Baš se pitam koliko porod utječe na naše samopuzdanje.
Mogućnost rađanja doživljavam kao našu, žensku, primarnu zadaću. Kada protekne tako da nam ostane u lijepom sjećanju – nitko sretniji i samopouzdaniji od nas.
U porodu je naša snaga i posebnost. Meni je drugo porođajno iskustvo bilo neugodno iznenađenje i razočaranje. Kao da nisam odradila taj životni zadatak kako treba.
Najviše sam krivila sebe i svoje strahove zbog kojih sam si samo otežala situaciju. Znala sam da je beba velika i strahovala da ne zapne na pola puta pa da moraju pribjeći vakuum ekstrakciji.
Porod je počeo puknućem vodenjaka i provalom plodove vode. Bio mi je to neočekivani osjećaj na koji nisam računala. Gdje su trudovi?! Nešto poznato i mjerljivo.
Pri prvom porodu sam ih lijepo bilježila dok se nisu zgusnuli na 4-5 minuta i dva sata nakon dolaska u rodilište svoju sam djevojčicu držala u naručju. Ovaj se put to otegnulo na 12 sati.
Otvaranje je bilo uredno (za 4 sata 5 cm) do trenutka kada su mi rekli da je beba krenula čelom. Ta me spoznaja blokirala, otvaranje se usporilo i u sljedećih 5 sati otvorila sam se samo 2 cm.
Rodila sam, nakon 3 sata izdripanih trudova, sina teškog 4100 gr. Ne samo da je bio okrenut čelom već je ruku gurnuo naprijed da si prokrči put, pa kud puklo da puklo. A puklo je do rektuma.
Šivali su me pod općom anestezijom. Kada sam prebačena na odjel ustanovila sam da ne mogu mokriti. Četiri dana su me praznili uz pomoć katetera. Nemoć, bespomoćnost i poniženje!
To su osjećaji koji su me pratili 7 dana u bolnici. Više sam vremena provela na wc-u pokušavajući mokriti nego s djetetom. Kada sam došla kući i probava mi profunkcionirala, borila sam se s inkontinencijom.
Morala sam vježbati mišiće analnog sfinktera kako bih uspjevala zadržati stolicu i vjetrove. Što su mi više otkazivale fiziološke funkcije to mi se više rušilo samopouzdanje.
Trebalo mi je skoro 2 mjeseca da se fizički i psihički oporavim i u potpunosti posvetim svojoj djeci i svakodnevnom životu.