Ja sam ispit položila sa 20 godina, nisam vozila, pa sam nakon 5 godina uzela instruktora i vozila s njim 10-ak sati, i onda opet nisam vozila jer mi tata nije mogao dat svoj auto.
Onda sam se udala, ostala odmah u drugom stanju, rodila i nakon što je Roko navršio 6 mjeseci, odlučila sam da je stvarno glupo da ja moram za svaku sitnicu koju trebam obavit budit MM-a koji je došao iz noćne a meni auto stoji na dvorištu i čvrsto sam odlučila da ću počet vozit.

Također napominjem da sam se užasno bojala voziti, imala sam grozan strah, bila sam suvozač u dvije dosta ružne saobraćajke i bilo mi se dosta teško odlučit počet vozit, čak je i instruktor rekao da se jako osjeti moj strah.

MM i ja smo jednu nedjelju poslije ručka otišli na poligon (Roko je spavao, čuvala ga je baka) i tamo smo bili cca sat vremena, i tak par puta, dok on nije procijenio da mogu na cestu. U početku smo birali vrijeme kad baš nije bilo gužvi, a poslije polako sam sama ja birala kad sam željela vozit. Prvih cca mjesec dana nisam vozila Roka u autu dok se nisam oslobodila, a sad vozim bez problema kud god treba i tu svoju slobodu ne bi mjenjala za ništa.

Najbitnije ti je da ti u glavi prelomiš svoj strah i kreneš, a ako ipak shvatiš da to nikako nije za tebe, nemoj forsirat.

Ako možeš svakako probaj i sa Maranijem, ja nemam s njima iskustva, ali zašto ne probat.