500kn manjeoprosti na grešci!
Mame sa dvoje i više djece, koje su uglavnom same, za mene su heroji. Bilo bi nevjerojatno da ne prolaze kroz stanja depresije, psihoze i sl.
Ali, duboko vjerujem da cijelo to teško iskustvo na kraju jača osobu, i kad djeca malo odrastu, osjetit ćeš u sebi veliko zadovoljstvo, ponos i sreću (a i ti blesavi hormoni, koji su uvelike zaslužni za naše mentalno stanje) vratiti će se u normalu.
Želim ti puno sreće, a sigurna sam da ćeš je i imati, samo imaj strpljenja i povjerenja (u sebe i u život)
Ribice samo hrabro naprijed
i ja sam bila u sličnoj situaciji,(nakon rođenja trećeg djeteta)sama sa troje djece,muž koji radi po čitave dane ..
bilo mi je dovoljno da bebica počne plakat a ja onda zajedno s njim
sada kada se sjetim tog perioda svog života imam osjećaj kao da se to događalo nekoj drugoj osobi a ne meni..
ribica tina, mala je slatkica samo tako!
čitam ovu temu i prepoznajem se u njoj, tesko mi je o tome i pisat, za 10-tak dana idem na uvodnu psihoterapiju i nadam se da ce mi pomoci. A ako ne pomogne, ni sama ne znam kako dalje.
Samo kratko da kazem, ja imam jednu kcerku, muz je stalno na poslu, nemam nikog svog, nemam puno posla, radim 2 puta sedmicno al vecinu vremena se ubijam od dosade, a nemam volje da se pokrenem. stalno me grize savjest sto se tako osjecam. to je ukratko moje stanje, iako nekad bude dana kad sam OK....
ja sad vidim ogromne rupe,jana će skoro 6mj,a ja se ničeg skoro nakon poroda ne sjećam....neva prvotno napisa
sad sam mj. dana imala pauzu od psih. i ko da sam na početku...opet plačem,najčešće sama u mraku dok ju hranim...da nitko ne vidi...sve više sam noću budna i šetam po kući...
preko dana budem ili super ili katastrofa...
mm više nemam snage ponavljat kako mi je,jer on misli da mi je ok,čak pita zaš ja opet trebam kod psih.....
a ja pucam po šavovima...
miina mama- možeš mi pisati na pp,možda ti mogu koju riječ pružiti ili da se jadamo zajedno
Ribica tina, ja sam ovo tek danas čitala i jako mi je žao što ti još nije lakše. Potpuno te razumijem, i ja sam prolazila slično, mada se meni dogodilo s prvim djetetom. Ne znam zašto ni kako, isto tako nisam si znala ni pomoći. Možda zbog prijevremenog poroda, zbog problema s dojenjem, izdajanje prvih pet mjeseci, bakterijska upala bradavica koju nitko nije prepoznao, možda zato što mi je sin imao velikih problema s bljuckanjem. To me je ubijalo, jednostavno se nisam mogla snaći. Voljela sam ga, ali sam se osjećala da ništa ne radim dobro, da ništa ne mogu sama.
Imam prekrasnog muža, on je bio kod kuće mjesec dana nakon rođenja, i sve je radio, nisam morala ništa osim dojenja, ali ja sam svejedno bila u komi. A kad je počeo raditi... Bojala sam se biti sama u kući s bebom, bojala sam se da ga neću znati nahraniti, da će sve izbljuckati, da ga neću na vrijeme previti... A on je bio tako mirna beba, gotovo nikad nije plakao, u suprotnom, ne znam kako bih preživjela. Stalno sam se bojala samo da nije neka teška bolest zbog tog povraćanja... Laknulo mi je kad smo napravili sve pretrage i mogu reći da je tad pomalo krenulo sve na bolje. To je bilo sa njegova tri mjeseca. Ali još dosta dugo su me znali uhvatiti takvi dani... 5,6 dana zaredom, koma, strah... najbolje je bilo kad sam se natjerala obući i otići van bilo kuda.
