 |
|||
Beti3 prvotno napisa
Pa, kreni!!!!
Neš ti mudrosti! Ako znaš vladati mužemi djetetom, moći ćeš i autom.
veli meni MM neki dan,da šta ja "glumim" ustručavanje a šta on sve vidi da se kotrlja po cesti
sve ja to znam u glavi,samo mi nije jasno zašto ne sjedam i ne krenem
ja obožavam vozit, i obožavam se vozit, položila sam s 18, vozačku imam 7 g, a vozim od 15g. učio me tata vozit kombi-rekao-kad to naučiš vozit sve češ znat. parkiram ga napred, narikverc, bočno, kak poželim. uvijek vozim bez ikakvih dokumenata, ja sam ta koja trubim, vičem, mašem rukama
jednom sam se vračala s bratovim autom iz zg, vozila sam na obilaznici 220!!! obožavam brzinu, glasnu muziku, konje, baš sam u tome ko divljak, oduvijek mi je želja bila bit vozač kamiona, al mama mi to nikad nije dala, šteta
voziti bez ikakvih dokumenata, voziti 220 po obilaznici i nije nešto za hvaliti se. oprosti, ali ne vidim kako tvojim postom pomažeš onima koje bi željele voziti sebe i svoju djecu, sigurno i u skladu s propisima i osloboditi se straha od takvih "super vozača" kakvim sebe prikazuješ. možda sam te krivo shvatila, ali nadam se da te neću sresti na cesti dok uživaš u vožnji kakvu opisuješ.
draga riječanka, a s kim se ti svađaš? ja ne razumijem vozače poput tebe koji vozi mic po mic, ti ne razumiješ ovakve kao ja, a pošto ne voze samo takvi spori cestama lijepe naše, dobro ja da cure znaju da ima divljaka i kao što sam ja. ja ne napadam tebe kaj se voziš 30 u drugoj, nemoj ni ti mene, molim lijepo, svako vozi kak želi
Zato treba znati gdje se i kad može voziti...psss-obožavam brzu vožnju, ali samo kad sam sama u autu i kad znam da smijem. A više od dva desetljeća bez sudara i stotine tisuća km u kotačima daju mi kredibilitet.
Sve treba radit sa "zrncem soli", a ako već ne radiš tako, onda treba pisati sa tim zrncem...
I ne trebaš biti divljak ako voziš brzo. Imam dobar auto i mogu s njim ono što na bih sa slabijim, zato i pretičem na svakom mjestu, trubim kad ne kreću na zeleno, mrzim kampere ispred mene, ali-uvijek neki ali, treba znati kad i kako.
Brzo i sigurno, to je moj moto.
A ako neka brza bijela sjena projuri pretičući vas i trubeći dok milite uz more
ona s 30 u drugoj vjerojatno ne krši ograničenja (pretpostavljam da se ne bozi tako po autoputu), a ti ih sa 220 sigurno kršiš
Slično je i kod mene - ja isto volim brzo kad mogu I KAD SMIJEM, ali djeca su me na brzinu prizemljila i primirila. Na tragu toga ne bih se složila s beilanom da svatko vozi kako želi. Neodgovornom vožnjom ugrožavamo i sebe i druge.Svatko nek vozi kako želi dok je to u granicama propisa. I zato volim vidjeti policiju po cesti.Zato treba znati gdje se i kad može voziti...psss-obožavam brzu vožnju, ali samo kad sam sama u autu i kad znam da smijem. A više od dva desetljeća bez sudara i stotine tisuća km u kotačima daju mi kredibilitet.
Sve treba radit sa "zrncem soli", a ako već ne radiš tako, onda treba pisati sa tim zrncem...
I ne trebaš biti divljak ako voziš brzo. Imam dobar auto i mogu s njim ono što na bih sa slabijim, zato i pretičem na svakom mjestu, trubim kad ne kreću na zeleno, mrzim kampere ispred mene, ali-uvijek neki ali, treba znati kad i kako.
Brzo i sigurno, to je moj moto.
