Izazovi roditeljstva... nasih roditelja

[Mukica]

jel mozete, sad kad ste i sami roditelji ili se to tek spremate biti, procjeniti sto su bili najveci izazovi roditeljstva vasih roditelja?


mojima je sa mnom fakat bilo tesko
al ja pricam o tinejdzerskoj dobi jer su se tek tada vratili iz njemacke i doma nasli dijete koje uopce nisu poznavali

ne sjecam se bas mame i tate dok sam bila mala
deda je bio na liniji "batina je iz raja izasla" i ne znam ni sama kolkiko puta sam morala u vocnjak po sibu sve dok nisam donesla onu koja je kad si lamatao kroz zrak s njom proizvodila zvuk koji se mom dedi najvise svidjao

u cijelom tom procesu najgore mi je bilo po nekoliko puta izlazit van i trazit pogodnu sibu.. draze bi mi bilo da me odma nalevetao, pa da to rijesimo i gotovo

odgojne metode su se svodile na ponasaj se pristojno pred gostima, suti kad drugi govore i kad vidis da je deda ljut brisi da te ne vidi

iako me deda s vremena na vrijeme (ne bas jako cesto, 3-4 puta u zivotu, al to sam fakat zapamtila) znao nalevetat (tipa odem ujutro u skolu (I razred) i ne vratim se do navecer, oni nas traze po cijelom selu... samo kaj murjunisu zvali, a ja s frendicom iz skole idem pjesice preko 6 sela, berem jaglace i uzivam...) najdraze uspomene iz djetinjstva vezane su bas uz njega
on me uvijek znao nabolje skakljati, najvise se igrao s nama i s njim sam se najvise smijala...

[ivanche]

Mojih nikad nije bilo doma tako da su mene bake odgajale.
A sad bi moja mama bila mama svojoj unuci

[bubimirko]

hehe.....mislim da je mojima, (sada)mojoj mami sada teže s menom neg kaj joj je to bilo dok sam bio mali tj. dok se nisam osamostalio

[tanja_b]

Sve mi se čini da moji baš i nisu imali nekih "izazova". Bar ne sa mnom.
Sa bratom je druga priča - čini mi se da nakon mene nisu bili spremni na tako senzibilno dijete, pogotovo tata. Ovaj odnos oca i sina nisu ni do danas riješili. Eh, da im je onda bilo pročitati "Odrastanje Kaina"...

[tatek]

Meni je mojiam bilo lako - stari me k'o klinca nalemao vise puta (remen, siba, ruka) i poslije mi vise nikad nije padalo na pamet krsiti bilo kakva pravila. Jest da ga nikad nije bilo doma, ali je njegova sjena lebdjela u zraku.
Stara je znala tu i tamo opalit samar, ali en precesto, no imala je i tako dovoljno posla doma da previse ne pazi na nas, a sisterica i ja smo pazili da ne napravimo nikakvu frku radi koje bi ispastali kasnije.
Tako da kad je i bila nekakva frka (razbilo se nesto i slicno), to se nikad nije saznalo.
Do 18. godine nismo nikad izasli van dulje od 21h, a na faksu se to malo olabavilo (a i stari je bio bolestan pa nije mogao sve kontrolirati) pa smo znali nekad doci i oko ponoci, a 2-3 puta tokom faksa i prespavali kod nekoga.

Skola i sve to je kasnije islo k'o po loju, a jedini problemi su bili sto su nas do 25 opominjali da nikoga ne dovodimo doma (cure, decke, naravno da nikad nikoga ni nismo doveli kuci ... kad ih nismo ni imali), a nakon 25. godine pitali da kad cemo se zeniti/udavati.

Mislim da mi stari do smrti nije oprostio sto se nisam doselio k mojima sa MZ i djecom, u njihovih 20 m2 (bez zezancije, on je oduvijek govorio da hoce da zivim sa obitelji sa njima i da ako ne budemo imali para da ce nam nabaviti negdje kamp kucicu pa da ju postavimo u vrtu i tamo zivimo )

Dakle, sve u svemu, mislim da se starci nisu uopce napatili sa mojom sestrom i sa mnom - dovoljno batina i prijetnji im je osiguralo miran zivot sa djecom ...

[seni]

mislim da su moji roditelji sami sebi bili najveci izazov. kojem nisu bili dorasli. pa je mislim iz toga proizasla sva njihova nemogucnost da budu kompetentni roditelji kompetentne djece.
ali i ja i moja seka smo iz limuna napravile limunadu i mislim da smo puno bolji roditelji nasoj djeci, nogo sto su oni bili nama.

ps. u klasicnim okvirima su moji strogi roditelji bili ok (dakle nikakvo zanemarivanje ili zlostavljanje u klasicnom smislu), ali toliko su toga mogli napraviti bolje, da me i dan danas uprkos svim "prociscavanjima" sebe same, puno toga strecne u srcu i dusi.