Moja mama je bila blizu, ali u svemu tome nisam imala njenu podršku. Kao da nije osjetila u čemu sam, ili je osjetila pa se bojala. Sve me je to bilo strašno razočaralo.
Da nisam imala divnog muža u tim trenucima (koji je isto tako svašta proživio s našom bebicom prvih mjeseci), i da nismo imali tako dobru mirnu bebu, ne znam kako bi završilo...
Sada, kada gledam unazad, žao mi je tog vremena što nisam stigla uživati u svojoj bebi, što je prošlo... mada nikada više ne bih voljela doživjeti taj osjećaj bespomoćnosti i beznađa. Kada sam se ja sredila, i mojoj bebi je prošlo bljuckanje, uspostavilo se dojenje, sve je polako išlo na bolje. Nema čarobnog dana, jednostavno se izvlačiš malo po malo.
Ovo je za tebe ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
ribica tina kako si?
jeli bolje?
a..............
ne znam...
toliko toga bi mogla napisati.....
ali uvijek postoji ALI....
trenutno se borim sa strahovima....
jana je 7mj,a ja sam sama s njom izašla iz kuće 2 puta
ne mogu...
A niste li se ta dva puta, kad ste izašle, ipak osjećale bolje?
prvo mučnina,strah,panika i pogledavanje oko sebe....ko gleda...jel kog ima.... :shock:
malo kasnije olakšanje i ponos 8)
ali.....
ribice tina
ja točno znam što me ubijalo
kad smo to riješili nestalo je i tog osjećaja
- samoća
- nedostajao mi je posao
- dijete je bilo zahtjevno do bola, plačljivo
- što sam se prisiljavala da svaki dan izađemo u šetnju, a ubijalo me u pojam spremanje i oblačenje, i onda odmah nazad jer je ona baš počela vrištati i ne zaustavlja se
- dosada i jednoličnost i bebi i meni u stanu cijeli dan
drugo dijete
- platili smo ženu koja mi je dolazila 3h na dan
- ja sam za to vrijeme odradila poslove koji su donosili novac
- počela sam surfati u zamjenu za druženja
- kupili smo kuću, i oslobodila sam se lickanja za izlazak van, najveći gušt mi je izaći nakon doručka u staroj majici van, piti kavu i čitati novine, dok se klinac igra
- duže dojeno dijete za kojeg sam uvijek imala čarobni recept za smirenje, cica
Mislim da većina tih okolnosti i najstabilniju ženu može dovesti do osjećaja da se ne može nositi s tim
prošli tj mi je bila kriza nekih 5-6 dana....
sad sam u euforiji disneylanda :D :D di idemo svi petero za tj dana,pa me to zaokuplja....
ribica tina,da li si ti ikada radila kakve hormonalne pretrage u ovom razdoblju?većina žena ne radi i pomiri se s tim da je to baby blues,no...moja seka je gotovo postala ubojica sa sjekirom kad je rodila prvi puta,i doktorica ju je prvo na to naručila,i ispao je neki turbo disbalans i nakon tableta je bila ko nova.jednostavno joj je porod ili što li to sve malo porazbacao.ne bi čovjek vjerovao da to toliko utječe na raspoloženje i osjećaje no eto.
ajme,ponekad se vidim na tom putu...
Samo da se prijavim i ja u krug vas sa PPD-om. Moja curica je sad 21 mjesec i osjećam da to stanje polako prolazi (dogodi se poneki dan da sam dobro). Najveći mi je problem što nemam nikog za razgovor o tome (moja mama je tip koji sve rješava molitvom - nema da ne pomogne, MM je do grla u poslu i dosta je racionalan tip pa jednostavno NE KUŽI kad se jadam - kao da govorimo dva različita jezika; prijateljice još uvijek žive živote bez djece i ma koliko se trudile ne shvaćaju baš pa sam s vremenom i odustala od objašnjavanja jer me to dodatno jako zamara). Stručnu pomoć nisam u stanju potražiti zbog unutarnje vlastite blokade (biste li mi vjerovale kad bih vam rekla da nisam u životu bila ni na jednim konzultacijama na faksu jer me bilo strah i sram - fali mi još samo diplomski do kraja).
