Daleko od savršenstva
"Beba ne diše"....te riječi su mi se cijelu noć motale po glavi. Nije bilo onoga što sam očekivala da će biti ili onoga što sam nakon skoro 12 sati trudova očekivala da ću čuti :"Mama, dobili ste sina."
Bilo je sve jako daleko od onoga savršenstva koje sam očekivala i kojemu sam se nadala
Cijelu noć stalno sam vrtjela jedno te isti film, zapravo onaj film kako je sve krenulo.
Probudila sam se to jutro i razmišljala kako mi je danas termin i naravno da je mala vjerovatnost da ću danas roditi. Gledam svog muža koji je u nekom polu snu i sretan šta danas ne mora ustati u 6 jer radi od 9 (baš se sve lijepo poklopilo) i stavim kao i svaki dan do sada ruku na trbuh i zaželim dobto jutro svome zlatu. Moj muž se probudi i on stavi ruku na trbuh i samo se odjednom čuje pak (baš takav zvuk). Pogledam muža i kažem: "Igore mislim da sam se popiškila ili je puknuo vodenjak", on me jadan gleda u čudu ja se dignem iz kreveta i samo je voda krenula, dragi još uvijek cool trči po ručnike i donosi mi stvari da krenemo u bolnicu. Ali ja se želim istuširati, želim se malo opustiti prije nego krenem u bolnicu. Tuširam se i ne vjerujem....moja mrvica stiže. Prije odlaska u bolnicu bacam pogled na krevetić koji stoji uz moju stranu kreveta i znam da će sljedeći put kada vidim taj krevetić u njemu spavati moja beba.
U bolnici me naravno očekuje sto nepotrebnih pitanja, dobivam spavaćicu,lklistir i prikopčaju me na infuziju. Polako kreću trudovi, muž je uz mene i u predrađaoni.
Cijelo vrijeme oko nas tišina, nitko nas ne uznemirava, čuju se samo otkucaji bebinog srca i to me smiruje. Nude mi loptu...ne paše mi, šetnja mi odgovara ali se brzo umaram. Ponovno se legnem u krevet i opet ona savršena tišina
Mijenja se smjena...dolazi drugi doktor i nema više savršene tišine. Počinju stalni pregledi dole i to me užasno boli, a i doktor je jako grub. Svaki put kada sam vidjela da dolazi krenu mi suze...znam da me očekuje opet grub i bolan pregled.
Sele me u rađaonu....adrenalin raste, znam da ću za koji trenutak vidjeti svoju bebicu. Sestra nešto radi oko infuzije...pretpostavljam da gleda koliko sam već glukoze primila, ali nakon nekoliko trenutaka trudovi se povećavaju, bol postaje nepodnošljiva....između te nepodnošljive boli razveseli me poznato lice....pa to je Mellyna, rađamo u isto vrijeme. Ta njena pojava ulijeva mi nekakvu snagu....
Bolovi sve jači, pregledi sve bolniji i češći.....odjednom se skupilo puno ljudi oko mene, vidim paniku u očima jednog mladog doktora koji je u bolnici na specijalizaciji, gledam muža i on je još uvijek cool. Drži me za ruku i govori da je sve ok. Znate kako su grozni oni pogledi između doktora i njihovo mrmljanje među sobom. Muž mi napokon govori da otkucaju bebe padaju....plačem....prestrašena sam....bojim se...
Predlažu mi vakuum, nema vremena za carski,priprema traje 20 min a to je predugo.
"Beba se ne spušta", doktor traži hitni uzv, sestra viče da su dva uzv pokvarena a jedan samo vaginalni.
Donose vakuum, muž i mladi doktor drže me za ruku, stavljaju vakuum.....tiskam....svi viču ali ih ne razumijem.....tiskam.....mladi doktor na naredbu starijeg naliježe mi na trbuh....osjećam da izlazi....tiskam opet....i samo čujem dreku doktora: "Beba ne diše"
Odjednom više nikoga nama u rađaoni, sama sam....nama mi muža....skroz sam zbunjena....plačem...
Dolazi Igor....oči su mu pune suza, ali ne pokazuje tugu nego hrabrost
Nisam ni vidjela svoga sina....samo su ga izvadili i odnijeli od mene, Igor mi ga opisuje (on ga je vidio jer mu je držao kisik na ustima kod prebacivanja iz rađaone na intenzivnu)
Dolazi jedna doktorica i objašnjava mi šta se događa....ali ja je ne razumijem. Nekoliko dana nisam ništa razumijela....možda zato jer nisam mogla prihvatiti što se događa. Davidu je pupkovina bila 2x oko vrata i kako doktor to nije vidio jer nije imao uzv beba je prilikom izvlačenja ostala bez kisika.
Drugi dan nakon poroda odlazim svaka tri sata na intenzivnu i nakon nekoliko puta odbijanja od sestara da uzmu moje mlijeko jer ga je "premalo", David napokon dobiva moje mlijeko.
Svaki put kada bi ga vidjela onako nemoćnoga u inkubatoru sa infuzijom u glavi počela bi plakati....bilo mi je tako teško
"David ima oteklinu na mozgu"......te riječi mi stalno zvone u glavi, zaradio ju je prilikom izvlačenja sa vakuumom, nema novorođenače reflekse, ima jako oslabljeni mišićni tonus....
Svakodnevno sam se čula sa Winnie i sa Disciplinom, stalno su me ohrabrivale i ulijevale mi nadu da će sve biti dobro.
Cure hvala vam, stvarno ne znam šta bi bez vas u onim trenucima
Napokon je David uz mene....nakon natezanja sa pedijatricom di sam ispala histerična mama David dolazi kod mene u sobu. Počinjemo cikati nakon tjedan dana bočice i uživa na mojoj siki
Odjednom napredak....svi se čude, tu su refleksi, oteklina je manja...idemo nakon dva tjedna doma.
Sada nakon dva mjeseca sve je bolje, idemo na vježbice, malo mu je motorika oslabljena ali to se sve da ispraviti sa vježbicama.
Samo treba biti uporan...hrabar....i pozitivan i to me u onim teškim trenucima kada mi dođu drži.
Nije ništa bilo kako sam htjela....nisam dobila Davida na prvi podoj....čak ga nisam niti vidjela...nije bilo one savršene tišine koja me trebala pratiti do kraja poroda.....nije bilo smijeha kada sam rodila.....sve je bilo jako daleko od savršenstva.
Ali ovo savršenstvo koje je sada pored mene.....takvo savršenstvo si nisam mogla ni zamisliti
 |
|||
Odgovori s citatom
upornamama prvotno napisa