A ako neka brza bijela sjena projuri pretičući vas i trubeći dok milite uz more
Ali da se vratimo na topic - sjećam se ja jako dobro kako mi je bilo teško sjesti za volan nakon duge pauze (+prometne u kojoj sam nadrapala, a nisam bila kriva). Nije mi bilo lako. Moja kuma je išla sa mnom i tjerala me da vozim dok se nisam oslobodila straha, a trebalo mi je i nešto vremena... Trebalo mi je puno dulje da se oslobodim straha voziti BILO KOJI auto (a na poslu te ponekad snađu takve situacije). I danas se sjećam kako me svojevremeno ekipa kolega gledala s prozora kako isprobavam novi veliki pick-up ispred firme
krši ona itekako, na kojoj god cesti da toliko vozi
a ja sa svojih 220 na obilaznici ne smetam baš nikome, kao ni na normalnoj cesti( tu se ne vozim toliko), dok ona sa 30 itekako smeta
podrazumijeva se da uz brzinu uvijek ide velik oprez, to bez daljnjeg, kak god se vozili, opreza uvijek treba biti
beti znaći, danas kad pičim na more gledam bijelu strijelu, to si onda ti, ak nema as, i ak ti u srebrnoj strijeli blicam stani uz put u prvu birtiju na kavu
beilana, može kava.
ja ne razumijem odakle tebi ideja da ja vozim 30? mislim da od 30 do 220 ima popriličan raspon mogućih brzina ili? ja sigurno nikome ne smetam na cesti osim onima koji misle da je po zaobilaznici normalno voziti 220, ali imaš potpuno pravo, nema smisla raspravljati s nekim poput tebe. svi mi znamo da ima divljaka koji tako voze, nažalost i puno previše, ali za hvaliti se time na temi gdje se neke formašice žele ohrabriti za vožnju, zaista je neobično. no, ima nas svakakvih, naravno, ali moram te ispraviti - NE vozi svako kako želi, odnosno ne smije svatko voziti kako želi, jer ako nisi pri polaganju vozačkog bila upoznata s time, postoje i neki propisi o vožnji.
pametna žena!ja obožavam vozit, i obožavam se vozit, položila sam s 18, vozačku imam 7 g, a vozim od 15g. učio me tata vozit kombi-rekao-kad to naučiš vozit sve češ znat. parkiram ga napred, narikverc, bočno, kak poželim. uvijek vozim bez ikakvih dokumenata, ja sam ta koja trubim, vičem, mašem rukama
jednom sam se vračala s bratovim autom iz zg, vozila sam na obilaznici 220!!! obožavam brzinu, glasnu muziku, konje, baš sam u tome ko divljak, oduvijek mi je želja bila bit vozač kamiona, al mama mi to nikad nije dala, šteta
Pa ne postoje ograničenja tek toliko, jer su imali viška znakova pa eto da nešto napišu... Ne smatram se babcem koja vozi 30 na sat ali držim se ograničenja, ako i "potegnem" to je 10-20 km/h više od dozvoljenog i to nikad nije u naselju.
Sigurnost prije svega, moje djece, mene a i svih ostalih na cesti.
Danas sam bila kod mehaničara, sad da ne duljim priču, kad je popravio kotač rekao je nek isprobam auto i naganjam ga na 100. Ja u čudu, usred naselja smo, di ću na 100?? A on onako odmahne rukom i kao šta će se tako strašno dogodit za tih par sto metara...A ja dvoje djece sa sobom imam...
I nisam, fino sam se otpeljala do brze ceste i tamo isprobala auto...
Evo da se pohvalim da sam i ja počela voziti nakon 10 god.
Naime položila sam vozački prije 10 god, malo vozila tada tatina automobili, jednom čak i zapela za neki betonski stupić, onda se udala. MM imao novi auto, pa di ćeš ti vozit novi auto, ja ću te odvesti di treba.... i da ne duljim (a zapravo ruku na srce nisam ni bila baš previše zagrijana za vožnju) prestala voziti. S vremenemo, naravno, kako to već bude, MMu dosadilo mene svuda vozit, on svoje obaveze, ja svoje, klinci, posao, svakodnevne svađe oko toga što me mora vozit negdje, moljakanje, usklađivanje i ja popi.... i uzela privatnog instruktora 5 sati, i krenula vozit.
