Citiraj Freja prvotno napisa Vidi poruku
I eto, sad sam vozačica, a stvarno sam mislila da nikad neću prebroditi taj strah Vozim i sama, i s drugima, vozim djecu. Doduše još uvijek volim kad točno znam rutu, ali to je najmanji problem.
Vidim ovu temu, i svoje stare postove na njoj
Uglavnom, i ja sad vozim. Nakon višegodišnje pauze i izbjegavanja volana, natjerala sam se sjesti u auto kad sam shvatila da mi dijete malo-pomalo raste, da će ga trebati voziti na aktivnosti, i da ga tata neće uvijek moći voziti, a javni prijevoz nam neće uvijek biti opcija.
Naročito mi je to postalo jasno kad je krenuo u glazbeni vrtić i počeo pokazivati interes za velike instrumente. Pa mi je sinulo: pa neće valjda on mali u tramvaj s fagotom/saksofonom/violončelom/nečim-još-većim
I tako ga vozim. Jer s violončelom stvarno ne bi mogao u tramvaj, i neće moći još neko vrijeme. U međuvremenu sam se malo opustila, pa vozim i drugdje po gradu, kao i Freji, lakše mi je ako znam točnu rutu, i nastojim se unaprijed pripremiti (kuda ću voziti, gdje se prestrojiti, gdje se uparkirati), ali sve to mi postaje sve manji problem.
Ali jednog straha se još nisam uspjela riješiti, a to je strah od brzine Nelagodno se osjećam i kao suvozač dok se vozimo autocestom, a da bih sama vozila brzinom od 100+ km/h, nema šanse. Užasno se bojim prometnih nesreća, ne jednom sam se trznula kad je MM samo malo jače dodao gas, i tako... srećom, pa ne moram rutinski voziti na međugradskim relacijama. A za zagrebačke gužve mi sasvim odgovara spora vožnja - još uvijek je brže od tramvaja.