Meni je jedna draga prijateljica noć prije mog prvog poroda iskreno priznala da mi zavidi :D !
Ja sam ostala u čudu :shock: ...pa kak mi možeš zavidit, pa idem rodit, a o tome sam dosad čula uglavnom horor priče.
A ona mi lijepo kaže da joj je to bio najveličanstveniji trenutak u životu, gotovo kozmičko iskustvo...
Pitam ja nju za bol, a ona odmahne rukom ...

Naravno da je bilo i boli, ali te njene riječi su me pratile u rodilištu, a mene je cijelo vrijeme-između trudova- drmala lagana euforija što ću postat mama i uskoro držat svoje dijete u rukama .

Za disanje - nema tu puno mudrosti, a jako pomaže: dok su trudovi lagani, rijetki i skroz podnošljivi- samo duboko i polako diši i pokušaj se što bolje opustit; kad krenu oni pravi, više ni ne možeš duboko disat, nego diši površno, plitko , kao dahtanje, ali je puno bolje kroz nos nego na usta.
Kad trud počne popuštati, polako usporavaš disanje i kod svakog udaha na kraju malo zadržiš dah (daje ti dodatnog kisika ) i tek onda izdahneš.

Kada/ako ti se čini da te nepodnošljivo boli, samo zamisli da otvaraš svojoj bebici put prema van, da ta bol ima smisao i da će proći.
Meni je u tim trenucima pomoglo da u sebi "zazivam" pomoć od Boga (ili bilo koje duhovne energije u koju vjeruješ da ti može pomoći) da izdržim i da sve bude dobro.
(Mislim da to jako pomaže samim time što misli umjesto na svoju bol usmjeravaš na nešto pozitivno.)
I tako je i bilo, a biće i tebi tako uz sve ove naše pozitivne vibre .
Puno sreće !