Jedna tužna ispovjest
Drage moje cure i dečki. Ja sam odnedavno vaš član i toliko sam se navukla da jednostavno ne mogu bez vas. Već par dana razmišljam da se javim i valjda je sad došao taj trenutak. Znam da će me mnoge ovdje osuđivati i biti će to s punim pravom.
Naime radi se o slijedećem. Prije osam godina silno sam željela postati mama i to nam nikako nije polazilo za rukom. Napokon nakon dvije inseminacije ostala sam trudna (pirodno) sa svojim F. Mojoj i MM sreći nikad kraja. Došao je taj dan nakon 26 satu rađaoni došao je on mali F.
Nakon tjedan dana završavamo u bolnici na kiretaži i on se već tamo stalno plaće, tako da ja sama u sobi s njim 24 sata, bez pomoći i da smijem mrdnut nekamo (onako izmrcvarena nakon kiretaže, tjedan dana nakon poroda ) polako gubim živce i puštam ga da se plaće dok ne zaspi. (znam grozno) Dolazimo doma on i dalje stalno cvili, prolaze dani, tjedni, MM počinje raditi i ja ostajem sama sa svojim djetetom koje i dalje stalno cvili. Nakon otprilike dva mjeseca F dobiva neurodermitis i naravno da cvili (to tek sad shvaćam). Ali onda sam ga umjesto (puno ljubavi i nježnosti koju sam mu trebala pružiti, puštala da se dere (zbog čega i dan danas imam grižnju savjesti i rasplačem se svaki puta kad se toga sjetim)). Onako sav jadan u ranama koje cure, sa rukavicama na rukama grozno i tužno. Ja sam s medicinskog stajališta odrađivala sve, i raspitivala se o svemu, pazila na njegu i prehranu, ali s majčinskog sam bila čista nula.
Bilo je faza da sam čak rekla mami (iako to nisam niti u jednom trenutku stvarno mislila) da bum sebe ili njega hitila s balkona, jer ovak više ne mogu. On je cvilio, ja sam bila nervozna i to je bio zatvoren i začaran krug. Mislim da su tada pogriješili moji MM i mama što nisu sa mnom o svemu razgovarali i pokušali mi pomoći i eventualno me poslati na neko savjetovanje da mi bude lakše. Dobro ja sam malo zaj..., pa su se bojali možda kaj bi ja rekla.
KAMOLI SREĆE DA JE POSTOJALA RODA, ILI MOŽDA I JE, ALI JA NISAM ZNALA.
Bilo je dana kad sam se unaprijed bojala kakve će se volje F probuditi samo da se ne plaće i ne cvili i stalno sam nešto očekivala, da prosjedi, pa bude nekaj vidio, nebu cvilil, da prohoda...i sl. Bila sam prava nemajka.
Zbog svoje nervoze, često puta je znao dobiti i batine (koje naravno nisu imale nikakve svrhe) Ubite me sad, da takva sam bila i bila sam uvjerena da radim ispravno i najbolje za svoje dijete. Jednom sam ga tak povukla za ruku da je pao i razbio usnu, a meni nije bilo žao kad sam ga vidjela cijelog u krvi. Ak me tad MM nije ...nebu me nikad. Naravno da sam ja naknadno uvijek imala grižnju savjesti i probala sama sebi objasniti i opravdati neke postupke.
Bila sam nesretna i nezadovoljna sa svojim životom i kako nije onako kako sam si ja zamislila. Bila sam okrutna i tvrda, stroga i moralo je biti kakao sam ja zacrtala da je najbolje, a ni MM nije bio bitno drugačiji.
Nakon par godina jedan jedini razgovor s mojom šogi (koja nema djece) je u meni nešto preokrenuo i ja sam se malo trgnula.
U međuvremenu (nakon 3,5g) sam rodila i I, koja je bila čista suprotnost, nije nikada plakala i ja sam se preporodila. Bilo mi je predivno, odjednom sam se osjećala majkom i poklanjala više pažnje svom F.
Poanta svega je što bi najradje izbrisala njegove prve 3 g života iz njegovog i svog sjećanja, jer se bojim da će on zbog mog ponašanja imati trajne posljedice. Prije neke dvije godine mi šogi (ista ona) rekla kako je on često tužan i ima tužan izraz lica. Kad sam malo bolje gledala, stvarno je i bilo tako. Dosta je agresivan, ima natprosječnu inteligenciju, ali ispodprosječan emocionalan razvoj, tako da mu je dosta teško kontrolirati emocije. Svoju mlađu sestru uopće, ne doživljava, kao da ne postoji, ako joj se obraća to je agresivnim tonom, ili ju tuče, a ona njega obožava. Ako su razdvojeni ( F ide na Lošinj jer ima Astmu na mjesec dana, uopće ne pita za nju). Povremeno kaže kako bi da je nema. Ja sam zbog toga jako tužna i krivim sebe.
Unazad dvije godine intenzivno radim na sebi da se popravim i preokrenula sam se za 360 stupnjeva na bolje(gotovo da nema batina ni kazni), pokušavam i muža, ali kod njega to ide sporije. Vi ste mi dale dodatnu snagu, vaši savjeti (e da sam ih imala prije). Sve ovdje pokupljeno provodim u dijelo i već dva mjeseca intenzivno se trudim biti MAMA i ide mi sve bolje i bolje i ponosna sam, ali ipak...
Pokušavam sve riječima i s njim i s njom, mazimo se beskrajno, volimo se kažemo si to i to je divno
Pitam se ja sada, jesam li sj... svoga smeđeookog slatkića i da li mogu kako promijeniti i nadoknaditi izgubljeno?
 |
|||
Odgovori s citatom
Suzizana prvotno napisa
i jedno veliko 
nesavrsene, nesretne, tuzne, u prvim njihovim mjesecima ionako najcesce nenaspavane... 