Lakše mi bude kad vidim da nisam jedina. Žao mi je da ovaj topic nisam uočila ranije.
cure, ali briga o djetetu jeste naporna, ja nisam imala ppd, ali sam imala konkretne razloge koji su me bacali u očaj.
MM je dolazio mjesecima ranije s posla, negdje oko 14h, ja sam već oko 12h gledala na sat i brojala svaku minutu, a znala sam zadnji sat i isplakati.
Nekako mi se vrti u glavi da način na koji je doživljen porod, ima veliki utjecaj na to kako će se žena kasnije nositi sa brigom o djetetu. Porod koji sam doživjela kao nešto na što trebam trošiti dodatnu enregiju da zaboravim, nije utjecao na mene isto kao porod koji sam doživjela kao ispunjenje, nadahnuće, skup najljepših i najpozitivnijih osjećaja ...
i ja sam upala u neku depresivnu fazu i sama sebe krivim što sam takva ali eto nemogu si pomoći.kad se dobro preispitam shvatim da je to zapravo jer su me drugi razočarali i morala sam sve sama,muž bio mjesec dana u zg na obuci,mama zakazala kad sam ju najviše trebala a ja sama sa dvije bebe i dani mi se svodili na pelene i hranjenje.i prošlo je mjesec dana od tad aja nikako da to prevaziđem i idem dalje.to je ono duraš dok možeš i misliš sve je ok al kad počneš pucati pucaš po svim šavovima.i sad mi muž pokušava pomoći ali ništa mi nije dosta dobro ,ide mi na živce i ništa me ne usrećuje.cure su sve zahtjevnije a ja sve manje živaca i snage...
već 8mj i još neš sitno....
samo sa svakakvim dodatnim malim usponima ali sve dubljim i dubljim padovima
neko vrijeme ne idem kod psih.... okrenem broj,pa prekinem....
imali smo veliku pauzu,pa nemam snage sve ispočetka....nemam snage,ni volje ni želje....
nekako mislim da ovo možda više nema veze s njom i PPD već da sam jednostavno u nekoj agresivnoj depresiji i kako koji dan...
pucam lako,nisam sretna,ne smijem se,ništa ni ne znači....ništa....
Koliko izlazite van i družite se s prijateljicama ?
Nekada jako rijetka i neobična situacija da se majka nosi potpuno sama sa brigom o djetetu, danas je postala sve učestalija. A još učestalije je postalo da majka u to vrijeme nema priliku niti progovoriti riječ sa živom osobom, osim priče preko telefona što je meni uvijek išlo na živce, i danas mi ide na živce pričati s prijateljicama ili rodbinom preko telefona. To me valjda još više podsjećalo da sam sama.
A najviše me znalo zapaliti preko telefona "sve ćeš ti to izdržati, lijepo uživaj sa svojom bebom i sve će biti dobro". Ma daj, ne treba mi teoretiziranje preko telefona, treba mi netko da mi podigne bebu da ne vrišti dok si perem zube ili sjedim ne wc školjki, ili pokušavam pojesti prvi zalogaj u 12 popodne. To mi je naročito rodbina s moje strane znala servirati, sjećam se mm je bio na nekom seminaru 8 dana, ja molim redom sve s moje strane da mi dođu barem po jedan dan od 12h - jedan mi dođe u 22h navečer, drugi mi dođe u 20h navečer itd., i to ono kaj joj je kaj plače, aha umorna je ide spavati, dobro idemo mi onda doma (sve samci bez ikakvih obaveza, osim posla) ... uh kad se sjetim.
