elin prvotno napisa
cure, znam da je od ovog vašeg razgovora prošlo skoro mjesec dana, ali imam identičan problem kao ribica tina, minus plač (iako se i plač zna javiti, ali stvarno vrlo rijetko). Traje to evo već šeti mjesec od poroda i ne znam što da radim. Inače po prirodi nisam depresivna osoba i borac sam, pa sam se odlučila javiti vama da mi malo pomognete savjetima kako ste svladale tu depresiju. Moja nije tako jaka kao kod ribice tine, ali mi se nimalo ne sviđa osjećaj bespomoćnosti, usamljenosti i besciljnosti. Moja cura je O.K., trudim se sa njom biti vesela i ne pokazivati joj da sam prazna i ona to prihvaća. Hvala Bogu, imam najbolju bebu na svijetu - veselu i dobru, rijetko plače i moram priznati da čak i moram ponjušiti pelenu kako bi skužila da li se pokakala jer ona to ne javlja. U svakom slučaju, imam dana kada mi se ne da niti dići iz kreveta, pa si kažem moraš i dignem se ni sama ne znam kako. Ima dana kada se, sorry kaj vam baš sve moram reći, ali voda došla do grla, niti ne istuširam (to čak zna trajati i po 2-3 dana). Nije da ne mogu, moja mišica spava, a nije i da bi čim se probudi počela plakati, nego mi se jednostavno ne da. Ima dana kada mi se ništa po kući ne da spremati, samo sjedim i gledam nered i još sam jadnija nego inače zbog toga. Sjedim i sažaljevam se, a mrzim samosažaljenje. I jedem, Bože koliko jedem. Željela bih biti ona stara, i onda dođu dani kada sam opet ista, nasmijana, šalim se, skačem, spremam sve u šesnaest i mislim napokon sam se izvukla, ali vrag, sve se opet vraća. I opet depresija, samosažaljenje, bespomoćnost. Ne želim takva kroz život. Što moje dijete može naučiti od mene takve? MM ne razumije, veli da mu je svega dosta. Bili smo jako bliski, zajedno smo još od srednje škole (vjerujte, jaaako dugo, jer imam dosta godina). Sada skoro niti ne razgovaramo, a o sexu da niti ne govorim, nema ga. Osjećam se kao oštećena roba. Okolina ne razumije, čak niti moja mama iako se stvarno trudi i tu joj nemam što prigovoriti. Imala sam problema i sa svekrvom o kojima sada ne želim pričati. U svakom slučaju, situacija nije dobra, borim se sama koliko mogu, ali više ne mogu sama. Trebam pomoć. Da li možda da potražim savjet psihijatra, imate li kakvog iskustva vezano za to? Inače, ne volim tablete i ne želim ih piti i to mi predstavlja najveći problem zbog kojeg ne želim potražiti stručnu pomoć. Molim pomoć i hvala unaprijed.
sada smo u gradu i bez obzira što je zrak koma i sve,mene je to preporodilo,a isto nemam baš frendica s kojima bi otišla na kavu,jer nijedna nema bebu i nemaju vremena kad ja imam itd.ali sam u žiži i to me nekak održava.a kad poludimo u kući-šetnja.to je zakon.
Odgovori s citatom
s kojima svaki dan pričam i koje uvijek nađu lijepu riječ podrške za mene....koje me tješe da nisam sama,dijelimo nespavanja,nacicavanja,viroze i svakodnevno trpe moja pametovanja,čak me i pitaju za savjete,pa se osjećam napokon važnom ,bitnom,korisnom.... 
) ili slažemo kockice,režemo karton i radimo krevete na kat bebama.....
...i tak...
. Poslušaj savjet japanke i bez straha i srama nazovi dr.