Prva samostalna vožnja je protekla tako da su mi se doslovce noge tresle na papučicama
I neznam sada kako bi mogla bez auta, a da ne spominjem to da se MM i ja puno, puno manje svađamo od kad vozim.
Pratila sam ovu temu prije i bilo mi je malo lakše kad sam vidjela da nisam jedina koja se boji sjesti za volan pa evo da je malo podignem. Ima li kakvih novosti, kako ide vožnja vama koje ste tu pisale.
Položila sam prije 7,5 godina i onda 4,5 godine nisam vozila. Odlučila da mi je dosta da ovisim o drugima pa kupila auto da počnem napokon voziti i odvozila par sati s instruktorom. Ubrzo nakon toga ostala trudna i kad sam rodila nema šanse da bi sjela za volan. Opet prošle godine taman odvozim par puta prije nego što sam opet zatrudnila. Opet odvozala s instruktorom par sati. Rodila, i opet sve isto. Ne usudim se za volan, pogotovo ne s djecom u autu. Zapravo nikad nisam sjela u auto sama, uvijek je netko bio samnom dok sam vozila. I tako sam ljuta na sebe, jer sam stalno doma tj. u kvartu i čekam da me drugi voze umjesto da sjednem u auto i odem negdje s klincima ili sama.
A zapravo stalno zamišljam kako vozim uz neku dobru muzikui uživam. Samo nikako da krenem...
Ali možda ima nade za mene. Neki dan sam išla malo sjedit u autu, pa si mislim, hajde da ga upalim, pa bezveze da stojim tako idem odvoziti par krugova po parkingu. Pa mi bilo glupo kružiti i otišla se malo voziti. Bila sat vremena, otišla u dućan. Bila sam cijelo vrijeme ovakoali i ponosna kaj sam napokon sama odvozila barem malo. Sad se nadam da neće proći mjeseci do sljedećeg pokušaja.
Posljednje uređivanje od evey : 03.10.2012. at 15:24
pa kako nisam ovaj topic prije vidjela
I ja sam pacijent te vrste.
Položila s 18. Nisam vozila do 25. S 25 me MM natjerao da uzmem par sati i počela sam vozit. Išlo mi je supač. Ali kola su bila iz '89. - tako da nije bilo problema ako okačim o nešto ili odem u rikverc do tvrdog
I onda trudnoća s 29. Vozila sam dok mi trbuh nije toliko naraso da nisam stizala do pedala. I onda smo kupili novi auto. I katastrofa.
Imamo ga godinu dana, dvaput sam ga preparkirala iz nužde. I sad me strah, pa khm...svega. Strah me da ću ga ogrebat, oštetit...tralalalala
Strah me vozit djecu jer su još uvijek u smjeru obrnutom od smjera vožnje, pa ih ne vidim šta rade. Nisam sigurna je li me strah vozit - mislim da nije.
A ne znam ni gdje su komande, gdje se povisuje sic, gdje se narihtaju retrovizori...pa katastrofa.
I odgađam taj početak i pravdam se da nemam vremena investirat sat-dva u upoznavanje auta i svega toga, jer to vrijeme radije uložim u igru i druženje s djecom...
tek sad sam otkrila ovaj topic - čini mi se da smo sve više manje u istoj situaciji (polagali vožnju s 18. i onda 10 - tak godina ni pipnuli auto - meni je tata eventualno dozvoljavao da operem auto - ali voziti - nikako, a onda kad sam se udala jednostavno mi je bilo ugodno da me netko vozika) - zanima me da li ste se oslobodile straha kad ste se napokon dokopali volana?
Ja mislim da treba jednostavno biti uporan u vožnji i tada se stiče rutina!
S rutinom postajemo više posvećeni zbivanjima izvan auta (prometu), a ne zbivanjima unutar auta (gdje je koja papučica, u kojoj smo brzini i sl.) i onda nas lagano strah može napustiti...
Na ovo se definitivno moram osvrnuti jer me svrbe prsti - znam da je to već odavno napisano i da su mnogi već odgovarali na ovo - ali jednostavno moram.
NITKO NEMA KREDIBILITET U PROMETU!!!
