Nadam se danas popodne ili sutra ujutro. Naime s autom se vraća i moja princeza.
 |
|||
|
|
|||
Nadam se danas popodne ili sutra ujutro. Naime s autom se vraća i moja princeza.
Ja sam danas sjela u auto nakon 4 god- prestala vozit kad sam prvi put ostala trudna, pa drugi put... Danas me MM natjerao. Djeca su me zbunjeno gledal zašto sjedim gdje tata inače sjedi...
Nitko se već duže vrijeme ne javlja. Svi voze pa nemaju vremena? :D
JA vozim. Jedna ja kojoj je vožnja trauma živa. Polako, pomalo ali skoro svaki dan. I sinčića vozim i zasad nam ok ide.
Javite se, cure.
ja i dalje vozim, sve 5
Položila sam vozački prije 9,5 godina i tek nedavno počela voziti. Morala sam. MM je promijenio posao i ja idem po Tina u vrtić inače bi tamo bio do 18 h.
Živimo na brdu i nemam baš lak put(cesta je uska i zavojita), ali nekako ide. Prošla sam skupa s MM jednom put od vrtića do doma i od tada svaki dan vozim. Mm odveze T. i ostavi auto pred vrtićem.
I sad nakon mjesec dana mi titraju leptirići kad pomislim da moram voziti, ali jako sma zadovoljna i sretna što sam konačno provozila. :D
Ja i dalje ne vozim.
Ja vozim jednom mjesečno pa još lagano imam tremu. Pretpostavljam da će prestati kad počnem češće voziti. Ne dam se ja tako lako 8)
Bas ste me pronasle s temom...
Kad neko sa punih 38 resi da nauci voznju, to bas i ne ide tako lako...
Odvozala sam polovinu, napredujem mravljim korakom. Desi se da vozim sasvim dobro, ali se dogadja da pravim i grozne greske. U principu, svidja mi se osecaj dok sam za volanom, ali se osecam tako bespomocno kad izgubim kontrolu i instruktor preuzme komande. Ipak, verujem da nisam izgubljen slucaj, samo mi treba jos puuuuno vezbe...
mogli bismo osnovati virtualnu grupu potpore
znam kako ti je, ne daj se Ines
O, da.Joe prvotno napisa
mogli bismo osnovati virtualnu grupu potpore
Evo ja na primjer
Ustvari nemam pojma kako da steknem vozačku praksu i da konačno počnem opušteno i bez treme voziti kad živim u centru i em mi je sve na pješačkoj udaljenosti, em je u centru tlaka tražiti parking.
Lastane, što da radim?
Isti problem.Ustvari nemam pojma kako da steknem vozačku praksu i da konačno počnem opušteno i bez treme voziti kad živim u centru i em mi je sve na pješačkoj udaljenosti, em je u centru tlaka tražiti parking.
Lastane, što da radim?
Protekle 2 godine vozila sam svaki dan Andreja teti čuvalici i natrag. Mislila sam da ću time steći kakvu-takvu praksu (naročito gurajući se kroz trešnjevačke čepove), ali ma kakvi! Jedva sam dočekala da krene u vrtić koji nam je pred nosom. I tako sad opet ne vozim
I MM sad rjeđe vozi, jer više uopće ne idemo autom na posao. Gužve su takve da nam je elegantnije ići tramvajem (odnosno, MM ide biciklom).
U stvari, nije mi tolika tlaka sama vožnja, nego parkiranje... užas živi! A s parkirnim mjestima je u gradu (i dalje od centra) sve gore i gore.
i ja bih podršku
Joe, motiviraj se nekom relacijom gdje ima više smisla ići autom...
ja pravu motivaciju nikako da nađem jer vrtić i špeceraj obavlja MM, pored radnog mjesta mi je koma za parkirati, u centar mi je lakše vlakom, plac i CC1 su mi dovoljno blizu za ići pješice itd itd...
jedino veći šoping, pa Jarun i poneki izlet su mi stvarno problematični bez auta, pa mislim ipak nešto poduzeti za vrijeme praznika (bit ću par dana na GO)
a baš sam se uvijek čudila tko su ti koji se zaborave logirati
Bog cure, samo se javljam kao podrška svima koji se spremaju u nove "okršaje" s vožnjom.
Vishnja, hrabro naprijed! Ništa se nemoj "izmotavati" na godine!
