evo me. orijentacija u prostoru katastrofa, koordinacija katastrofa, strah od vožnje golem i pregolem (s laganim napadajima panike).Bodulica prvotno napisa
Bravo za sve cure koje su se odvažile i krenule voziti
Ja sam jedna od onih koje taj vozački nije pretjerano zanimao jer živim u relativno malom gradu, a i mm me bez pogovora vozika svukuda, ali se nekako mislim da bi mi ta dozvola ipak olakšala neke svakodnevne situacije.
Stoga me zanima ima li uopće smisla otići polagati nekome tko nije baš nešto motorički spretan?
Naime, smotana sam, a s druge strane prilično oprezna i nesklona rizicima.
Da li ima koja od vas da se prepoznaje u mojim riječima, a da se ipak odvažila na vožnju?
Evo, 40 mi je u g*zici, ali me ovo pitanje kopka već duže vrijeme. S druge strane imam preko nekoliko prijateljica čije vozačke godinama stoje u nekakvim ladicama, a nije to baš mala lova da je dam za komad papira koji mi kasnije neće biti od nekakve koristi.
Zato, smotane i oprezne...dajte koju riječ ohrabrenja
odgađala sam autoškolu 10 godina. proljetos me MM upisao i samo rekao jedan dan: U ponedjeljak ti počinje tečaj u autoškoli.
teoriju sam položila otprve, a na obuci iz vožnje sam bila katastrofalna. fulavala ulice u koje sam trebala skrenuti, ulazila u krivi smjer i tako. svašta je bilo. a sve zbog straha najviše. iako su mi skoro otprve išle stvari koje su većini problem, parkiranje i kretanje pod ručnom.
vožnju sam položila iz trećeg pokušaja, tek onda kad sam se suočila s tim strahom koji me kočio i krenula ga rješavati. vožnja se odmah popravila kad sam se naučila nositi sa strahom. sad vozim skoro svakodnevno i ne mogu vjerovati da sam radila toliku frku oko vožnje.
tako da toplo preporučam svima koji se dvoume da barem probaju.
u cijelom tom procesu meni se poboljšala koncentracija i snalaženje u prostoru, a i samopouzdanje mi je poraslo.
 |
|||
Odgovori s citatom