Ja se uvijek rado prisjetim studentskih dana, a otad potječe jedna zgodna pričica. Naime, moja prijateljica je u to vrijeme imala 3 mala nećaka (sad ih je 4 već su veliki ) i svakog vikenda nam dolazila s novim doživljajima. Gledaju klinci Kralja lavova i u akciji navijaju za svoje favorite. Najmanji viče: "Ajmo, higijena, sad, to higijena!" Na to će stariji:"Joooj Matija, pa to je hijena. Higijena ti je bolest!"

Ima još jedna iz tog davnog vremena:
U susjedstvu moje sestrične stanovao je dječak kojega su zvali Mićo. Njezina se Gabi, tada 2,5 godišnja djevjčica, često igrala s njim, ali nikako joj njegovo ime nije išlo pod kapu. Jednoga dana upitala je mamu zašto se on tako zove, a mama joj je rekla da je on ustvari Mihael da mu se tata i dida tako zovu, pa je zato i on Mićo. Na to mala zaključi: Aha, k'o Gibonni. Mama ostade u čudu i pita ju zašto k'o Gibonni, a Gabi će: "Nek' se dijete zove kao ja!".

Moji su klinci još maleni pa nemaju izjave, ali se zato svakodnevno smijemo gestama, facama, grljenju, hrvanju. Baš sam sinoć konstatirala kako bi bilo dosadno da je samo jedan.