Svakako ne (gore sam naglasila da govorim baš o situacijama kad se beba ovako ponaša, nikako da je bebi dobro dok plače daleko od mame), i slažem se da malo tjeram mak na konac, jer u stvari želim i mislim gotovo isto što i ti i adio mare.ms. ivy prvotno napisa
Ali meni smeta kad se o stvarima koje se nikako ne mogu sa sigurnošću znati piše kao da su savršene istine pa im se još i napušu dimenzije, čak i ako se to poklapa s mojim mišljenjem. Ja sam sa svojom bebicom željela biti što prije i svakog časa, i apsolutno sam bila spremna prevladati vlastiti umor, intenzivne bolove od stezanja maternice dok sam dojila cijelu noć i ne znam što još i pri tome ne mislim da sam radila išta osobito - jednostavno sam bila mama novorođenčeta.
S prvom bebom nisam bila u prilici to proći na isti način. Apsolutno je prirodno da beba bude uz mamu. Moja prva beba nije bila. I da me netko sad uvjerava da zato što nismo imali "early bonding" nešto nedostaje našem odnosu? Donijeli su mi ga nakon 6 sati i ne vjerujem da sam ga mogla gledati zaljubljenije nego što sam ga gledala i dirati nježnije nego što sam ga dirala, dojiti s više ljubavi. Imala sam sreću da su mi ga nosili kad bi zaplakao i da je dosta bio kod mene (apsolutno se slažem da to ne smije biti pitanje sreće). Ostatak vremena je bio u svom krevetiću, i ako sam vidjela da je spokojan, i ja sam to bila. I sad da mi netko tvrdi da je to strašno zatajenje mojih majčinskih instinkta jer je moja beba u stvari bila u groznoj patnji?
I tko to određuje čiji je instinkt ispravan? k2007 se brinula jer je mislila da će joj beba pasti s visokog kreveta. To nije dovoljno podoban majčinski instinkt, ili što? Znam da neki smatraju da nema šanse da se bebu koja spava s mamom u krevetu na spavanju poklopi, gurne ili slično. Moja prijateljica je spavala redovito sa svojom bebom, i jednom ju je prebacila na drugu stranu za dojenje, ali ne na krevet, nego na pod. Praktički ga je bacila na pod.
 |
|||
Odgovori s citatom