Moj muž je imao "kredibilitet" vozača više od 20 godina bez sudara ili najmanje ogrebotine na parkingu, stotine tisuća kilometara u kotačima, 10-tke promjenjenih automobila - a onda jednog lijepog dana smo se okretali ko na "rangeru" desetak puta na autocesti - čudom smo preživjeli!!!
Zato nitko od nas si ne smije zamišljati da imamo neki "kredit" negdje...svaki kredit dolazi na naplatu...a u prometu je najčešći problematični faktor - ljudski!!!
ambrosia, kredibilitet da znam gdje se i kad može voziti. Ne kredibilitet u prometu. Tu najviše ovisimo o nesavjesnim vozačima. Manje o sebi. Zato i nema kredita u prometu. Zato i treba voziti misleći da će drugi napraviti glupost kakva ti je nezamisliva, ali da ćeš moći izbjeći tu glupost, zahvaljujući iskustvu, hladnokrvnosti i dobrom autu.
A zar ne misliš da ste živi i zdravi izašli iz onog sudara baš zato što je tvoj muž imao iskustvo, nije se uspaničio, nije okrenuo volan u ogradu...?
Zato i mislim da se ne treba igrati s "vatrom" ili "sudbinom" kako hoćeš!
Ja sam tada shvatila (iako sam vozač poput tebe - oštra, brza...) da nije sve u našim rukama (znala sam to i prije) - ali kad se samo vrtiš i apsolutno van kontrola si i ti i auto - ne možeš ništa - samo se nadati da ćeš ostati živ...
ISKUSTVO je neophodno i puno pomaže -ali ono se stječe vremenom - a ne brzinom...
Pa naravno da vremenom. A ja vozim i vozim duuugo, od 18.rođendana.
Kakvom brzinom, nigdje to nisam napisala, ne stječe se iskustvo brzinom. Da me poznaš, nikad ne bi sumnjala u način na koji ja vozim. Bez brige, neću nikoga ugroziti.
Ali, da je lijepo voziti brzo kad znaš i možeš, e baš je! Naročito volim talijanske autoceste...
Da se vratimo temi - ovdje pretpostavljam je osnovna misao bila - ŽENE TREBATE SE PRIMITI VOLANA!!!!
Unatoč strahovima, bolovima u želucuili drugim autosugestivnim tegobama odolijeti svemu i može se uspjeti i VOZITI.
Muževima obično nije problem vozikati nas dok smo mladi i zaljubljeni - ali s vremenom, s povećanim brojem obaveza i svim mogućim razlozima - usklađivanje rasporeda oko vožnje postaje noćna mora...pa da svaki put kad želite otići u shoping ili kod prijateljice ili na Rodinu rasprodaju - da ga morate moliti ili žicati nekog poznatog da vas poveze?!
Ajmo žene voziti i dokazati da možemo to i da nismo obične perikače za volanom...
slazem se! i ne volim kad neko kaze;pa iskusan je vozac toliko i toliko godina bez sudara...svakom se moze dogodit!
Kad se opustis sve je puno lakse...ni ja nisam htjela vozit maloga bas zbog toga sta mi je u suprotnom smjeru-al krenula sam i sad sam monogo opustenija
ajme teme za mene...
i ja sam nevozač s vozačkom.položila 04., i nikad ne vozila.moji nisu imali auta,plan je bio da ja kupim,al sve se nekud oteglo...i evo mene 8 god. kasnije.u međuvremenu se udala,mm me vozi ko torbicu svud.ja mu uporno javčem kak me živcira to kaj sve moram planirati prema njegovom poslu,nemrem zubaru bez njega,k mojima,sestri..dok mu nisam dodijala i samo me posjeo u auto,odvezao do hak-ovog poligona i tu je krenulo.prvo pol vure štrebanja koja je koja papučica,di je koje svijetlo.krenula sam pomalo ali sigurno.i nakon valjda sto raznih krugova fakat sam se osječala ko da sam štihala,ssve me je bolilo!i tak par nedjelja,sve bilo ok.al uvijek sam se morala prvo prisjetiti di je je koja papučica i to.pa me jednu nedjelju odvezao na ind. zonu,kao tam nema prometa,da malo vozim po cesti.i išla ja,sva ponosna..sve dok nije naišo prvi auto.koma,panika,kaj sad.prestigne me,srce mi je htelo skočiti.vozim dalje,kad eto ti šlepera.o bože,us... sam se skoro!zanijemim od straha,neznam kaj moram raditi,oču da me prestigne,da ode,on me čeka jer nezna kaj radim.a ja stojim uz bankinu i čekam da ode
i odustala ja.
