"Djecu treba učiti vještinama osobne sigurnosti"

[momze]

rijeci su ovo osnivacice hrabrog telefona. izjava je vezana uz slucaj odvodjenja 'krivog' Petra iz vrtica "Izvor".

Psihologinja i osnivačica Hrabrog telefona Gordana Buljan Flander smatra da se s djecom ne radi dovoljno na njihovoj osobnoj sigurnosti te da bi ih se, isto kao što ih se uči prati zube ili prelaziti preko ulice, trebalo naučiti da ne smiju odlaziti s nepoznatim osobama.

dakle, mene muci sto reci djetetu kada mu kazes da ne smije ici sa nepoznatom osobom? zasto?
zbog toga sto su nepoznati ljudi zlocesti?
zbog toga sto imaju lose namjere?
zbog toga sto ce mu se nesto ruzno desiti?

:/

[vertex]

I mene je to mučilo jer nisam željela isprepadati dijete, a smatrala sam ovo jako važnom lekcijom. Rekli smo mu da je većina ljudi dobra, ali da postoje neki koji to nisu. Kako se to ne može raspoznati samo po izgledu, strašno je važno da sa nepoznatima ne razgovara, a pogotovo da od njih ništa ne uzima, nigdje s njima ne ide... Imao je oko 4 godine. Sad se više kreće sam jer ide u školu pa se opet poteegla ta priča. Objasnili smo da ako netko želi oteti dijete, tražit će prije svega dijete koje dobrovoljno ide pa on nije u opasnosti jer zna se to ne radi. Ipak,ako mu se učini da netko ima loše namjere, neka bježi koliko ga noge nose. Ako ga netko uhvati - neka viče na sav glas da ljudi čuju što se događa. Opet kažem - bilo nas je strah da ćemo ga isprepadat, ali eto, dobro je prošlo.

Inače se slažem da je učenje o osobnoj sigurnosti zapostavljeno, meni to nikad nitko nije naglasio, a s druge strane sam puno puta čula kako je važno poštovati starije. Pa mi je tako jedan "stariji" u po bijela dana ispred moje zgrade prodao priču kako ide nećakinji na rođendan, a njena je mama rekla da joj kupi gaćice. E ona je baš mog uzrasta, a on ne zna koji bi to bio broj, pa možemo li malo ući u ulaz da on to pogleda. Mislite da nisam otišla? Srećom, kako mi je dignuo suknjicu i počeo petljat nešto oko hulahopki, ja sam shvatila da tu nešto ne štima, jer sam očekivala da će pogledati markicu od gore, bez dizanja suknje. Rekla sam da mi nije trebao dizati suknju, našto se on momentalno povukao, rekao da nije ništa mislio i nestao glavom bez obzira. Ja sam imala dovoljno pameti, a mogla sam i ne imati. Imala sam negdje 6 godina.
Odlučila sam ovo ispričati da dočaram da je opasnost stvarno prisutna i nije negdje drugdje.

[vertex]

A, zaboravila sam reći da smo priču proširili na "bilo tko" - ako ti bilo tko radi nešto što ne želiš i znaš da je loše, jasno reci: ja to neću, pobjegni, viči.
Opet smo bili na sto muka - zlostavljači često nisu stranci, a kako djetetu objasniti da je moguće doći u situaciju da se braniš od nekog poznatog, možda i nekog koga voliš? Pa smo to formulirali pomoću ovog "bilo tko, čak i neko koga poznaješ".

[loonalee]

Da, kako ih naučiti a ne isprepadati?

Kolegica je svom sinčiću pokušala objasniti što da radi u slučaju da se izgubi. Rekla mu je da ode u prvi dućan i kaže teti koja radi da se izgubio i bla bla. Mali je naravno pitao: a mogu i stričeku ili teti na cesti odmah reći da sam se izgubio? Zašto moram u dućan?
Ona je tu ostala zatečena i nije znala što da mu odgovori. Da mu veli da striček nije dobar? Da mu može nešto napraviti? Da ga može odvesti/oteti i kaj ja znam što?? Bila je van sebe jer nije htjela malog isprepadat bez veze - pa nisu svi stičeki loši, al opet nije znala kako da mu objasni i postigne cilj - da on shvati.