[zrinka]

od kad sam i sama roditelj cesto razmisljam o svojim roditeljima i njihovom roditeljstvu
moji nisu bili roditelji vulgaris, s obzirom na povijest nase obitelji, imali su dodatni teret na ledjima, koji su nosili dobro koliko su znali i trudili su se...
oni su angazirani roditelji bili, ali za moj pojam previse brizni, (i dan danas su takvi), i previse ustraseni....
od njih sam naucila mnogo, otac je cisti AP roditelj , u srzi, prirodno je takav...
mislim da smo sretna obitelj bili
ponekad im zamjeram tu opreveliku briznost, s kojom su moga drugog brata i ugusili ali ja sam bila dijete koje se tome nije dalo i tu je bio glavni uzrok nasih sukoba, pogotovo u pubertetu...

ja nastojim zato biti lezerniji roditelj od njih...

cijenim ih zbog toga kakvi su bili u roditelji u sredini u kojoj je to bilo cudno, ali imali su snage biti drugaciji i biti svoji i zato sam i ponosna na njih....

[Švedica]

Ja sam imala teško djetinjstvo, nažalost, puno toga je moglo, tj. trebalo biti drukčije, i dugo mi je trebalo da se oporavim od toga, a od nekih stvari vjerovatno nikad niti neću.

Mislim da je svakom roditelju najgora situacije kada mu je dijete teško i ozbiljno bolesno. Za svoju malenu se ne brinem, dobiti će svu ljubav, pažnju, brigu i razumijevanje, a za dobro zdravlje se mogu samo nadati i vjerovati da će biti sve ok.

[kate]

Sa mnom nije bilo "problema" i možda je upravo to bio najveći izazov

[Lu]

moji su zivjeli u za to vrijeme specificnoj situaciji i to je dosta obiljezilo moja prva sjecanja.
inace smo ja i sestra godinu i pol razlike i uvijek smo zajedno radile svakakve svinjarije i bili sto se rece "zivahna djeca"

ono sto je osnovno u vezi s mojim roditeljima tj sto mi prvo pada na pamet je to da su uvijek bili uz nas u bilo kakvim nasim odlukama.

[Loryblue]

ja sam imala predivno i djetinjstvo i djevojaštvo.
i to tek sada vidim, a vidim i koliko imam predivne roditelje.
za mene odgojit da ne krenem krivim putem stvarno je tribalo imat snage, volje, živaca, ljubavi, a ponekad, i više nego zasluženo, malo šibe.
sjećam se puberteta i ako meni moja bude radila ono šta sam ja svojima radila u pubertetu mogu se odma ići ubit.
nisu mi bili popustljivi, često sam ih znala "mrzit" zbog kazni (tipa nema vani, nema disca, nema šetnje po rivi...) ali sad vidim da su mi te "kazne" bile prijeko potrebne. i ispala sam (po mom sudu ok čovik). da nisu bili koliko strogi toliko i blagi i puni ljubavi ko zna di bi meni bio kraj.
a kako sam iz dobro poznate obitelji u mom kraju (makar je to onda bilo nekakvo mjerilo ) uvik se znalo da je kčer od toga i toga napravila to i to. ili unuka od toga i toga je uradila uuuu nešto loše.
mislim da koliko god se ja ponosim svojim roditeljima da se oni još više ponose sa mnom jer su svoje roditeljstvo "odradili" maksimalno dobro i učinci su sad vidljivi.

[egemama]

ja sam svojim roditeljima pruzila dosta izazova u svom pubertetu, divim im se kako su ih uspjesno savladali

batine nisam poznavala.

najveci izazov mog roditeljstva je biti mama onakva kakva je moja mama; osoba na koju se uvijek mogu osloniti, koja me podrzava cak i kada se ne slaze s mojim odlukama, realna i objektivna, puna ljubavi i prava prijateljica, a opet me odgajala da budem samostalna.

puno njenih razmisljanja danas nalazim u knjigama J.Juula.

[lara01]

Ja svoje jako
Jako su brižni i u svakoj sekundi su nama troje na raspolaganju.
Njihov život je definitivno podređen nama i mislim da su tu pogriješili jer su se toliko malo posvetili sebi, pa su i dolazile neke teške krize koje su na svu sreću riješene.
Mama i tata potječu iz dvije jako različite obitelji i tu su se i razlikovale njihove odgojne metode.
Tati je fizičko kažnjavanje stran pojam. On je osoba koja priča, priča i priča i razgovor je svetinja.
Mama je posezala i za kuhačom i za šibom, dosta je konzervativnija od tate (npr. sa tatom sam vodila prve razgovore o seksu, za mamu je to i dan danas tabu tema).
Iako, u globalu im ne zamjeram apsolutno ništa. Mislim da su kada se uzme u obzir vrijeme i sredina, radili najbolje što su znali i mogli.
A da su imali izazova, a jooooj.
Kada se samo sjetim svojih gimnazijskih dana, pa bratovog puberteta, ludovanja po Zagrebu, sada sisterica ima neke biser ideje.
Mislim da ih čeka još dosta toga.

