stvar je vjerojatno u tome da si svaka žena koja se nađe u ovakvom stanju treba pronaći nešto za sebe, nešto za punjenje baterija. To je individualno, od žene do žene. Nekom topla kupka,nekom sat vremena (ako nije luksuz ) šetnje. Ja sam se recimo uvijek bavila sportom i trčanjem i to je ono što mi nedostaje sad, to mi je bilo baš punjenje baterija i rješavanje nakupljenog stresa. Kaže mi muž jučer (kao poveli smo neki razgovor o tom mom "stanju", nakon što sam mu rekla nek si malo progugla PPD-na što je on rekao da njemu ne treba google ni forumi, hm...) pa kao jel si ne mogu odvojiti pola sata dnevno za trčanje???Halooo,na kojem planetu on živi?? Kao pa jel moram baš navečer ići trčati, mogu i ujutro...nisam znala jel da se smijem ili šta...jutra su u našem domu kaotična noć s tromjesečnom bebom nije baš noć u kojoj odvališ 6 sati sna u komadu pa si ujutro sav raspoložen i nabrijan za trčanje, sigurno bih zaspala na početku...a navečer bih mogla otići jednom u tjedan dana, jer nikoga od potencijalnih "čuvara" bebe nema u tom periodu. Kao što sam rekla, svi su u svojim filmovima i životima, uključujući i MM...a prije trčanja treba sve organizirati tako da mogu neometano otići, nahraniti bebu tako da mi cice ne budu kao dva kamena dok trčim, riješiti nekako i starije dijete,presvući se...i dok to sve obavim, prođe me volja

Sigurno su hormoni dijelom "zaslužni" za sve to skupa...ali dijelom i sami karakter i psiha pojedine žene. Uistinu vjerujem da ima žena koje to ne pogađa tako...ja nažalost nisam jedna od takvih, cijeli život nešto analiziram...
uglavnom,bude boljih i lošijih dana...samo,kad naiđu oni lošiji, cijeli dan bih mogla proplakati...

nakon prvog djeteta isto me tako slično nešto bilo uhvatilo otprilike tri mjeseca nakon poroda.samo onda smo i s dojenjem imali problema,pa je i to uvelike utjecalo.Jako mi je počela opadati kosa, imunitet je bio na nuli, psiha isto tako.Bila kod dr.s knedlom u grlu,skoro se i rasplakala, ona me poslala na krvne pretrage koje nisu pokazale ništa alarmantno i to je bilo to...
možda je lakše u većim sredinama gdje možeš pronaći i psihologa i homeopata, neutralne ljude koji će ti pomoći svojom stručnošću, diskretno, tako da za to ne zna šira zajednica. Kad živiš u manjoj sredini poput mene, na tako nešto ne možeš računati.