Evo bila ja danas treći put na tribinama i pratila školu plivanja moga sina.
Uglavnom teta koja ih kao uči plivati non stop viće, jer djeca (nijedan stariji od osam godina) ne reagiraju od prve kad ona nešto kaže, pa se malo zezaju međusobno, djeca ko djeca, a ona naravno ludi s njima. Ali nemogu reći da se žena ne trudi.
Mislim da moj sin definitivno neće savladati strah od duboke vode gdje nemože nogom dotaknuti dno, a to svaki dan postaje sve izraženije, jer s druge strane gdje je voda plića, pliva sasvim ok.
Danas je plakao dok mu je ona pokušavala objasniti da mu se neće ništa dogoditi ako skoći, čak mu je stavila i dva kolutića oko pasa i nudila mu da se drži za neki štap, ali ništa nije pomoglo, nije skoćio, a kako ona nije odustajala na kraju se spustio uz rub i čvrsto držao za ogradu od stepenica i tako plakao.
Ja sam na sto pedeset muka, dvoumim se kaj da napravim, vidim da ovo nićemu ne vodi, puno razgovaramo ali ne pomaže, tužan je do neba i natrag, najjednostavnije bi bilo da ga prestanem voditi, ali to je dvosjekli mać, ako nejde riješili smo problem oko tuge, a s druge strane kakva je to pouka: da kad nešto nejde, najlakše je odustati :/ .
Sad smo prije spavanja puno pričali, govorila sam mu da je to normalno da osjeća strah i da ćemo ga savladati samo ako budemo uporni, razgovorom sam "kupila" sutrašnji odlazak na plivanje jer je već bio rekao da bi najrađe da ga ispišem i iz škole i da ide ponovo u vrtić.
Odlućila sam da u Subotu odem s njim u taj bazen da ga cijelog dobro istražimo zajedno, pristao je, čak je bilo neke pozitive na njegovu licu.
Iscrpljena sam od svega. Idem se naspavati.