užasavam se vožnje u prometu,među ljudima.
par put sam se posvadila s mm oko te teme,pokušava mi dati do znanja da moram počet vozit,da nemrem tolko ovisit o njemu,kaj dok dođe dijete pa vrtić,pa doktoru,nebude uvijek on mogao.
sve ja to znam.
i jako bi htjela voziti.al neznam kaj da radim,smrznem se ko grlica.a naajgore od svega me brine - kaj si bude on(ili oni,drugi vozači) sad mislil!kaj stojim,i kaj sam spora,pa mi bude trubel(aaaaaaa).i treba mi vremena,da skužim di sam.ono,preveč mi informacija dojde odjednom,ja bi najradije stala na raskrižju il de već,i krenula prvo proučavati okolinu.na kakvoj sam cesti,tko ima prednost,pogledat znakove,propustit sve(to obavezno
probala sam voziti frend. auta,slična situacija.veli ona,pa tebi to super ide kaj pričaš da nemreš.i onda dođemo do ceste(prometnije) i nastane kaos.
plus kaj me strah da ne skrham nam auto,pa je mm nervozan dok počnem paničariti,pa ja upijem tu nervozu,ajme...
mislim da jedino što mogu je platit par sati s instruktorom,da dobim malo samopouzdanja,ipak i on ima kočnicu da nas spasi ak zatreba.jer ovak,no way.
žužy, to tvoje ponašanje u prometu nije ništa neobično. Mislim da se otprilike tako svi osjećaju na početku. Kad se sjetim svojih prvih vožnji na posao... ajme meni, koji je to stres bio... Ali iskustvom sve to dođe na svoje.
Možda da probaš prvih nekoliko puta voziti po istoj poznatoj ruti, pa onda kad se malo opustiš da proširiš tu vožnju na nekoliko različitih ruta. Kasnije kad ne budeš morala razmišljati o tehnikalijama tipa prebacivanja brzina bit će lakše pratiti prometnu situaciju.
Svakako ne odustaj svi smo prošli to što ti sada prolaziš.
joj evo i mene opet i opet ne vozim,damn it!
u međuvremenu sam vozila 1x i bolje da nisam,grozno
i tak... čekam da krenem radit i da si platim par sati,jer ću se tako valjda natjerati kontinuirano voziti. je li itko od vas uzimao te tzv.satove kondicione vožnje?i koliko su cijene satova trenutno?
da,isto mene zanima ako je tko na friško uzimao satove vožnje.
ja inače jako volim bicikl,i super sam na njemu,sve obavim za tili čas(7 god. sam se vozila 20 km dnevno na posao i doma).al znam da nebudem uvijek sve mogla s biciklom obavljati.probala sam proči pažljivije te neke rute prvo biciklom,snimit križanja,prednost prolaska i to..al u autu se skamenim.
znam da jedino praksom mogu se riješavat straha,al to bu potrajalo.
tak i ja bicfreak,uživala sam ići na posao s njim,a sad smo se preselili i stvarno sam predaleko od grada da bi mi bic bio dovoljan (i to ne toliko dužina rute koliko ceste na njoj)
znam i ja da jednostavno trebam krenut,a ne filozofirat,ali se eto ne mogu natjeratimožda dobro staro plaćanje odradi svoje,ak krenem ovak na satove
a ja auto vozim bez problema, svakodnevno, ali na bicikl ne bi sjela, nema šanse. to mi je baš spooky... onako ja jadna na biciklu u prometnoj vrevi, nikad ne znaš što se može dogoditi...
je,isto si i ja mislim..možda kontaktirat bivšeg instruktora,ako mi se nebude smijal nakon tolko god.
