Ova prica je prije svega namijenjena mamama koje su imale negativna iskustva. Ako ste strasljivi, nemojte citati dalje!

Nakon prvog poroda koji je zavrsio hitnim CR, u drugoj sam se trudnoci pripremala za VBAC. Medjutim, kako se blizio kraj trudnoce, tako je postalo sve evidentnije da ce to ipak ponovo biti CR. Naime, beba je bila na zadak i bila je poveca (po UZV 4300 – 4400 g). Jos kako sam vec imala CR, doktori mi nisu dali nikakve nade za VBAC. I tako sam pocela proucavati sve o CR i nacin na koji bi to mogla ipak pretvoriti u pozitivno iskustvo. Naime, ja sam silno zeljela prirodan nemedikalizirani porod, tako da sam bila dosta razocarana sto moram ponovo na CR. Ali zenska psiha je izgleda takva da se moze svemu prilagoditi, pa sam se i ja pomirila sa CR. Inace sam tip osobe koji se uzasno boji igala i infuzije, doktora i bolnica. Ali ipak sam sve vise razmisljala na to da idem na operaciju u spinalnoj anesteziji, kako ne bih propustila rodjenje moje male curice. A i zdravije je i za bebu i za mene. Gledala sam jednu epizodu britanske serije «Couples», gdje je ona bjonda rodila pod spinalnom i bilo je sve super, jos je i muz bio s njom, a bio je hitni CR. Kod nas naravno muz ne moze biti s tobom, a i spinalna je dosta velika nepoznanica kako sam kasnije primijetila.
Dakle, da nastavim – bila sam na par pregleda (tj. razgovora, jer sam ovaj put odbila 80% bespotrebnih vaginalnih pregleda tijekom trudnoce) u bolnici (Pula, ako smijem imenovati). Doktori su mi odreda rekli da je bolje opca anestezija. Bez da mi obrazloze zasto. Pitala sam ih za postotak CR koji rade pod spinalnom – i nisu mi nista konkretno odgovorili. Sve je izgledalo nekako mutno u vezi te spinalne. Moja virtualna primalja je rekla da mozda bolje da idem u Rijeku, jer da ne bi bas voljela da se netko «uci» na meni. I ja sam imala neki los feeling, ali nikako da se otkacim od te Pule. OB Pula mi je vec poznata, znam gdje je sta, a da trazim drugo rodiliste mi je izgledalo prevelik problem, prevelika gnjavaza.
I tako sam zavrsila na patologiji u Puli, gdje su mi trebali napraviti sve preglede, pa za dva dana CR. Bila sam na pregledu kod anesteziologa, koji je rekao da nema problema za spinilnu, da je ona jos i bolja od opce. Cak mi je opipao kicmu da vidi da li su mi normalni kraljesci, i rekao je da nema problema.
Medjutim na operaciji nije bio taj anesteziolog, vec neka zena. Najprije da naglasim da nitko nije imao pojma da bih ja spinalnu, pa su se iznenadili kad sam im rekla (pretpostavljam da je to trebalo pisati negdje u papirima koje je ispunjavao anesteziolog). Svima sam isla na zivce, jer ih je ta spinalna usporavala. Morala sam dobiti jos jednu bocu infuzije, jer je valda to protokol za spinalnu, pa su doktori rekli da idu popiti kavu dok ne budem gotova. U medjuvremenu ja sam se pocela uzasno tresti, prije svega jer je bilo hladno, ali pretpostavljam i da je infuzija bila hladna, pa kako mi je ulazila u krv, mora da je bio sok za organizam. A jednim dijelom vjerojatno i strah od operacije. I tako, ja se tresem, a oni meni da ce mi dati tu injekciju. Dobro, sjednem na stol, sagnem glavu i neka sestra me pocne stipkati oko struka (tako valda nalaze mjesto gdje treba zabiti injekciju). Imala je prodorne plave oci i bila je bezobrazna do bola. Kako me ustipne, ja poskocim, a ona se dere na mene da sjedim mirno. A mene to uzasno skaklja. Uglavnom, ne znam kako sam se uspjela smiriti, i anesteziologinja mi je dala injekciju. Meni je pao kamen sa srca i osjetila sam olaksanje. Kad ono, treba jos jedna injekcija. «Pa kako, zar niste rekli da se radi samo o jednoj?». Ne, da treba jos jedna. Ajde, izdrzala sam jednu, onda cu i drugu. Ali nakon neuspjele druge, dosla je treca, nakon neuspjele trece, ponovo su me boli, dok valda iz 5-6 pokusaja nisu nasli to mjesto koje su trazili. Ja sam bila ocajna. Nakon toga su me polegli i anesteziologinja mi je rekla da cu sad poceti osjecati toplinu u nogama i trbuhu. I trnce. A ja nikako da pocnem osjecati nesto. Dolaze doktori. Ja jos ne osjecam nista. Pocinju se pripremati za operaciju. Ja jos ne osjecam da nesto djeluje. Stavljaju mi zavjesu ispred glave da mi zaklone pogled na centar dogadjaja. Ja u panici. Desna ruka mi je bila zavezana pored noge, pa sam se ustipla za butinu. I osjetila sam bol. Stopala sam takodjer mogla micati bez problema. I ja im kazem da mi nije pocelo nista djelovati i da stanu. Ma ne brinite vi nista – kazu. «Ali nije pocelo djelovati! Ustipnula sam se za nogu i bolilo me! I mogu micati noge!». I tada se cuje ona bezobrazna sestra odizad da ce mi ona zaljepiti flaster na usta. A ja im i dalje govorim da jos uvijek ne djeluje, da sacekaju. I tada osjetim rez po trbuhu koji je boliooooo! Viknula sam - Boli, boli! I tada su mi valda povjerovali da anestezija ne djeluje. Anesteziologinja je rekla - znala sam (da mi je znat zasto je onda pustila da me rezu ako je znala!) i stavila mi je masku na lice. Ja sam pitala sta je ta maska i sta ce sad biti. Ma nista vi ne brinite....bio je odgovor. Ne znam kako sam zaspala, ali znam kako sam se probudila. Prerano. Cula sam (i osjetila) kako doktori govore da imaju jos dva sava za napraviti. Ali nisam bila toliko koncentrirana na trbuh, jer sam jos uvijek bila intubirana i pocela sam se gusiti sa tom cijevi u grlu. Tada su valda primijetili da sam se probudila pa su mi izvadili tu cijev. Za to vrijeme su i doktori zavrsili sa sivanjem. Prebacili su me na drugi stol i to je bilo to. Vani je vec cekala druga cura za CR.