Na kraju mu je jednostavno "naredila" da MORA ić u prvi dućan/kiosk i javit se teti koja tamo radi. Dalje mu nije objašnjavala.

Da li je to ispravno? Ne znam...

[loonalee]

Pa smo to formulirali pomoću ovog "bilo tko, čak i neko koga poznaješ".

Mislim da je ovako najispravnije...Na žalost, dokazano je da je veliki dio zlostavljača upravo pozata osoba ili osoba iz obitelji...

[Zdenka2]

Mi smo M. rekli da postoje zli ljudi koji bi namjerno htjeli napraviti djeci nešto zlo i da se treba čuvati. Objasnili smo mu neke situacije u koje bi eventualno mogao doći, ali ne u detalje, jer ga nismo htjeli prestrašiti niti mu pričati o gadostima i nasilju. Objasnili smo mu da svi moramo biti oprezni i čuvati se, pa tako i djeca. On je zaključio da ne bi ušao u tuđi auto ni otišao s nepoznatom osobom, ali da to za sada nije ni potrebno, jer uopće ne želi nikuda ići bez nas. Jučer je na TV-u čuo slučaj dječaka koji je otišao iz vrtića s nepoznatim čovjekom i nije se mogao načuditi što je tom djetetu bilo. Sigurna sam da M. to ne bi učinio, bez obzira na to što je čovjek spominjao mamu.

[ms. ivy]

ova slikovnica može biti zgodno polazište:

http://www.knjizmed.hr/djeca/detaljn...z.asp?id=10992

[Mony]

anchie76 obrisala recenicu koja se greskom tu nasla

Mi smo nedavno poceli s jednostavnim pricama kako mora biti oprezan jer postoje ljjudi koji bi ga mogli uzeti od mame i tate i da ne smije pricati ni sa kim ukoliko mi nismo s njim.

No, skuzila sam da od tada ne zeli ni reci Dobar dan u liftu, sto dotad je govorio, da se srami onih koji udju u lift i gleda u pod, iako naravno nije sam.

Ne bih htjela umanjiti znacaj toga da ne smije pricati sa stranim ljudima, ni u ludilu s njima otici negdje, bez obzira sta mu nude, s tim da bih mu htjela ponuditi objasnjenje, koje pak on tako malen moze krivo shvatiti, a ipak ga tim objasnjenjem ne bih htjela prestrasiti svijeta oko sebe.
Toliko dvojbi... :/

Treba li se usaditi malo straha u njih da ozbiljno shvate nase upute i da im budu alarm u situacijama u kojima bimozda mogli pomisliti: A mozda bih mogao… :?

[tanja_b]

Mony, kakav ti je to početak posta :?

A što se tiče ovog:

No, skuzila sam da od tada ne zeli ni reci Dobar dan u liftu, sto dotad je govorio, da se srami onih koji udju u lift i gleda u pod, iako naravno nije sam.

Andrej je tek nedavno izašao iz faze totalne sramežljivosti, tek je počeo gledati u lice onog tko mu se obraća (još uvijek izbjegava razgovore), tako da mi se u ovom trenutku čini kontraproduktivnim upozoravati ga na moguće opasnosti od nepoznatih ljudi (on ionako bježi od nepoznatih). Ipak, jasno mi je da ćemo ga morati pripremiti na moguće situacije, da ne izraste u naivnu ovcu (kad se samo sjetim koliko puta sam i sama bila u opasnim situacijama kao dijete, nitko me nije poučio što da radim i dobro sam prošla samo zahvaljujući slučaju!)

[litala]

objasnjavam ja idi, u dobi od nekih sest godina, o ne razgovaranju s nepoznatima (utvrdjujemo gradivo, kao...)

