Život je umjetnost mogućeg. Najljepše je kad mlada obitelj živi samostalno, stariji roditelji samostalno i kad svi imaju dostatne prihode, oko toga ćemo se lako složiti. Ali što ako to nije moguće? Ako treba prihvatit realnost u kojoj nije sve idealno? Treba li to prihvatiti i činiti sve da stvari budu što bolje ili postati agresivan i negirati realnost? Što učiniti s mamom koja uopće nema prihoda, dakle, potpuno je ovisna o sinu? Ja mislim da je tata 77 u poslovnoj i ostaloj situaciji u kojoj jesu, našao najbolje kompromisno rješenje i to u dogovoru sa suprugom, koja je kasnije odustala od tog dogovora. Taj tanjur juhe i topla soba se može riješiti ili tako kako je on riješio ili plaćanjem doma za starije osobe ili kupnjom/iznajmljivanjem stana za mamu uz obavezu kompletnog uzdržavanja stana i mame. Ja sam stekla dojam da je tata 77 učinio ono što je mogao i za sina i za suprugu i za mamu i za sebe.