PA baš tako - ja gledam ekipu na biciklima kako su hrabri i špuraju svuda - a u autu si više zaštićen (nego na biciklu), - zračni jastuci, pojasevi,...a na biciklu imaš samo kacigu
Cure ja mislim da se jednostavno morate natjerati da krenete - baš ovako kako kaže Inda_os - prvo po jednoj poznatoj ruti - dok ne ispalite na mozak, a onda polako povećavati djelokrug vožnje
JA predlažem da jednostavno počnete dan po dan - i da nam se javljate npr. ovdje na topic - kako je prošlo!
Bit će i glavobolja i svega - ali trening je taj koji će vam pomoći - bio on kondicioni uz instruktora ili nađite nekog STRPLJIVOG vozača - ne mora to biti lošija polovica - neki prijatelj/ prijateljica ili tko god - samo da je strpljiv
Ima i onih naljepnica vozač početnik - pa će ljudi shvatiti ako petljate sa strane....
sve se da riješiti
Vjerujte mi - sad sam super vozačica - kažu da vozim ko muško(ne znam da li da to shvatim kao kompliment) - a kad sam počela voziti nakon 10 godina nevoženja - čak sam i povraćala i imala druge trbušne probleme, glavobolje i slično prije nego bi sjela u auto...
držite se - POLIJEĆEMO
Cure, meni je dugo vremena pomagalo raditi plan puta - u glavi sam imala točno razrađena sva križanja, prednosti i prestrojavanja, pa čak i parkiranja.
I da ponovim što je puno njih prije mene reklo, bitna je samo kontinuiranost u vožnji.
A vidiš, meni je tek pomoglo kad sam ostala sama samcata u autu. Uz suputnika bi uvijek odbijala preuzeti potpunu odgovornost.
ja sam počela voziti odmah nakon položenog vozačkog (tek sa 25), ali slažem se s ovim - tek kad sam ostala sama u autu sam se opustila. sa suvozačem sam uvijek imala tremu.
Evo i moje iskustvo s prekidom vožnje: vozila sam godinama i onda nisam sjela za volan 5 godina u komadu (cijeli porodiljni). Nije mi pasao auto koji smo nabavili, bilo me strah voziti djecu... I onda sam se vratila na posao, preuzela službeni auto, sjela za volan i nastavila voziti kao da nikad nisam ni prestala
Kao što sam pisala prije, ja sam od onih koja nikad nije zaista provozila nakon položenog ispita, 15-ak godina držala vozačku za ukras i onda se konačno odlučila riješiti taj problem. Meni se čini da je ključna odluka. Većini nas koje nismo vozile problem je strah i to većinom strah od prometa (više neko strah od samog auta i komandi, barem se meni tako čini). Mogu vas drugi nagovarati koliko žele, ali dok same ne donesete tu odluku, teško da će doći do rezultata. A odluka može biti potreba, sila ili jednostavno iznenadna volja da se taj "hendikep" prevlada.
Kod mene je bilo od svega po malo, ali je prevladalo to što više nisam mogla gledati auto na parkiralištu (muž je u to vrijeme vozio službeni) dok ja gubim po 45 minuta do posla i natrag, teglim stvari s posla i na posao, klinca i njegove stvari u vrtić i iz vrtića, stvari iz dućana... Uzela sam puno dodatnih sati s instruktorom (jako mi je važno bilo da je to bila strpljiva osoba i posebno to što je imao iskustva baš s takvima kao ja) i vozila s njim, prvo na njegovom pa na svojem autu sve dok se nisam osjećala spremnom voziti posve sama. I kod mene su to najprije bile unaprijed isplanirane rute, ali je i to bio ogroman napredak. Odjednom mi je do posla trebalo 15 min, a leđa su mi odahnula. Na to da ustrajem voziti poslije je utjecala baš činjenica da mi se popravila kvaliteta života - da ne moram liječniku s djetetom po kiši i pješice, da ne moram ovisiti o drugima kad mi se ide do trgovačkog centra ili u kazalište. Jedno vuče drugo. Bilo mi je često muka, imala sam grčeve u želucu prije vožnje (zapravo jako dugo), svakako je bilo, ali nisam si dala da odustanem, a posebno se nisam htjela vratiti u tramvaj.