- ako nekoga ne poznajes, ne ides nikamo s njim.
- dobro.
- ako netko dodje po tebe u vrtic, a tata i ja nismo ti ujutro rekli da ce doci po tebe - ne ides s njim.
- dobro.
- pa makar bila nona ili barba (moj brat).
- dobro.


i sve tako u detalje, ni ako joj netko na cesti kaze da joj pozna tatu, ni mamu, ni ako joj nudi barbie, ni cokoladu najvecu, ni lizaljku... sve je super prihvatila i na svaki scenarij odgovarala onako kako sam ja samo mogla pozeljeti...

i onda prica o dvoristu (tada nismo imali ni portun na ulazu), kako ako se igraju ispred kuce i netko dodje u dvoriste, netko nepoznat ili recimo, susjed, kojeg poznaje, onda treba vikati: maaaaamaaaa, dosao je netko!!!! i vjezbamo mi to vikanje, prvo ja, pa zajedno, pa ona sama... pa jel je ja cujem iza kuce, i sve super...

nakon pola sata, spremam ja rucak, kad na straznjoj terasi neki covjek. nikad ga vidjela. mm je obrtnik i cesto ga ljudi traze... ja porazgovaram s njim, on ode, ja ga ispratim i nadjem idu ispred kuce, onako zasramljeno se crveni i cereka ja pitam: nisi me upozorila da je netko dosao u dvoriste? a ona: pa bilo me sram.....

eto. ubilo me u pojam totalno. :/

[Mony]

Mony, kakav ti je to početak posta :?

Eh, kad radim sto stvari odjednom, copy-paste-am jer mi Internet na trenutak rikavao, pa na kraju sve selektirala iz Worda, iskopirala i paste-ala u post

Sorry, zamolit cu moderatore da pobrisu

A što se tiče ovog:

No, skuzila sam da od tada ne zeli ni reci Dobar dan u liftu, sto dotad je govorio, da se srami onih koji udju u lift i gleda u pod, iako naravno nije sam.

Andrej je tek nedavno izašao iz faze totalne sramežljivosti, tek je počeo gledati u lice onog tko mu se obraća (još uvijek izbjegava razgovore), tako da mi se u ovom trenutku čini kontraproduktivnim upozoravati ga na moguće opasnosti od nepoznatih ljudi (on ionako bježi od nepoznatih). Ipak, jasno mi je da ćemo ga morati pripremiti na moguće situacije, da ne izraste u naivnu ovcu (kad se samo sjetim koliko puta sam i sama bila u opasnim situacijama kao dijete, nitko me nije poučio što da radim i dobro sam prošla samo zahvaljujući slučaju!)

Ja isto ne znam koliko je OK da inzistiramo na tim pricama, al smo definitivno pomislili kako je vrijeme da ga pocnemo upozoravati, da ne bi poslije bilo: s neba pa u rebra. Pa cemo s mjerom, po procjeni, da, ko sto kazes, ne bi bilo kontraproduktivno.

[Vlvl]

Naš je klinac došao s 10 godina. Odmah smo ga krenuli obrađivati s pričama ne s nepoznatima, ni blizu, ne prići autu, ne uzet slatkiše itd. Sve začinjeno dodatkom "znamo da si ti pametan, ali ovo je nešto na što te moramo upozoravati", da se ne bi uvrijedio, jer "nije on glup".
Živimo sami, pa je znao ostajati sam doma. Rekli smo mu da ne otvara vrata apsolutno nikome dok nas nema doma, izuzetak su baka i dida, ali da oni sigurno neće doći a da se prije telefonom ne najave. Naglašavali smo da ni policija ne smije u stan dok mi nismo doma. Da ne pušta ni očitavače brojila, neka kaže da dođu poslje. Možda smo bili suviše paranoični, šta ja znam.

Kako je rastao postali smo sigurniji. Ipak smo prije svakog odlaska na put sa školom, bakom ili klubom ponavljali priču: nikad sam, nikad s nekim stranim, ako netko traži pomoć ne mora od djeteta tražiti, konačno, dobronamjerni ljudi danas ni ne pokušavaju nešto slično.
Isto smo mu rekli ako dođe do frke da trči iz sve snage i zove upomoć, da su klinci mahom brži od odraslih.

I još na početku smo rekli da ako bi mu bilo tko, uključujući poznate i rodbinu, radio nešto što mu ne odgovara ili ga maltretirao na bilo koji način da nam kaže. Da ima pravo da mu bude dobro i ugodno, i da se makne kad mu nije, i da nitko od odraslih nema prava iznad toga.

[Andora]

potpisujem Vlvl.

i dodatak: užasno me ljuti kad sam vani s MM, a on je taman izašao iz službe i još je u policijskoj odori i onda čujem bake, mame, tate kako prijete svom djetetu: "Oooo, evo ti policajac, sad će te on..."

kakav nonsens - umjesto da dijete uče da se obrati policajcu ako se zagubi ili mu se nešto dogodi

[ms. ivy]

uffffffff

andrej odavno zna reći svoje ime, prezime i adresu, i zna da ih treba reći stričeku policajcu ako se izgubi. ovo smo vježbali kroz igru, dosad sam odbijala pomisao da bi se to zaista moglo dogoditi.

generalno zna da uvijek smije reći kad mu se ne da maziti i tome slično.

morati ćemo se detaljnije pozabaviti tom temom.

ipak, ne sumnjam da bi iz vrtića otišao s bilo kim ako mu spomene mamu. sad kad po njega idu baka i deda, dovela sam ih na upoznavanje s tetama i uvijek ujutro kažem tko će doći. ispunili smo i formular s imenima. no, radi teta na zamjeni uvijek treba biti ekstra oprezan...

[Zdenka2]

Mi smo M. isto još vrlo malog naučili da zna reći generalije i da se uvijek može obratiti policajcu. S obzirom da ga fasciniraju, ne bi mu to bio problem. Sad sa 6 godina, počela sam ga ostavljati samog, vrlo kratko - isprva samo na pet minuta, sada i do 15 minuta. Odem do kioska ili do dućana, a on ostane kod kuće. Jednom kad sam se vraćala htjela sam testirati njegovu reakciju, pa sam pozvonila na parlafon. Nije automatski otvorio vrata nego je pitao tko je. :D Isto tako i jednom drugom prilikom kad sam pozvonila na vratima stana. :D

[Ivana2]

Mi smo M. učili od početka da ne razgovara s nepoznatima, a niti s poznatima ako to ne želi.
U parkiću: da ne razgovara niti s roditeljima prijatelja u parkiću, ako netko od nas nije prisutan jer: nema razloga da mu se netko obraća ako roditelj sjedi malo dalje na klupici. Zatim, ne obraća pažnju na eventualno prigovaranje roditelja u parkiću, nego dotrči k nama pa ćemo mi riješiti ako netko ima primjedbu. Objasnili smo mu da mi ovdje pazimo i odgovaramo za njega i da on ne mora i dapače ne smije razgovarati ni sa kime bez maminog i tatinog dopuštenja.
Ne dopušta da ga itko gladi po kosi i sl. (roditelji prijatelja, susjede, bakice na cesti) tj. točno se u svakom životnom razdoblju znalo tko može (od odraslih) ostvariti fizički kontakt, a to je oko deset ljudi. Objasnili smo mu da nema razloga da ga itko dodiruje, a maziti smije samo taj, taj i taj. I mi smo, radi dosljednosti, puno puta pregrizli d...k i zamolili dobre poznanike da ga ne dragaju jer mi to ne dopuštamo. Tako smo ga naučili da poštuje svoj prostor diskrecije.
U gradu, kad susrećemo prijatelje na cesti, imamo jasno dogovoren protokol. Ne mora pozdraviti niti odzdraviti ako ne želi. Ako ga upoznamo s onim koga smo susreli, znači da dopuštamo da razgovara s tom osobom, ali to ne znači da mora. Ako ga ne upoznamo, znači da ne želimo da komunicira (iz čega dijete jasno može izvući još neke zaključke). Moja mama se zgraža na to jer kad je s njom on ne želi razgovarati s „nekakvim starim babama koje zanima i njegov broj cipela“ i pravi se da nije prisutan. Naučili smo ga da su ime, adresa, imena roditelja, broj telefona i dr. privatni podaci i da se ne govore nepoznatim osobama (uključujući poznanike, jer tko treba znati tome su rekli roditelji).
Uvijek je znao poimenice iz čije ruke smije uzeti hranu (npr. slatkiše), a u kasnijoj dobi bi od roditelja prijatelja pristojno uzeo i donio nama. Mislim da je zato razvio nekakav sustav da slatkiše koje pojedinačno dobije u školi skuplja u džepovima, a jede samo kad je u sklopu npr. rođendanske proslave.
Kad hodamo cestom, ne uspostavljati kontakt očima jer je to poziv na komunikaciju. Kad nekoga dugo gledaš u oči, to je kao da mu kažeš da želiš da ti nešto kaže ili da. Na „čudne“ ljude ne obraćati pažnju i maknuti se ili zaobići u širokom luku.
Kad je M. bio mali, često smo slušali komentare na sve to: te kako se ne će znati ponašati i sam procijeniti ljude, te da je to pretjerano, a baka da je nepristojan. Bilo je i neugodnih trenutaka zbog očekivanja nekih ljudi.
Sad kad je veći, čini mi se da bolje od druge djece kuži kad netko pređe granicu dopuštene komunikacije i dalje je „nepristojan“ kad to treba biti. Nije sramežljiv, ni nespretan u komunikaciji, dapače.
Tako smo mi učili našeg M. „vještinama osobne sigurnosti“. Ali kad čovjek čuje „pretjerano“, „nepristojno“, „čudno“, dođe mu da se zapita... Ja mislim da je bolje i „nepristojno“ dijete nego pristojno dijete izloženo potencijalnoj opasnosti.
Problem je u običajima kod nas. Zapravo je, što se toga tiče, lakše djeci u gradu, nego djeci na selu.

[Andora]

o, čovječe jeste ga programirali! :shock:

koliko mali ima godina?

[zrinka]

zato meni ono ne sjeda nikako 'slusati starije i prema njima biti pristojan' :/
ali o tome smo na drugom topicu pricali

ja ga ucim da slobodna kaze akko mu tko ili sto smeta, da se ne stidi - ako dodje tetka koja ga zeli izljubiti a to mu se ne svidja da njoj kaze ili da meni kaze...

a ovo na cesti i s nepoznatima, pricamo o tome....

[Ivana2]

M. sad ima 8 godina.
Zvuči komplicirano, ali uopće nije. Od pelena smo ga tako učili i tako smo se ponašali. Zar nije kompliciranije imati pravilo sa sto "ali"?
Imali smo situaciju npr. netko se zalijepi za dijete, pa kako je slatki, pa kako je dragi... "A kako se ti zoveš?"............... Gleda mamu. I mama s osmijehom: ........... "Maca popapala jezik? M ozbiljno: ............ Mama s osmijehom: ............ "Baš lijep dan za šetnju. Doviđenja." "Doviđenja"

[Zdenka2]

M. sad ima 8 godina.
Zvuči komplicirano, ali uopće nije. Od pelena smo ga tako učili i tako smo se ponašali. Zar nije kompliciranije imati pravilo sa sto "ali"?
Imali smo situaciju npr. netko se zalijepi za dijete, pa kako je slatki, pa kako je dragi... "A kako se ti zoveš?"............... Gleda mamu. I mama s osmijehom: ........... "Maca popapala jezik? M ozbiljno: ............ Mama s osmijehom: ............ "Baš lijep dan za šetnju. Doviđenja." "Doviđenja"

Jednom kad su se oko njega stuštile neke moje starije rođakinje, moj M. je očajno šapnuo: Mama, brišimo od ovih strašnih žena! I on u takvim situacijama potpuno zanijemi i ne da riječ iščupati iz sebe. U crkvi ne želi dati ruku nikome osim meni i eventualno tati. Ja poštujem te njegove granice i nikad ga ne silim na očekivanu "pristojnost". Jedino na čemu inzistiram je pozdrav.

[tanja_b]

Moram ovdje razočarano napisati da, nakon svih tema koje su se vrtile ovih dana (i o osobnoj sigurnosti, i o pedofiliji, i sl.), i koje sam ja prežvakala s MM-om, danas je MM pao na ispitu
Bio je s Andrejem u šetnji i naišao je nepoznati starčić iz obližnjeg doma i dao je Andreju bombon i oni su ga uzeli! :shock:

Kad je vidio moju kiselu facu, MM je odmah znao da je zeznuo stvar, i zaista jest, jer smo a) prvo imali velikih problema da Andrej ne smaže taj bombon neposredno prije ručka; b) ne znam kako će se to odraziti na buduće moguće slične događaje.
Ajde, nadam se da ipak jedna lasta ne čini proljeće, pa da i jedan primljeni bombon neće imati fatalne posljedice po buduću osobnu sigurnost... ako se to ne bude više ponavljalo.

[Trina]

Mi smo M. učili od početka da ne razgovara s nepoznatima, a niti s poznatima ako to ne želi.
U parkiću: da ne razgovara niti s roditeljima prijatelja u parkiću, ako netko od nas nije prisutan jer: nema razloga da mu se netko obraća ako roditelj sjedi malo dalje na klupici. Zatim, ne obraća pažnju na eventualno prigovaranje roditelja u parkiću, nego dotrči k nama pa ćemo mi riješiti ako netko ima primjedbu. Objasnili smo mu da mi ovdje pazimo i odgovaramo za njega i da on ne mora i dapače ne smije razgovarati ni sa kime bez maminog i tatinog dopuštenja.
Ne dopušta da ga itko gladi po kosi i sl. (roditelji prijatelja, susjede, bakice na cesti) tj. točno se u svakom životnom razdoblju znalo tko može (od odraslih) ostvariti fizički kontakt, a to je oko deset ljudi. Objasnili smo mu da nema razloga da ga itko dodiruje, a maziti smije samo taj, taj i taj. I mi smo, radi dosljednosti, puno puta pregrizli d...k i zamolili dobre poznanike da ga ne dragaju jer mi to ne dopuštamo. Tako smo ga naučili da poštuje svoj prostor diskrecije.
U gradu, kad susrećemo prijatelje na cesti, imamo jasno dogovoren protokol. Ne mora pozdraviti niti odzdraviti ako ne želi. Ako ga upoznamo s onim koga smo susreli, znači da dopuštamo da razgovara s tom osobom, ali to ne znači da mora. Ako ga ne upoznamo, znači da ne želimo da komunicira (iz čega dijete jasno može izvući još neke zaključke). Moja mama se zgraža na to jer kad je s njom on ne želi razgovarati s „nekakvim starim babama koje zanima i njegov broj cipela“ i pravi se da nije prisutan. Naučili smo ga da su ime, adresa, imena roditelja, broj telefona i dr. privatni podaci i da se ne govore nepoznatim osobama (uključujući poznanike, jer tko treba znati tome su rekli roditelji).
Uvijek je znao poimenice iz čije ruke smije uzeti hranu (npr. slatkiše), a u kasnijoj dobi bi od roditelja prijatelja pristojno uzeo i donio nama. Mislim da je zato razvio nekakav sustav da slatkiše koje pojedinačno dobije u školi skuplja u džepovima, a jede samo kad je u sklopu npr. rođendanske proslave.
Kad hodamo cestom, ne uspostavljati kontakt očima jer je to poziv na komunikaciju. Kad nekoga dugo gledaš u oči, to je kao da mu kažeš da želiš da ti nešto kaže ili da. Na „čudne“ ljude ne obraćati pažnju i maknuti se ili zaobići u širokom luku.
Kad je M. bio mali, često smo slušali komentare na sve to: te kako se ne će znati ponašati i sam procijeniti ljude, te da je to pretjerano, a baka da je nepristojan. Bilo je i neugodnih trenutaka zbog očekivanja nekih ljudi.
Sad kad je veći, čini mi se da bolje od druge djece kuži kad netko pređe granicu dopuštene komunikacije i dalje je „nepristojan“ kad to treba biti. Nije sramežljiv, ni nespretan u komunikaciji, dapače.
Tako smo mi učili našeg M. „vještinama osobne sigurnosti“. Ali kad čovjek čuje „pretjerano“, „nepristojno“, „čudno“, dođe mu da se zapita... Ja mislim da je bolje i „nepristojno“ dijete nego pristojno dijete izloženo potencijalnoj opasnosti.
Problem je u običajima kod nas. Zapravo je, što se toga tiče, lakše djeci u gradu, nego djeci na selu.

Znam da si jako puno truda uložila u sve što si ga naučila ali iskreno,smatram da ovo nije pravilan način. Ovo što je tu nabrojeno ja nebi bila u stanju zapamtiti a i ne slažem se sa svime(iako ja nisam tu da se slažem ili ne slažem ). Ne možeš od straha da ga netko ne takne zabraniti svojim prijateljima da ga podragaju po glavi :? ili učiti ga da ne gleda druge u oči ili ovo dopuštanje razgovora ....znam zbog čega mu je sve to rečeno ali gdje je on u svemu tome? Bit svega je da naučite dijete da su opasnosti moguće i da mu se na adekvatan način objasni što nebi smio a što ne.Ovo mi je malo pretjerano i mogli bi izazvati kontraefekt.Bojat će se bliskih kontakata sa svima, razgovarati s odraslima spuštene glave zbog kontakta očima isl...

[suncokret]

Svojoj djeci nikada ne govorim s kim smiju ili ne smiju razgovarati- kad nam se netko obrati ako žele razgovaraju (rjeđe), a ako ne žele ne razgovaraju. Mala djeca se prema strancima uglavnom postavljaju onako kako se postavi osoba koja je s njima i mislim da je važno omogućiti djeci tu neverbalnu komunikaciju i pokušati ih naučiti procjenjivati ljude.
Ne govorim im da ih se ne smije dirati-budući da nikad nisam rekla rečenice tipa: daj baki pusu, pusti nek te ovaj/onaj zagrli i sl. oni sami od sebe odbijaju kontakt koji im ne odgovara.Iako imaju tek 3 god. lijepo kažu nemoj me dirati.
Po meni za osobnu sigurnost je najvažnija visoka razina samopoštovanja.
I za veću djecu je važno da ih se naući osnove zaštite od kriminala-ne otvarati svakom vrata, ne odavati osobne podatke i sl.
No malo mi je pretjerano plašiti ih strancima i braniti bilo kakvu komunikaciju ili dodir (npr. poznanika po glavi). Mislim da to nije najbolji način, ali to je samo moje mišljenje.

[Ivana2]

Nije sramežljiv. Vrlo je komunikativan. Sve više se pouzdaje u vlastitu prosudbu, a istodobno je automatizirao čuvanje svojih granica. Ne, ja ne mislim da smo pogriješili jer ga gledam svaki dan kako reagira u raznim situacijama i nadam se da će tako biti i jednog dana kad mu netko ponudi cigarete, alkohol, drogu i sl.
Eto, ja sam samo htjela napisati što smo mi konkretno radili kako bismo dijete naučili vještinama osobne sigurnosti. Ja bih voljela čuti kako drugi roditelji usmjeravaju djecu u tom smislu kako bih naučila nešto novo.

[flower]

mi radimo na tome - ali ne kao neki zadatak, vise spontano, kad je neka situacija iskoristimo je - citamo knjigice - Medvjedici i neznanci mi je jako OK, a sto se tice nepoznatih imamo jedno vazno pravilo - prije svega pitati mamu ili tetu odnosno javiti se odrasloj osobi koja vodi brigu o njoj (a to je za sve - od bonbona do odlaska s nepoznatom osobom).