[nelitza77]

Meni je mojiam bilo lako - stari me k'o klinca nalemao vise puta (remen, siba, ruka) i poslije mi vise nikad nije padalo na pamet krsiti bilo kakva pravila

eh moj tatek, i ja sam se ko klinka nadobivala batina od tate, zadnje su bile negdje u srednjoj skoli (sjecam se da sam jednom dobila samarcinu od koje su mi popadale nausnice iz uha!) i moram priznati da sve to roditeljsko naslijedje ne djeluje bas previse pozitivno ni na moje roditeljske postupke (najlakse mi je bit "stroga", al eto svakodnevno se trudim bit bar mrvicu bolja )
no sto htjedoh reci - te sve batine meni nisu bas previse znacile, u pubertetu (pa skoro do nedavno) smo se vjecito svadili (ili bar raspravljali, mami i burazu je bilo slabo tijekom svakog obiteljskog rucka). Kad sam isla van (doduse, izlasci su poceli kasnije, kraj srednje i faks) rijetko sam dolazila doma na vrijeme (doduse, ja rijetko bilo gdje USPIJEM doci na vrijeme), ak bi mi nesto zabranio, a ja sam to htjela, uglavnom sam napravila po svojem, a pred njim to ak treba skrivala ili mu lagala (ali nije da ga se nisam bojala), sve u svemu, uzalud im trud, ja sam jednostavno "neodgojivo" dijete
mislim, sto se tice skole bila sam OK, uglavnom sam se drzala dobrog drustva, al neke stvari koje su se oni silno trudili mi usaditi (marljivost, urednost, tocnost) s mene su se sklizale ko s teflona, i to je mojim starcima bio strasan "izazov roditeljstva" (npr. zamisli, ocu kojem je ideal zenstvenosti sredjena "macka" s ekonomije, kcer hoda gradom u podrapanim trapericama il kak bi moja baka rekla "ko halek"!)
zato je moj buraz "fin" (decko je i u srednju skolu obucen po zadnjoj modi i "naparfimiran", danas ima vise kozmetike neg ja!), uredan do boli, pazljiv i obziran (doduse, kad ga se potegne za jezik, i on bude "bezobrazan ko slapa"!)
dakle, sto zelim reci - moji su potekli iz manjih prigradskih sredina, doselili u Zagreb s bremenom konzervativnog odgoja na plecima, ozenili se mladi i pokusavali provesti ono sto su ih ucili - odgojiti zenstvenu kcer i "pravog muskarca" od sina!
zivot ih je dobrano iznenadio, ali je moj stari od lokalnog, maltene huligana, uspio stvarno daleko stici, prihvatio je stvari koje nisam ni sanjala da bi mogao prihvatiti (izmedju ostalog i kcerinu odluku da se prvo preseli k decku i da nakon 10 g. zajednickog zivota i troje zajednicke djece jos uvijek ne zeli potpisati taj vrazji papir!). I za divno cudo, inatoc svemu danas je i burazu i meni velika podrska, mozemo o svemu razgovarati (neki dan smo vise od 2 h "klepetali" na telefon) i znamo da mozemo na njega racunati kad god nam ustreba.
Nije da ga opravdavam, ali ga razumijem, ipak nebrojeno puta sam mu u lice istresla sto mislim o tim batinama koje sam dobivala i kad je to izaslo van, nekako smo uspijeli preko toga prijeci (a i ja ga sad lakse razumijem kad sam roditelj i kuzim da im nije bilo lako, u doba prije 30 g., biti sami i bez pravih informacija). Sto je najvaznije, trude se ne mijesati u odgoj na moj nacin (nije da ne komentiraju, al se ja nedam smesti
eh a mama, mama je druga prica...njoj se izazov roditeljstva, zapravo izazov zivota kao takvog pretvorio na kraju u neku sasvim drugu pricu, zapravo cistu patologiju (boluje vec godinama od depresije). i otkad smo saznali za to svi se neminovno preispitujemo jel i netko od nas kriv za to (da li bi bilo bolje da se udala za nekog blazeg, obzirnijeg, drugacijeg ), da li je mozda vec i nakon porodjaja pokazivala simptome PPD, a da to nitko nije shvatio...
sve u svemu, koliko vidim njihovi izazovi roditeljstva jos su uvijek tu, dapace provlaci se i pitanje roditeljstva njihovih roditelja, dosta sad kopamo po svim tim odnosima, pokusavajuci izvesti neke stvari na cistac i spremam se procitati onu knjigu "Mudrost majcinstva" da kad vec moja mama i ja, i njena mama i ona nemamo nikakav (bolje receno, nikakav kvalitetan odnos) bar da onaj mene i moje kceri bude malo bolji :/