Tako da je glavna blokada u glavi. Za njezino razbijanje nekome treba strpljiv suputnik, netko se bolje snalazi sam - to svatko mora vidjeti za sebe što mu najbolje odgovara. No važno je početi malim koracima i ustrajati. Ako sam mogla ja, možete i sve vi, sasvim sigurno.
U međuvremenu nisam zavoljela vožnju, ali sam ju prihvatila kao nužnu i kao veliku pomoć (iako ima i nedostataka, ali o tome drugi put). I sad vozim svakodnevno. Dapače, sad muž ide na posao javnim prijevozom
evo kako Freja kaže - obično nas nužda natjera - ali trebamo i podršku okoline u toj odluci...
joj Freja,baš mi je drago pročitati tvoj post,pošto je i moja vozačka ukras u novčaniku već 14 godina...
i super mi je sve cure koje ste se javile da se može prevladati to i nakon toliko godina pauze.mislim za ohrabrenje je baš dobrodošlo.
btw,malo tehnikalija.Freja koliko si sati cca uzela?i sjećaš li se okvirno cijene sata?
a za ovo i ja mislim da je bolje,jer je nekako manji pressing ai osloniš se na sebe i amen.još samo da je doći do faze da sam u stanju sjesti sama za volan...gdje bi mi bio kraj
potpisa za ovo i ja mislim da je bolje,jer je nekako manji pressing ai osloniš se na sebe i amen.još samo da je doći do faze da sam u stanju sjesti sama za volan...gdje bi mi bio kraj
ajme koja sam ja kukavica na tom planu..a inače sam dosta kuražna,flegma iz maj midl nejm.
Ja sam dodatne satove uzimala prije otprilike 5 godina dok je još postojao centar za sigurnu vožnju "Marani". Mislim da je sat, s računom i pdv-om, bio 60 kn. Mislim da sam odvozila oko 40 sati, dakle još jednom program auto-škole. S tim da sam oko 15. sata prešla na svoj auto, a nakon 25 počela voziti lagano i s drugima u autu, osim s instruktorom. S instruktorom sam vozila još neko vrijeme povremeno i nakon što sam se počela sama voziti svaki dan na posao. Nek vas ne uplaši broj sati - to je jako individualno. Nisam se htjela žuriti i bila sam stvarno u velikom strahu od vožnje. Već prvi sat sam išla na cestu, da ne mislite da sam prvih 10 vozila po poligonu. Vozila sam stvarno posvuda i svako doba i to iskustvo + odličan i strpljiv instruktor su bili presudni za uspjeh.
Potpora okoline je dakako poželjna. Uz mene su stvarno bili svi, a u isto vrijeme je isti proces prolazila i moja sestra, nešto kasnije i jedna prijateljica tako da smo si bile uzajamna podrška.
I eto, sad sam vozačica, a stvarno sam mislila da nikad neću prebroditi taj strah
Ja sam odvozila umjesto s instruktorom s mužem - što je bilo puno jeftinije...tada je imao strpljenja - a u konačnici smo moj put do posla odvozili svaki u jednom autu - on se vozio iza mene - jer sam se ja bojala da ću baš kad ostanem sama nadrapati, da će mi puknuti guma i šta ja znam šta sve ne...kada sam prošla SAMA cijeli put - shvatila sam koliko je moj strah iracionalan - a da kad sam sama u autu mogu pjevati, slušati radio i slično - a da nikome ne smetam...
Eh da - ono što će možda nekome biti važno meni je sada vrijeme vožnje postalo vrijeme relaksacije - unatoč gužvi i prometu (putujem preko sat vremena do posla).
U toku dana nemam vremena za sebe i svoje misli - a za vrijeme vožnje uspjevam odvrtiti sve važne planove u glavi...a nitko mi ne smeta...
Držite se cure - možete sve voziti i MORATE to savladati - ako ste već dobile vozačku - onda nemojte da vam istekne - a da ju ne upotrijebite
Vozačku dozvolu stekla sam kao studentica, godinu-dvije sam vozila očev auto, a zatim desetak godina uopće nisam vozila jer nisam imala šta. Kad sam se udala i kupili smo auto, vozio je sve MM i meni je to savršeno odgovaralo - dok on zbog posla nije počeo biti po više dana i tjedana na putu.
