hvala, evo već me u zadnje vrijeme mući isto pitanje.
Nakon dugo,dugo isčekivanja kad sam ostala trudna neprestano mi je u glavi bilo pitanje hoću li ja moći ovu bebu voljeti istim intezitetom kao moju prvorođenu kćer, svaki put kad bih to pomislila užasno sam se osjećala, a onda kada je konačno nakon vrlo problematićne trudnoće moja druga princeza jednog predivnog jutra došla na svijet ... smijala sam se sama sebi kak su mi se motale takve gluposti po glavi.
Kad sam došla doma iz rodilišta, osim uobičajenog baby bluesa, cijelo vrijeme me pekla savjest što se više ne mogu posvetiti svojoj starijoj princezi...doslovce sam ko kišna godina. Pa, onda ona ogromna lavina osjećaja prema mojoj maloj mrvici, pa me zbog toga znala peći savjest još više . A s druge strane kada starija princeza i ja provedemo zajedno vrijeme igrajući se, njezin osmjeh na licu, odmah se počnem topiti i tek tada se osjećam, neznam kako bih to nazvala...