Mislim da je jako važno za svakog nevozača da analizira sebe, ali i okolicu i ljude s kojim živi ili je u tom vozačkom svijetu živjela. Strahovi i rastu ako smo dosta toga lošeg vidjeli ili ako imamo same Šumahere oko sebe koji svoju virtuoznost lagano podvlače u svakodnevnom životu. Skloni smo i tome da vlastitom strahu damo takve razmjere da nas on dokraja onesposobi.

Zagreb je inače vrlo loše rješio vrlo značajne prometne punktove, tako loše da ti je glava u torbi, to znači i kod dobrog i kod lošeg vozača, a mogu primjetiti da su ulasci u gradove Rijeku i Split prilično nejasni i na momente opasni.

Mnogi izbjegavaju te punktove koliko mogu, a ako ne mogu, dobro razmisle kako će tu prepreku bezbolno prijeći. Zagrebu je također teško riješiti te probleme jer bi morao porušiti pola okolnih građevina da bi riješio problem kako treba. Zagreb također računa da se vremenom ljudi naviknu... Međutim to ne pomaže onome u strahu jer taj misli da se to samo njemu događa.

Međutim u svemu pomaže i uvijek je pomagalo "biti spor" i to je ono čega sam se ja držala, sve dok se prirodno vremenom ne ubrzate...

Problem su i "dobronamjerni" savjetnici koji veličaju sami sebe ili nemaju živaca. Otkrijte ih u svojoj neposrednoj blizini i nemojte se voziti s njima. Bolje to radite sami.

Za opuštanje za volanom preporučujem autoputeve, za grad preporučujem "sporost" i ovo što Ruby kaže smišljene rute. Za parkiranje parkiranje prema naprijed sve dok se ne uvježba kako treba prema nazad tamo gdje tim pokušajima ne zaustavljamo pola gradskog prometa.