U zadnje vrijeme sve mi se više počelo činiti da stvarno imamo problem, a radi se o uspavljivanju. Tea ima 19 mjeseci i još uvijek spava s nama i to nam ne smeta. Međutim problem je u odlascima na spavanja. Ona zaspi samo ako ja ležim s njom, a to se zna otegnuti i na sat vremena, pa i duže. Tako ja dnevno s njena dva odlaska na spavanja izgubim minimalno dva sata na ležanje kraj nje. Ako slučajno ustanem bez da išta kažem vrišti i plače da čuje cijela ulica. Ako joj kažem da idem npr. popit vode, već za minutu zove i ako ne dođem opet plač. Ako joj počnem objašnjavat da imam nekog poslića za obavit (velim joj konkretno: ja ću biti u drugoj sobi i malo popeglati veš, jel mogu?) ona me razumije i kaže "da", ali odmah napravi tužnu facu i počne tak tužno plakati.
Tak da mi ostaje jedino da sam kraj nje. Ona me uvijek zagrli, primi za ruku, daje mi puse i tak zaspi. Samo što to predugo traje. Čudno mi je jer se ponaša ko da je željna mame, a s njom sam skoro 24 na dan.
Ima li netko da je imao takav problem i uspio ga riješiti? Ili netko tko nije pa da znam da nismo jedini??


Odgovori s citatom
a do kad tako? pa ne znam...vjerovatno dokle treba tj kada bude se osjećala samostalna da može u svoju novu sobu u novi krevet...ima vremena!
. Mislim da je uzrok ovome i popodnevno spavanje, neki put spava i po 2 ipo - 3 sata ali sad sam joj ogranicila na max. dva sata pa otvorim vrata od sobe i upalim svjetlo da se lakse probudi.
mamino !!!