Meni je uzor moja svekrva koja je u 56 odlučila da je vrijeme da ona napokon počne voziti i položila vozački. Žena već dvije godine vozi stalno i bez ikakvih problema!
A ja ne vozim, spremam se ponovo....svaki dan....
Asimon, draga, hvala na podrsci
Sutra ponovo vozim i drmaju me dvojni osecaji- radujem se jer mi se svidja osecaj za volanom, a strepim jer mi se cini da instruktor vec polako gubi strpljenje, a moje se greske ponavljaju. Cini mi se da se tu nazire novi problem - tihi podsmeh koji se javlja kada pogresim i koji , znam, ne bi trebalo da me dotice, ali mi ipak smeta. Izgleda da cu se morati postaviti malo ostrije, pa mozda i razmisliti o promeni instruktora (mada je ovaj tehnicki savrsen), jer mi se bas ne dopada atmosfera u autu gde ja ispadam totalni kreten posle svakog loseg poteza...
juhuu, to sam ja, Vishnja!
Višnja, ja sam sa svojim instruktorom odvozila nekih 7 sati unutar kojih sam dobila toliko potrebnog samopouzdanja i znanja. Radi se o mladom dečku s puno strpljenja koji mi je rekao najbolju stvar:
Svaki drugi čovjek na cesti vozi gore od tebe. Ti ne voziš opasno, što je najgore što možeš napraviti? Da ti se ugasi auto? Pa što, ponovno ga upališ i kreneš dalje.
I stalno si to ponavljam.
Cure, i ja izbjegavam voziti sama po novim turama, parking je srednja žalost, ali namjerno se tjeram voziti. I svakom novom vožnjom se osjećam sve bolje (iako još ne posve ugodno).
Da, samopouzdanje je mozda i kljucna stvar u voznji, svesna sam toga.
Ono je danas kod mene na prilicno visokim granama jer sam vozila dosta dobro. Brzina i automatizam su ono sto mi najvise nedostaje, a to se, znam, stice vezbom. Dakle, voziti, voziti i samo voziti...
Ja mogu voziti samo kad netko sjedi odozada s malim, sama ga ne vozim, bojim se jer se dere i pokusava izaci iz sjedalice pa mi paranoja
Drage cure ,
moj najveci strah je bila voznja.Zasto?Mojbart je poginuo u prometnoj a s voj 21.rodjendan ,ni kriv , ni duzan pijani tatin sin ga pokupio.
Trebalo mi je sest godina da sjednem za volan i svaki dan sam sve bolja i bolja .Vozim vec 2 odine malo me strah ovih LAautoputeva koji imaju sest traka a svi jure ko ludi ali moram i idem dalje.Imam jos problem sto se N dere u autu i dere pustim mu Arsena ili Gibu to ga smiruje a i mene .
Svima vama koje se bojite zelim da se oslobodite ali jedino ako vozite strah ce nestati i lijepo je biti i u tom pogledu neovisan ides kad hoces i gdje hoces zato cure samo hrabro i polako
Drage cure ,
moj najveci strah je bila voznja.Zasto?Mojbart je poginuo u prometnoj a s voj 21.rodjendan ,ni kriv , ni duzan pijani tatin sin ga pokupio.
Trebalo mi je sest godina da sjednem za volan i svaki dan sam sve bolja i bolja .Vozim vec 2 odine malo me strah ovih LAautoputeva koji imaju sest traka a svi jure ko ludi ali moram i idem dalje.Imam jos problem sto se N dere u autu i dere pustim mu Arsena ili Gibu to ga smiruje a i mene .
Svima vama koje se bojite zelim da se oslobodite ali jedino ako vozite strah ce nestati i lijepo je biti i u tom pogledu neovisan ides kad hoces i gdje hoces zato cure samo hrabro i polako
Da "podignem" temu iz pepela lepom vescu...
Polozila sam vozacki i trudim se da vozim sto cesce... Pocetna nesigurnost u skretanju, parkiranju, prestrojavanju polako se gubi - voznjom.
Nadam se da cu za nekih desetak dana doci do faze kada cu moci svoje princezice posaditi pozadi u AS i krenuti u skolu, vrtic, na posao...
Odavno cekam taj trenutak.
auto
ajme,kako sam se samo našla u ovim nezgodnim pričama o vožnji,strahu,natezanju s mužem,kompliciranju najbanalnijih stvari. Ovako,vozačka dugo 10 godina,rodila 1. dijete ne vozim,drugo dijete milion komplikacija i bolesti,odlasci specijalistima-plan i strategija kad je mm slobodan,ili uzimanje slobodnog dana.Fizikalna terapija 2 puta tjedno do zauvijek,naravno dopodne,auto u dvorištu,a ja i dalje,unatoč svim mogućim kompliokacijama,molim vozača za moj auto! Dokle tako ne znam-ali kada ću ja samajavascript:emoticon('') sjesti u auto...hm... ne vjerujem uskoro.POMAGAJTEjavascript:emoticon('
Moram, moram, MORAM SE POHVALITI!!!!!
Vozila sam do Istre i natrag (bez djece doduše), preživjela, i dakle savladala svoj najveći strah!!! :D Baš sam ponosna na sebe
Bravo, Joe!Moram, moram, MORAM SE POHVALITI!!!!!
Vozila sam do Istre i natrag (bez djece doduše), preživjela, i dakle savladala svoj najveći strah!!! :D Baš sam ponosna na sebe
I ja sam vec prekaljeni vozac- vozim skoro svaki dan, sve se cesce odlucujem da podjem putanjama kojima pre nisam. Osecaj je odlican, kao da imam krila pa svuda stizem! Jos pustim i finu muzikicu, pa nekad i glasno pevam (sva sreca pa me niko ne cuje
Evo i mene! Ja sam polagala prije braka (dakle 10 godina), ali me instruktor tražio da uplatim još sati iz vožnje, pa ja rekla - neću baš, ja mislim da vozim dobro, ali mi on nije htio poslati komisiju. Tak sam ostala bez vozačke sve do prije tri-četiri godine, kad sam sve obnovila i dobila i tu titulu MLADI VOZAČ (hehe, sa 30!). Vozila - samo sa svadbi kad je muž imal preveč supera u svom rezervoaru! I onda su zaredale vanškolske aktivnosti - tae-kwondo, muzička, roditeljski, pa prošle godine pripreme za pričest..I tak jedne nedjelje kad sam jurila sa klincem u crkvu, uzela ključeva i odvezla se ko Niki Lauda (doduše, sa cukanjem i kočenjem), sparkirala na mjestu gdje oko mene nije bilo nikoga i stigla na vrijeme! Ajme, što su mi se noge tresle! A kak me koljeno boljelo - sve od ukočenosti i straha! I što sada radim? Vozim se javnim prijevozom, ali čim uhvatim priliku, sjednem na mjesto vozača, imam svoj ključ, upalim auto i čekam muža da sjedne pored mene! Ispočetka me samo značajno znao pogledati, a sad mu je to normalno. Jedino još kinka zna reći: A neeću da mama vozi, hoću da bude pored mene!, dok klinac odmah kaže: Pusti mamu, i ona mora vježbati voziti!
Cure, samo hrabro!
ja vec polako prelazim u veterane - zahvaljujuci MM
moja prica : kako sam polozila i kako sam pobijedila strah od autoputa
odlagala sam upis u autoskolu jer jedno dijete malo,pa drugo se tek rodilo,pa trazila tisucu izgovora...dok MM jedan dan onako usputno uz kavu mi priopci da me upisao u autoskolu.
ja ostala :shock: ,al krenula i polozila bez problema.
dobila vozacku '98. al da mi se vozilo bas i nije,a kad god zovem MM da me odveze nekud odgovori mi- imas dozvolu pa vozi!
i pocela sam pomalo,lokalne voznje od par km,skokni do trgovine,skokni do mame... gradska voznja ok,al autoput ni blizu!!!
ljeto '04. krecemo na godisnji,do odredista skoro 2000km,a skoro 1800km - autoput!
dva vozaca u autu,al MM vozi sam- ja se ne priblizavam volanu!
pokusava me nagovoriti,te bole ga oci,te ledja...ja gluha ko top.
stanemo na odmoriste,popijemo kavu,zapalimo po jednu,i on mi da kljuceve i kaze-ako ces vozit vozi,ili nazad ili naprijed,ja dalje ne mogu!
jesam li imala izbora?
sjela sam za volan,noge su mi se tresle i polako...izasla na autoput.
nakon deset minuta ukocenosti osjecala sam se sve opustenije,a neki glas je u meni ponavljao "ja vozim,na autoputu...vozim!!!
i bila sam ponosna sama na sebe.
od tada vozim bez obzira jeli poljski put ili autoput,uzivam u voznji i drago mi je kad se prilikom putovanja mozemo mijenjati za volanom.
nitko se ne umori,brze stignemo i sve pet.
zato cure samo naprijed .
uostalom dokazano je da su zene bolji vozaci od muskaraca :D
prijavljujem se u drustvo (ne)vozacica: polozila prije 1 godina, imala prometnu...
pocela sam s muzem polako 1 put tjedno voziti po malo prometnom putu, za sada mi je maximum 30km/h, nadam se da cu uskoro izaci i na pravu cestu
Konačno jedna tema gdje mogu istresti dušu pošteno
Uz to mi je vozačka zbog nošenja naočala istekla prije 3 god a s obzirom da nisam vozila nisam je ni mjenjala... hoću li platit kaznu kakvu kad je budem mijenjala? mislim , nisam uopće vozila s tom vozačkom, nikad...
Vidim da svi hvalite Marani školu,meni je predaleko jer nisam u zg.
Iva potpuno te razumem! Ja sam polozila pre 3 god i nakon toga nikada nisam sela da vozim. Nisam imala svoj auto, a nisam imala hrabrosti da vozim tudji. Onda smo pre godinu i po kupili auto. Prvo sam bila trudna, pa je beba bila mala, pa je bila zima...Tek ovog leta sam prvi put sela sa muzem da vozim. Veruj mi da nisam umela ni da pokrenem auto dok mi on nije objasnio kako. Onda smo resili da je najbolje da uzmem dodatne casove. Tih 10-ak casova mi je puno znacilo. Prvo uci te profesionalac, koji ima razradjen metod kako da te nauci. Drugo u autu imate duple komande, pa ako ti nesto i pogresis, tu je on da odreaguje. To mi je ulivalo sigurnost. Da se razumemo, nisam preko noci postala neki sjajni vozac. Sada smem da vozim samo ako pored mene sedi neko iskusniji. Ali polako, prevazici cu i to.
Samo budi uporna i vezbaj sto cesce i sve ce to samo doci na mesto. Ja u svakom slucaju preporucujem i strucnu pomoc, a mm je izracunao da nam je jeftinije da platimo casove nego da on placa novi menjac, kvacilo itd...
Evo da kažem i ja svoje iskustvo, možda ohrabrim druge.
Moj vozački staž ima velike rupe tj. prekide (nisam imala svoj auto,
imala bebu, pa drugu) s time da sam ja u trudnoćama baš inteznivno vozila
jer mi je inače bilo zlo.
Uglavnom zadnji prekid je trajao oko 3 godine, u kojem sam periodu možda
par puta vozila i to van grada i po autoputu.
Vožnja po gradu i to još s djecom mi je bila prevelika strava u koju se nikako
nisam upuštala. Blokada.
I eto odlučila ja uzeti nekoliko sati dodatne vožnje sa instruktorom i onda mi
on kaže jedan koristan savjet: sjedni ti u auto navećer, kad u gradu
nema puno prometa i u miru prođi sve one ceste kojima ćeš se kretati.
I tako se ja par puta vozila sama, kad bi stavila djecu spavat, a MM bio doma.
Čak mi se i svidjelo da mogu i obaviti neki kasniji šoping ako ih stavim spavat
malo ranije.
Što je najvažnije oslobodila sam se straha od vožnje djece jer znam da uvijek
kad je nešto u prometu napeto mogu usporiti, pristati dok se stvar ne raščisti.
Kako mi forum šteka, slučajno sam naletila na ovu temu.
Kod mene je situacija upravo suprotna. Ja UŽIVAM VOZITI aute. Voziti po gradu, voziti po autocesti, voziti baš svuda. Jedva sam bila dočekala osamnaesti rođendan da dobijem vozačku i od tada vozim i vozim godinama. I sebe i djecu. Meni nije ništa sjesti u auto i ići službeno u Veneciju ( iz Ri) pa tako par puta tjedno. Užitak u vožnji talijanskim autocestama mi je nenadoknadiv. Još kad dobijem "pravi" auto!! Vrrruuummmm.
Nikad ne pretjerujem u brzini. Silno sam pažljiv vozač, ali da volim malo brže, volim. Ali nikad nisam platila kaznu ni u Hr ni u inozemstvu. I nikad nisam imala sudar. Jednom sam posklizala na ledu (na cesti uz more, gdje ga nije bilo za očekivati), ali samo sam imala manju štetu na svom autu. A prešla sam stotine tisuća km, jer sam par godina vozila honorarno vrlo razne aute.
Da vam se pohvalim da sam lani u jednom danu išla na dubrovački aerodrom i nazad u Rijeku ( autom, ne avionom), stigla i jesti i piti kavu, vozeći i uz more i autocestom. To je oko 1100-1200 km.
Kad osjetim volan, ja sam u svom elementu. Kad sam tužna-vozim, kad sam sretna-vozim. Kad je muž u autu- ne vozim, vozi on. Za mene je vožnja solo aktivnost.
Kad su djeca, brzina je manja, muzika tiša. Ali užitak-isti.
a ja spadam u nevozače s vozačkom.a imam je 16 godina. isuse! nisam ni znala da je toliko prošlo.
imamo samo jedno auto koje MD vozi jer daleko radi pa i nemam neku priliku. (koji dobar izgovor)
Prije jedno par godina sam uzela 7-8 sati počela voziti, pa je došla zima, pa je MD ima saobraćajnu pa smo kupili novi auto pa je mene bila frka da ću ga negdi rasbiti.
Pa sam ostala trudna i bilo me strah, pa se rodila Mo pa nisam htjela s njom u auto.rf
Proške godine je Md sta nasred magistrale i reka vozi. Nakon 20 km ja sam bilA umorna ko da sam dva dana kopala. I bilo bi mi puno lakše vikendom se negdi zaletiti ili kad se on vrati s posla, ali strah me rotora koji ispred kuće i ovih brzih cesta tipa držićeva i avenija dubrovnik sa osamsto traka i prestrojavanjem.
Meni dovoljna brzina 60km/h. Morat ću i ja polako po kvartu. ali vidim da nisam sama. Odma mi je lakše
Oj!
I ja se vec jako dugo mucim sa strahom od voznje.
Znam za skolu Marani vec neko vrijeme al nikako krenuti.
Nika ti spominjes instruktora Marija. Jesi li bila zadovoljna nacinom na koji te ucio vozioti?
Da li danas vozis?
Jel znas da li jos uvijek postoje?
evo ja i dalje vozim samo po novom zagrebu
Ja bih mogla biti "doula" za učiti voziti one koje imaju vozačku i strah.
Ja sam u prometnoj prije 11 god. izgubila oko. Bila sam suvozač, a vozač je skrivio nesreću.
Nakon toga sam došla u Zagreb i upisala se na vozački, baš za inat...
Položila sam 2003. i od tada nisam sjela za volan.
Vuče me želja da vozim, očajnički bih htjela, ali se toliko bojim da neznam kako se toga riješiti...
Marani ne postoji već nekoliko godina.
Jel ti usput skoknut do karlovca na doularenje?Ja bih mogla biti "doula" za učiti voziti one koje imaju vozačku i strah.
drage moje...vi ste barem položile. ja polažem već tri godine, mislim sve sam odvozila, i pala radi neke gluposti. onda je došlo lito, pa nakon toga ispiti na faksu, pa sam onda napravila ogromnu pauzu, toliko da sam morala ponovno napravit liječnički. onda sam opet počela uzela 15 sati, platila sve i dva sata prije prijave ispita dobila sam posao na otoku, pa sam ostavila to kad se vratim. u međuvremenu sam ostala trudna i sad sam evo i rodila drugo i još nisam položila.sramota. strah me i bacila sam puste novce na sate vožnje, a auto mi tako triba, jer zapravo nisam tip osobe koja voli ovisiti o nekome, pa čak ni o mužu. nadam se ću uskoro odlučiti i to rješiti
Ja duuugo nisam vozila, par godina sigurno.
Onog trena kad mi je voda došla do grla provozila sam bez ikakvog problema, na ture od 200km dnevno.
Sad sam zmaj, rutina čini čuda
ja volim voziti, ali mi je orjentacija u prostoru UŽAS ŽIVI! uvijek se izgubim, moram na pamet nauciti rute da s ene bi gubila, u mojoj glavi šteka to povezivanje, jednostavno nemam kliker za orjentaciju u prostoru. ono sto mene fascinira je to sto mene to uopce ne obashrabruje u voznji- izgubim se, ok, okrenem se i probam ponovno, ponekad i vise puta za redom i uopče mi nije bed (osim vremenski jer kasnim). recite da to nije ludost?!
Nije ludost, zašto. Svatko je drugačiji, glavno da stigneš.
Meni je to malo neshvatljivo, jer ja uvijek znam gdje sam, kao da mi je GPS ugrađen.
blago tebi i svima takvima, ja imam pravi hendikep sto se orjentacije tice, ali to mi je vise smijesno nego se zivciram- i mojoj okolini
možda najbolje da kreneš samo s jednom rutom. tako sam ja sad počela. Kuća, vrtić i nazad doma. Znam curu koja je uzela sate i 10ak sati vozila jednu te istu rutu - vrtić, posao, vrtić, kući. tu stekneš neku sigurnost pa je onda dalje puno lakše.
Mene je isto bila frka na početku (nakon 17 godina ja sam nedavno prvi put sama sjela u auto), ali više bi me držalo prije nego uđem u auto. JEdnom kad uđem i vežem se, krećem svojom rutom i to me umiri. Skoro mjesec dana je MD sjedio do mene dok sam ja vozila do vrtića i onda nazad do naselja. Tu bi ga iskrcala da ide na posao, a ja bi sama napravila još 400 metara po naselju. Po dijete sam u vrtić išla busom.
Moj brat je umra od smija kad sam mu ja oposala svoju prvu samostalnu vožnju s djetetom -od Kajzerice do Velesajma. Nema ni 500 metara, a ja sam imala sve moguće scenarije u glavi. Ispalo je dobro jer ulaz s naše strane nije radio pa sam ja "hrabro" produžila okolo do sljedećeg.
Dobro je poznavati rutu kojom ćeš ići, bar u početku. Kad znaš gdje se prestrojiti i slično, možeš više paziti na druge vozače.
Samo hrabro
Bez brige, ima nas još s tak traljavom orijentacijom... Ja uvijek moram dobro paziti ako sam u nepoznatom gradu (i tada obično mm vozi, a ja gledam i pamtim) ali po poznatom terenu nema nikakvih problema. I dobro zapamtim sve trikove, pa mi je jednom kolegica rekla da vozim "ko taksist" jer sam prošla nekom neobičnom rutom štajaznam prema aerodromu. Naravno, nisam se sama sjetila, nekoliko godina vozio me na takva mjesta šefov službeni vozač, pa sam zapamtila. Ali čak i u rodnom gradu nedajbog da me ostaviš u nekom novom naselju, izgubila bih se garant. Tak mi je od djetinjstva. Čak se i moja djeca puno bolje orijentiraju, naročito stariji (mlađi je sličniji meni, ali opet bolji). Ipak, to me nikada nije spriječilo da putujem i sama i s drugima. Karta u džep i udri...
Eh, da, što se vožnje tiče - kome treba malo sigurnosti nakon dulje pauze, može se u autoškoli upisati dodatne sate vožnje. Ja sam to svojevremeno namjeravala, ali sam odustala i uzdala se u svoje snage (i u svoju kumu koja je išla sa mnom i držala mi strah, he he he...)
Posljednje uređivanje od Peterlin : 11.01.2012. at 08:24
A ja tek. A što je najgore, ja budem čvrsto uvjerena da znam kuda treba ići i onda se, naravno, pokaže da je krivi put.
Jako sam se bojala vožnje ispočetka. Jednom kad sam morala ići po nećak (u istom gradu), prethodnu noć sam svu sanjala kako vozim. Danas ni ne znam da vozim.
Samo ne bih vozila po centru Zagreba ako ne moram.
Položila sam prije 12 god. I rekla sam, il ću vozit il neću. Mislim da nema ništa od povremene vožnje. I nakon tih silnih godina, kupili mi MENI auto. Mjesec dana sam vozila s mm i onda sama. Isprva sam imala tremu, i sad mi nije svejedno kad imam nepoznatu rutu, ali sam hrabra, i upućujem se svugdje odlučna da to savladam. Vozim 5 mjeseci. Da ne pričam kad sam pošla vozit sama da se nisam znala kak treba sparkati. Ali iskustvo čini čuda. Samo hrabro cure, i vozite što više, svaki dan, različite rute.
Moram reći da je moja curka bila jaaaaako ponosna da i njena mama vozi
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom