Ovaj sam topic zapravo zamislila u funkciji pitanja za one kojima muzevi nisu bili prisutni porodu, a pitanje je:
kako se nosite s tim?
Moram ovo napokon izreci na velika vrata, mozda mi bude lakse, jer me vec neko vrijeme mori, iako je proslo dvije i pol godine od poroda, a nikako se ne mogu pomiriti s tom cinjenicom da nije kao princ na bijelom konju, obucen u zelenu kutu, usetao u radjaonu i rekao: Ipak te nisam mogao ostaviti samu...
Mi smo dosta razgovarali o tome, i od mojeg inzistiranja na pocetku trudnoce sam dosla do tog stadija da sam mu dala da sam odluci, jer je meni bilo svejedno. U tom trenutku zaista i jest. U boxu nije. On je iznio svoj razlog kako jednostavno ne moze i nikako ne moze. Dogovor je bio da ne mora. Al doista obostran dogovor.
Nakon poroda (koji je zavrsio carskim) sam mu rekla da mu nikad u zivotu necu oprostiti sto nije bio sa mnom. Iako sam bez prisile usla u dogovor da ne mora. Sad se lomim s tim osjecajem kako jos uvijek to ne mogu zaboraviti, a opet kako nije fer da se ljutim jer sam pristala na "pakt".
Ma, eto, samo hocu cut razmisljanja...
Imam viska vremena pa razmisljam....
Meni je taj cin vrhunac vrhunca necije ljubavne veze, pa cak i prijateljske, vrhunac bliskosti, , vrhunac razumijevanja, vrhunac podrske.... A rezultat sam dozivjela kao da sam iznevjerena.
Mislim, ja MM-a naravno i dalje neizmjerno volim, al mi fali to nesto sto je propustio, i to svjesno propustio.
Mori me to da ja to ne mogu oprostiti :/
anchie, nemoj sad rec: vracaj se na posao, puknut ces od tolkog razmisljanja