Prvo dijete, prvi put bolesno, ja sama, bez ikakvog iskustva i pomoći. Zimsko doba, ružno vrijeme. Ja u panici, zovem doktoricu, ona mi daje upute za snižavanje temperature i na kraju, ako ništa ne uspije, da dođem s djetetom.
Auto dolje pred kućom, uzmem ja ključ, dijete na kratko zaspalo, siđem da vidim znam li ja uopće upaliti motor. Znala sam. Isprobam žmigavce, brisače, šaltanje, sve ok. Zagasim motor, odem gore, zamotam dijete, utrpam ga u sjedalicu, odvezem do ambulante. Vrijeme grozno, vjetar puše, susnježica, mrak, vidljivost loša. Dijagnoza teški bronhitis, injekcije antibiotika 10 dana. Nakon 8 dana kad se MM vratio ja sam već probila led s vožnjom - do ambulante, pa do dućana, pa do tržnice, pa do mame (e, tu je već bilo par semafora!), malo po malo, sve dalje. Kad sam se vratila na posao vozila sam svaki dan i nije mi više bio problem. (Na zadnji porođaj odvezla sam se sama do rodilišta, MM je morao doći tramvajem po auto).
Kad moram ići "u nepoznato", nastojim prethodno na karti pronaći točno put, u mislima unaprijed biram traku u koju se moram svrstati da poslije mogu skrenuti kud trebam, općenito, pripremiti se za vožnju. I u vožnji treba biti usmjeren na vožnju i praćenje prometa, to nije vrijeme za rješavanje bilokakvih problema.
roman972, slažem se s tobom da se treba usredotočiti na vožnju, ali kad se voziš 10 km/sat pola sata ili duže, bome dok čekaš u koloni i jedva se mičeš, imaš vremena razmišljati o koječemu. Mislim da je na to mislila ambrosia.
To da, i ja se slažem s tobom. A ja sam mislila na "pravu" vožnju.
Hvala na pojašnjenju - upravo ovo što kaže Freja - ja moj put od 25 kilometara prelazim u vremenu od preko jednog sata - o brzini vam neću govoriti - jer ako ovo preračunate - dođe vam da plačete - zato i imam vremena u autu za SEBE i razmišljanja o koječemu...
Bez brige, možete razmišljati o koječemu i kad vozite 150 km/h, sat vremena od Venecije do Trsta, i paziti na promet i preticati more kamiona. Pogotovo ako vozite jako često, pa vam je poznat svaki znak na cesti.
Vidim ovu temu, i svoje stare postove na njojI eto, sad sam vozačica, a stvarno sam mislila da nikad neću prebroditi taj strah
Uglavnom, i ja sad vozim. Nakon višegodišnje pauze i izbjegavanja volana, natjerala sam se sjesti u auto kad sam shvatila da mi dijete malo-pomalo raste, da će ga trebati voziti na aktivnosti, i da ga tata neće uvijek moći voziti, a javni prijevoz nam neće uvijek biti opcija.
Naročito mi je to postalo jasno kad je krenuo u glazbeni vrtić i počeo pokazivati interes za velike instrumente. Pa mi je sinulo: pa neće valjda on mali u tramvaj s fagotom/saksofonom/violončelom/nečim-još-većim
I tako ga vozim. Jer s violončelom stvarno ne bi mogao u tramvaj, i neće moći još neko vrijeme. U međuvremenu sam se malo opustila, pa vozim i drugdje po gradu, kao i Freji, lakše mi je ako znam točnu rutu, i nastojim se unaprijed pripremiti (kuda ću voziti, gdje se prestrojiti, gdje se uparkirati), ali sve to mi postaje sve manji problem.
Ali jednog straha se još nisam uspjela riješiti, a to je strah od brzineNelagodno se osjećam i kao suvozač dok se vozimo autocestom, a da bih sama vozila brzinom od 100+ km/h, nema šanse. Užasno se bojim prometnih nesreća, ne jednom sam se trznula kad je MM samo malo jače dodao gas, i tako... srećom, pa ne moram rutinski voziti na međugradskim relacijama. A za zagrebačke gužve mi sasvim odgovara spora vožnja - još uvijek je brže od tramvaja.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