TinnaZ, tako si u pravu.
X
Ja imam taj blagoslov da mogu (kako sad stvari stoje) biti sa svojom curicom kod kuće dokle hoću (planiramo je dati u vrtić možda) i to zaista cijenim. Ali jako mi je teško jer zadnjih 20ak mjeseci nemam nimalo slobode. I ne mislim pritom na izlaske (iako bi mi i to trebalo) ili bavljenje hobijem nego na stvari poput - okupati se sama bez da govorim "nemoj ovo ili ono; ne mogu te sad uzeti, itd". A kad malena spava toliko sam napeta i svaki čas čekam da me pozove (nije čvrsti spavač) tako da sam u fazi da masu stvari ni ne započinjem jer me strah da ih neću moći dovršiti. Vjerovale ili ne, otkako sam rodila prestala sam navečer odijevati pidžamu (spavam u dnevnoj odjeći). Ustvari osjećam se kao samohrana majka koja ne mora brinuti o novcu. Muž je pretrpan poslom i to ga pritišće, vidim da nije u stanju pomoći mi. Znamo da tako dugoročno ne ide i idemo u smjeru rasterećivanja, ali to ide iznimno sporo (pogotovo jer još opremamo kuću i nismo u poziciji odbijati poslove).
Ali znate što mi je najteže? Kad počnem sanjariti o vremenu za sebe nemam pojma više što bih radila "najtužniji smajlić"....... Potpuno sam se izgubila, moja osobnost kao da je nestala.
što se tiče tuširanja,pranja kose i sl....
stavim janu u kolica i uguram u kupaonu(uglavim) pa me gleda dok se tuširam,voda šumi, ja paradiram i dijete gleda u čudu :shock:
ak počne plakati,imam praznu bočicu od šampona koja ju zabavi taman da ja završim
meni je problem neimanje prijateljice s kojom bi bila svaki dan ili svaki drugi po pol sata tek toliko da s nekim progovorim....
bili smo par godina podstanari,mojenjali 6 stanova,sada di smo su sve čudni škrti i zatvoreni ljudi :?
nakon problema sa susjedom(bolesnici od 70g),policije,prijetnji mojoj djeci....i sl. ne volim biti vani jer je moje dvorište pod njegovim prozorom....
šetnja?? ovdje nigdje nema trotovara,već brza cesta na kojoj je u zadnjih par mj. 2 djece stradao dok su hodala uz rub.
i što mi ostane nego biti u kući i čekati kad može netko od dragih prijateljica sa zimnica doći do mene,ali imaju one svoje obveze i ne mogu doć češće od 1-2put u mj.
da nemam internet pukla bi odavno,a ovako !puckam" po malo,pa bude ok,pa puckam...
u tome ti je draga problem ...
Možeš li otići s jedom npr. jednom mjesečno svojima, ono na 7 dana ili 3 dana ...
kad ovo čitam onda sam i ja u ppd izgleda. :/ ja sam mislila da su ti neki dvojni osjećaji normalni i nisam puno pridavala pažnje tome,tim više što mi je sin "živo srebro" pa si nemrem priuštiti puno razmišljanja.no,bilo kako bilo (iako ja to još nisam primjenila na sebi
držte se cure.
znam da nemremo kroz svakodnevne agonije razmišljat šire,ali sjećam se da mi je jedan dr. na onkologiji,kada me pitao kako sam nakon poroda,a ja rekla da želim umrijeti,rekao "ajde malo dođi do mene na onkologiju da prošećemo sobama,pa ćemo vidjeti onda šta ćeš reći i koliko će ti onda živjeti".
ili kad te djeca nabriju i kad izgubiš strpljenje sa njima,samo se sjeti "a šta da ih naglo izgubiš,da ih nema".brrr...odmah se skuliram.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom