podižem temu...dugo nitko ovdje ništa ne piše,a meni baš treba koja riječ podrške...
Rodila drugo dijete, predivnu curicu, stresna trudnoća,doktor me isplašio svakakvim najavama,na kraju nikakvih problema, lagan porod, zdravo dijete, dojenje školski...uglavnom, što se tiče bebe, nema nikakvih problema, nikakvih podvojenih osjećaja, ljubav za nju je neupitna, nije to ono što me muči...ona je sad 3 mjeseca, a ja se osjećam tako loše...Imam osjećaj kao što je netko gore napisao da su se životii svih oko mene najnormalnije nastavili, samo ja čamim u kući i ne uspijevam se organizirati onako kako bi htjela. I tu nastaju paradoksi - znam da bi mi trebalo što više nekih aktivnosti, šetnji, druženja...ali fizički se osjećam tako jadno, samopouzdanje mi je na najnižim razinama otkad znam za sebe, kad se pogledam u ogledalo, smučim se sama sebi i onda si mislim, kud ću ići takva...sve druge mame izgledaju kao iz časopisa, dotjerane,našminkane, bez kg viška zaostalih iz trudnoće...a ja valjda dobivam kg i nakon trudnoće...
tu je onda i odnos s mužem i starijim djetetom...nekad mi se čini da su njih dvoje svijet za sebe, a ja i mali sisavac odvojeni od njih...jeste li se nekad tako osjećale? Kao da vam starije dijete nekako izmiče, kao da ga gubite? Ja sam baš svjesna toga i na to sam se pripremila, da neću zapostavljati starije dijete i pokušavam to, ali kad nekako ispadne da non stop trebam biti na raspolaganju bebi, pogotovo sad tijekom prvih mjeseci, kad je dojenje jako često, onda je zbilja muž stalno sa starijom curom, a ja to gledam, plačem i osjećam se bespomoćno i jadno,čak i ljubomorno...
Na kraju se svodi na to da sam u kući s bebom, da se svađam s mužem naveliko, uglavnom to eskalira oko nekih gluposti jer mu ono što me muči ne mogu reći i objasniti,ili pokušam, pa naiđem samo na čuđenje i nerazumijevanje i rečenice tipa kakve su to gluposti,jesi ti normalna i slično...

evo,sad kad gledam ovaj svoj post isto mi sve izgleda zbrda zdola i kaotično,ali ne mogu bolje opisati ono kroz što prolazim