Bilo je prošlo skoro godinu dana otkad smo se vozili u trajektu. To je za dijete puno vremena i sigurno je zaboravilo to iskustvo. Trajekt je bio poluprazan i ja sam se uhvatila kako gledam svog sina kako sjedi na stolici u trajektu i gleda kroz prozor. Imao je 5 godina. I nije mi postavio nijedno pitanje. Ni kad se u kući obukao i krenuo s nama van nije pitao gdje idemo. Ni kad je vidio da idemo prema trajktnoj luci nije ništa pitao (a jako je dobro orijentiran u prostoru i znao je da idemo na neko nerutinsko mjesto). Držao me za ruku i mirno hodao dok smo se uspinjali onim postraničnim stepenicama uz brod. Ni kad smo sjeli u salon trajekta nije me pitao šta sad. Nije ni tražio sok kao moja kćer. Mirno je sjedio i gledao, bez da je upitao koliko je tu pod brodom duboko more, ima li tu morskih pasa, hoće li ptica imati snage preletjeti do otoka, di je barba koji vozi brod, je li slatka ona pjena pod pramcem broda, je li postoji veći brod od ovog, ...kad ćemo doći i šta ćemo tamo raditi. Povremeno mi se popeo u krilo, poljubio me, pa tati u krilo, naslonio mu glavu na prsa i sa sigurnog mjesta gledao oko sebe onim svojim velikim mirnim očima.
Kad smo stigli u luku opet nam je mirno dao ruku i krenuo s nama.
Nije se događalo ništa neobično, ali meni je odjednom bilo tako očito njegovo povjerenje prema nama. Ne znajući ni gdje ide, ni zašto mališ ide tamo gdje ga mi vodimo. I miran je i zadovoljan.
Pa sam pomislila, zar ne bismo i mi trebali tako za Bogom.