Ivana2 prvotno napisa
Mi smo M. učili od početka da ne razgovara s nepoznatima, a niti s poznatima ako to ne želi.
U parkiću: da ne razgovara niti s roditeljima prijatelja u parkiću, ako netko od nas nije prisutan jer: nema razloga da mu se netko obraća ako roditelj sjedi malo dalje na klupici. Zatim, ne obraća pažnju na eventualno prigovaranje roditelja u parkiću, nego dotrči k nama pa ćemo mi riješiti ako netko ima primjedbu. Objasnili smo mu da mi ovdje pazimo i odgovaramo za njega i da on ne mora i dapače ne smije razgovarati ni sa kime bez maminog i tatinog dopuštenja.
Ne dopušta da ga itko gladi po kosi i sl. (roditelji prijatelja, susjede, bakice na cesti) tj. točno se u svakom životnom razdoblju znalo tko može (od odraslih) ostvariti fizički kontakt, a to je oko deset ljudi. Objasnili smo mu da nema razloga da ga itko dodiruje, a maziti smije samo taj, taj i taj. I mi smo, radi dosljednosti, puno puta pregrizli d...k i zamolili dobre poznanike da ga ne dragaju jer mi to ne dopuštamo. Tako smo ga naučili da poštuje svoj prostor diskrecije.
U gradu, kad susrećemo prijatelje na cesti, imamo jasno dogovoren protokol. Ne mora pozdraviti niti odzdraviti ako ne želi. Ako ga upoznamo s onim koga smo susreli, znači da dopuštamo da razgovara s tom osobom, ali to ne znači da mora. Ako ga ne upoznamo, znači da ne želimo da komunicira (iz čega dijete jasno može izvući još neke zaključke). Moja mama se zgraža na to jer kad je s njom on ne želi razgovarati s „nekakvim starim babama koje zanima i njegov broj cipela“ i pravi se da nije prisutan. Naučili smo ga da su ime, adresa, imena roditelja, broj telefona i dr. privatni podaci i da se ne govore nepoznatim osobama (uključujući poznanike, jer tko treba znati tome su rekli roditelji).
Uvijek je znao poimenice iz čije ruke smije uzeti hranu (npr. slatkiše), a u kasnijoj dobi bi od roditelja prijatelja pristojno uzeo i donio nama. Mislim da je zato razvio nekakav sustav da slatkiše koje pojedinačno dobije u školi skuplja u džepovima, a jede samo kad je u sklopu npr. rođendanske proslave.
Kad hodamo cestom, ne uspostavljati kontakt očima jer je to poziv na komunikaciju. Kad nekoga dugo gledaš u oči, to je kao da mu kažeš da želiš da ti nešto kaže ili da. Na „čudne“ ljude ne obraćati pažnju i maknuti se ili zaobići u širokom luku.
Kad je M. bio mali, često smo slušali komentare na sve to: te kako se ne će znati ponašati i sam procijeniti ljude, te da je to pretjerano, a baka da je nepristojan. Bilo je i neugodnih trenutaka zbog očekivanja nekih ljudi.
Sad kad je veći, čini mi se da bolje od druge djece kuži kad netko pređe granicu dopuštene komunikacije i dalje je „nepristojan“ kad to treba biti. Nije sramežljiv, ni nespretan u komunikaciji, dapače.
Tako smo mi učili našeg M. „vještinama osobne sigurnosti“. Ali kad čovjek čuje „pretjerano“, „nepristojno“, „čudno“, dođe mu da se zapita... Ja mislim da je bolje i „nepristojno“ dijete nego pristojno dijete izloženo potencijalnoj opasnosti.
Problem je u običajima kod nas. Zapravo je, što se toga tiče, lakše djeci u gradu, nego djeci na selu.