Citiraj Deaedi prvotno napisa
Uglavnom, bilo mi je jako naporno kada bi doveli H. Imali smo razdoblja od po 4h kada bi vriskala, ja bi joj nudila dojku, ona bi malo vukla, mlijeko jos nije doslo, ona u plac. Molila sam sestre da ju odnesu i nahrane, ali su mi rekle: To je vase dijete, i vi ga morate nahraniti. A s cim, molim lijepo, iz dojki ni kap nicega. I tako sam je nosila i nunala da je smirim. Od napora, puknuo mi sav od reza. Sva sam bila u krvi. I zovem sestru da je odnese, ali ona nece. Samo su govorile: bebe moraju biti s mamom. Ako je to rooming in, onda mi takav ne treba.

Kada smo dosle doma (trazila sam da izadjem na svoju odgovornost), preporodile smo se.
e pa o tome ja pričam... kad sam prvi put shvatila - aha, to je daklem rooming in o kojem svi pričaju - nije mi moglo doći do glave zašto se svi za to toliko bore (osim, na stranu, mame kojima nije prvo dijete). tek sad, čitajući vaše postove, vidim razliku između prisile i pravog, kako deadi kaže - HUMANOG rooming in-a.
nisu ni beba ni mama bez razloga tih koliko-već dana u bolnici. jest da ih ne treba razdvajati, ali treba im pomagati i intervenirati ako treba. jer i mama i beba su tamo na svojevrsnom oporavku, lječničkom nadgledanju tih prvih par kritičnih dana. ja bi radije da su me onda pustili doma, neko me ovako ostavili samu na cjedilu, da se tobože brinem o bebi - a sve po njihovom rasporedu.

jer otkako sam došla doma, nije mi problem ni spavati u istom krevetu s njim, niti ga hraniti niti kupati...niti ostajati budna cijelu noć ako je potrebno. niti više paničarim na svaki njegov uzdah dok spava. ali onih prvih dana (pogotovo onaj kritičan prvi nakon poroda), mogli su pretpostaviti da ću biti onakva kakva sam bila. pa zato i jesam tamo, njima tobože na brizi.