[Barbi]

I mi radimo na tome spontano. I neke mi je stvari zbilja teško objasniti. :/
Npr. pričali smo da ne treba ništa uzimati od nepoznatih ljudi, ako ti netko nešto ponudi. I prihvatio je to.
I onda smo se šetali po centru grada gdje obično dijele raznorazne promotivne letke i ja sam uzela jedan letak. I Patrik me najprije pitao "jel ti nju poznaš?" (curu koja je dijelila letke). Pa sam ja rekla da ne. "Pa zašto si onda uzela to što ti je dala?"
Sva sam se zapetljala u objašnjavanju da je to njen posao i da je letak reklama pa da vidimo što se reklamira.... ali kako očekivati da dijete skuži kad se nešto smije a kad ne. :/

[Barbi]

I mi radimo na tome spontano. I neke mi je stvari zbilja teško objasniti. :/
Npr. pričali smo da ne treba ništa uzimati od nepoznatih ljudi, ako ti netko nešto ponudi. I prihvatio je to.
I onda smo se šetali po centru grada gdje obično dijele raznorazne promotivne letke i ja sam uzela jedan letak. I Patrik me najprije pitao "jel ti nju poznaš?" (curu koja je dijelila letke). Pa sam ja rekla da ne. "Pa zašto si onda uzela to što ti je dala?"
Sva sam se zapetljala u objašnjavanju da je to njen posao i da je letak reklama pa da vidimo što se reklamira.... ali kako očekivati da dijete skuži kad se nešto smije a kad ne. :/

[tanja_b]

I mi radimo na tome spontano. I neke mi je stvari zbilja teško objasniti. :/
Npr. pričali smo da ne treba ništa uzimati od nepoznatih ljudi, ako ti netko nešto ponudi. I prihvatio je to.
I onda smo se šetali po centru grada gdje obično dijele raznorazne promotivne letke i ja sam uzela jedan letak. I Patrik me najprije pitao "jel ti nju poznaš?" (curu koja je dijelila letke). Pa sam ja rekla da ne. "Pa zašto si onda uzela to što ti je dala?"
Sva sam se zapetljala u objašnjavanju da je to njen posao i da je letak reklama pa da vidimo što se reklamira.... ali kako očekivati da dijete skuži kad se nešto smije a kad ne. :/

E baš ovakve situacije i mene muče - kako to objasniti!
U subotu smo bili na velesajmu, na Zg transport show, i na svakom štandu Andreju su nešto davali (valjda im je bio sladak, onakav mali među kamionima) - te balon, te kamiončić, pa kartonski vlakić... pa je onda poslije u parkiću uzeo bombon od nepoznatog stričeka, a ni MM nije reagirao!
Kako biste vi objasnili, u čemu je tu razlika?

[vertex]

Meni je osnovna razlika je li roditelj tu ili ne. Ako su s nama, znači da mi pazimo, mi preuzimamo odgovornost. Mogu uzeti balon ili bilo što jer smo mi to odobrili (ili ne mogu ako mi tako kažemo). Meni su pravila o osobnoj sigurnosti važna za situacije kad je dijete samo. D. nam je uvijek na oku i s njim nismo još načimali tu temu. S A. smo počeli razgovarati kad je bio dovoljno velik da nam ne mora u svakom trenutku biti u vidnom polju.
Mi smo dali do znanja da su to pravila koja vrijede posebno i bez iznimke za djecu (kad su sami), dok roditelji imaju više iskustva i znaju procijeniti što je u redu uzeti.

[ms. ivy]

i mi smo imali identičnu situaciju na velesajmu i rekla sam andreju da smije uzeti jer je sa mnom. s obzirom da nam je još uvijek stalno na oku, to je zasad dovoljno - a polako ćemo početi objašnjavati kako se treba ponašati kad bude sam.