Identična situacija i kod mene. Ali ja sam u to vrijeme toliko plakala i plakala, non-stop. Pogotovo kad sam odlazila u rodilište, isto plakala do besvjesti jer kako će sad moj Domi bez mene, a i ja bez njega, falio mi je već i mjesec dana prije poroda jer sam znala da će doći dan kad ću ga ostaviti. I kad sam rodila provela sam cijelu noć plakajući za svojim prvim djetetom, ništa me nije bolili koliko srce i duša. I tada je došao treći dan u bolnici i MM ga je doveo u posjetu, a on tako veliki, pogotovo nos, nekako široki i glava, to sam si protumaćila činjenicom da sam ipak dva dana gledala u malo Matejevo lićeko i da je to normalno, ali nije bilo normalno jer morala sam naučiti podjeliti ljubav, a nisam mogla.
I naravno plakala i dalje. I u bolnici, i doma i non-stop. Svaki put kad bi počela razmišljati o Domiju suze su mi same tekle. Ali prošlo je nekako s vremenom, naučila sam kako mogu svoju ljubav dati svakome od njih dvoje. Moje prvo dijete sad ima sedam i pol godina i tako je nekako već veliki, odgovoran, ima svoje školske brige, svoje nove prijatelje i simpatiju, ima i svoju sobu u kojoj provodi vrijeme, ima i plivanje...puno je to vremena koje više ne provodimo zajedno i za time žalim, jer tako brzo odrastu, a ja bi da je još onako mali, da ga nosim, da mu pjevam, da spava kraj mene...Sjednem kraj njega uvećer kad zaspi pa ispunim tu svoju potrebu za njime i tako sam sretna kad ga vidim kako zadovoljno spava, umoran nakon napornog dana, moj sin, veliki sin, moje prvo djete.
A i ovaj manji vrapčić, toliko ti se uvuće pod kožu, njega nemožeš ni sekunde ne primjetiti, jer ti je uvijek za petama, uvjek blizu, osigurava si svoju dozu mamine ljubavi, jer ipak on ima starijeg bracu, konkurenciju u maminom srcu prepunom ljubavi za njih dvoje.