Mama dugo nije vozila... PROBLEM !?

[Beti3]

Tako je, rena7.

Ja ću vjerojatno biti ona koja će zatrubiti ako ne krenete brzo ili se loše prestrojite, ali briga vas. Ionako trubim više radi sebe nego vas. Jednom ćete i vi trubiti drugima i govoriti: ma, tko je ovoj dao volan u ruke, zaboravljajući da smo svi morali najprije naučiti da bi znali.

Tuuu-tuuuu....

[Nena-Jabuka]

Evo malo ohrabrenja za one koje se još uvijek boje, strah je zajednički većini žena (zašto onim bezglavi mmuškarcima nije, Boga pitaj), jednako i onima s "talentom" i onima "pogubljenima".

Sebe bih svrstala u ovu prvu skupinu, orijentacija u prostoru savršena, uvijek sam mužu navigacija kad on vozi, refleksi, opažanje, sve pet, MM me učio i hrabrio jer mi je super išlo s njim po poljskom putu, ali kad sam krenula u auto -školu, strava, strah, strah, blokada, užas i jeza. Uzimala sam dodatne sate jer se nikako nisam mogla odlučiti izaći na ispit.
Na polaganje sam izašla nakon dva apaurina i jednog pelinkovca (ne preporučujem nikome) jer su mi se prije toga ruke toliko tresle da nisam mogla držati volan.

Nakon što sam položila, svaki moj odlazak negdje sastojao se od pažljivog crtanja rute puta po Zagrebu večer prije, plana gdje ću parkirati, plana za nepredviđene situacije, treme dan prije, par sati prije ulaska u auto,grozota...
Tješilo me i što su moje dvije prijateljice (isto nemaju dvije lijeve noge, ali trta ogromna) radile slične ludosti, jednoj je muž morao svaki dan isparkiravati i dočekivati ju isto tako kad se vraća s posla da parkir auto, jedna je vozila isključivo samo jednu rutu mjesecima, a drugdje išla busom, i tako....

Znala sam da je jedini lijek samo česta i stalna vožnja (najbolje kad vas pritisne nevolja pa muž ne može voziti), ne znam uopće kad mi se dogodilo da mi je to postalo toliko nešto bezveze, odlazak na more, vozikanje posvuda, neprimjetno je nestao taj strah, ali znam da mu je trebalo dugo, dugo, mislila sam da nikad neće prestati.